Važan summit koji se pretvorio u 'klik, klik, bok, bok'

Od samih organizatora i sudionika jučerašnjeg videosummita lidera Europske unije i zapadnog Balkana čuli smo pozitivne poruke i optimistično prezentirane uspjehe tog daljinskog okupljanja. Ali, realno gledajući, koji su neuspjesi? Nije da ih nema… Hrvatska je, kao predsjedateljica Vijećem EU, imala ambiciju da se u Zagrebačkoj deklaraciji uvede pisana obveza održavanja ovakvih summita svake dvije godine. To na kraju nije prošlo. U posljednji tren, u ponedjeljak, hrvatski su diplomati uspjeli isposlovati da se ubaci riječ “redovito”.

Bilo je otpora i prema tome premda “redovito” ne znači ni godišnje, ni dvogodišnje, ni petogodišnje ponavljanje ovakvih summita. A dvogodišnji ritam bio je jedan od hrvatskih ciljeva. Puno se toga raspalo zbog objektivnih okolnosti, počevši od fizičkog okupljanja u Zagrebu, što je ideja koja se raspala pred najezdom koronavirusa. Ono što je trebalo biti najveće okupljanje državnika u Hrvatskoj postalo je videokonferencija na kojoj svaki od sudionika ima po maksimalno tri minute za svoj govor. Klik, klik, bok, bok, i to je to.

Sve ispred digitalne uniformirane pozadine, dakle bez zastava i grbova, čak i bez naziva država koje netko predstavlja, što je očito ustupak Španjolskoj, najvećoj među pet država članica Europske unije koje i ne priznaju Republiku Kosovo, jednu od šest država uključenih u ovaj format. Španjolska je među zemljama koje su se protivile ideji dvogodišnjeg održavanja ovakvih summita, ali ni Njemačka ni Francuska nisu pristajale. Što nas dovodi do bitnog: dvije su različite skupine zemalja koje su se pobrinule za razvodnjavanje ambicija i teksta Zagrebačke deklaracije.

U jednoj su skupini nepriznavatelji Kosova, a u drugoj su skupini skeptici prema daljnjem proširenju EU. U široj je javnosti dojam da je ovo summit o proširenju, ali on to nikad nije bio. Ni sličan summit u Sofiji 2018. godine, također organiziran na razini EU – zapadni Balkan, nije formalno bio na temu proširenja, nego na temu “konektivnosti”, povezivanja. Tako da ne bi trebalo biti veliko iznenađenje da u Zagrebačkoj deklaraciji nema spomena te riječi proširenje.

Ono što jest iznenađenje, zapravo razočaranje, jest to što se zbog protivljenja nekoliko država članica iz druge skupine (skeptika prema proširenju) u tekstu deklaracije nije smjela spomenuti ni gola činjenica da je Vijeće EU u ožujku konačno donijelo pozitivnu odluku o otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Francuska je, znamo, bila ta koja je blokirala daljnje proširenje Europske unije, barem dok se ne reformira sama Unija iznutra, što s ovom koronakrizom postaje još neizvjesniji proces.

Ta “povijesna greška”, kako je francusku blokadu bio nazvao Juncker, ispravljena je tijekom hrvatskog predsjedanja, i to zaista jest uspjeh. Ali činjenica da se taj uspjeh ne smije ni spomenuti u Zagrebačkoj deklaraciji govori o tome da je skeptičnost Francuske i još nekoliko drugih zemalja prema proširenju postojana. I da neće nestati. Šestero lidera sa zapadnog Balkana na kraju nije vidjelo Zagreb. Kako sada stvari stoje, neće još dulje vrijeme vidjeti ni punopravno članstvo u EU.