Ima nešto u tim fotografijama iznurenih i premorenih muškaraca kada se pobacaju po asfaltu, zemlji, travi. Jedna od takvih, ona Šime Vrsaljka koji leži na hrvatskoj zastavi nakon polufinalne pobjede na Svjetskom prvenstvu protiv Engleske, kasnije opjevana i nagrađivana, izazvala je kolektivnu erupciju pozitivnih emocija, nakon fantastičnih utakmica koje su odigrali naši nogometni “vatreni” momci.
Danas, točno godinu dana kasnije, iste emocije izaziva još jedna fotografija “vatrenih”, konkretno, vatrogasaca koji su obranili šibensko zaleđe pa doslovno popadali s nogu na asfalt nakon nadljudske, 28-satne borbe s vatrenom stihijom. Ovoga puta ulog nije bio pehar, ni medalja, ni novac, ni slava u borbi za visine nogometnog Olimpa, već borba za gole ljudske živote i brojne domove u vatrenom obruču, pa se slatke emocije pri pogledu na ovu fotografiju ipak miješaju s gorkima. No, kada su se te nedjelje naposljetku vratili svojim domovima, njih nitko nije dočekao na ulicama ni na trgovima, tek poneki član obitelji na kućnome pragu ili pokoji susjed koji im je u znak zahvale usput stisnuo ruku.
Osim nekoliko medijski eksponiranih članova vatrogasne zajednice, mahom zapovjednika, najšira javnost njihova imena ne poznaje. Tek kada se pročuje da im je u spremnik vozila netko umjesto benzina ulio vodu ili kada se dogodi tragedija poput one kada je mladi vatrogasac Ivan Galeković (24) poginuo gaseći požar na obiteljskoj kući u Velikoj Gorici.
Preostaje nada da ljudi koji tako nesebično, za uvredljivo nisku plaću ili, češće, posve dragovoljno, žrtvuju svoje živote za dobrobit zajednice, po povratku s požarišta nisu pronašli vremena svratiti na internetske portale i pročitati komentare u kojima ih uvredama – jer su nakon bitke nakratko zalegli na asfalt - časti besposleni, neostvareni i mahom anonimni ološ. Preostaje nada i da šibenski vatrogasci nisu sutradan otvorili novine i pročitali kako je Rex, mladi potražni pas njihovih kolega, karlovačkih vatrogasaca, jedva preživio prebijanje pajserom iz ruke još uvijek nepoznatih zlotvora. Da nisu uspjeli pogledati televizijska izvješća i čuti kako njihove kolege, usred borbe s požarom, novinari zasipaju pitanjima, tipa: “Je li sustav zakazao”. Oni nisu.
No, na žalost, nisu mogli ne saznati, pa ni prečuti, kako je sav njihov trud i znoj prosula osoba s podebljim dosjeom prethodnih paleža, piromanska iskusnjara kojoj nitko ne može ama baš ništa. Mediji su iskopali kako je još 2017. na istom području potpalila sedam požara, ali je Općinski sud ustanovio kako je to učinila u neubrojivom (a kako drugačije?) stanju, pa je nakon pet mjeseci psihijatrijskog liječenja puštena na slobodu, odakle je nesmetano krenula u akciju s hepo-kockama i upaljačem, odmah potom i na posao.
Na žalost, sva je prilika da će se već viđeni sudski rasplet ovog mučnog slučaja ponoviti, pa će šibenski vatrogasci na isto požarište za godinu–dvije, ako ne i prije. Jer, netko mora gasiti tuđe vatre, a zakonodavac, sudac, sudski vještak i psihijatar to neće, nego momci s 50 kila opreme na leđima i s iskrenim entuzijazmom u srcu, bez kalkulacija o Hrvatskoj koja ovako tretira svoje heroje.