Važna ili nevažna, kultura treba ministra

Sudeći prema priopćenju sa zatvorenog dijela sjednice Vlade Republike Hrvatske, Hrvatska je već drugi tjedan bez ministra kulture. Istina, Ministarstvo kulture nakon ostavke Andree Zlatar Violić vodi njezin zamjenik Berislav Šipuš. Ali Milanovićeva vlada Šipuša nije imenovala za ministra. On je i dalje samo zamjenik ministra, što je bio i u spornom mandatu dosadašnje ministrice. Kakva se poruka javnosti i kulturnim djelatnicima šalje neimenovanjem ministra kulture? Dvostruko loša. Kao prvo, čini se da ova vlada nema nikog kvalitetnog za taj ipak važni resor. Drugo, poručuje se da to i nije tako važan resor, pa da Vlada moja muku muči s važnijim stvarima (primjerice, izgledom registracijskih tablica na automobilima) sada nema vremena i koncentracije još i za kulturu.

Situacija je to grotesknija jer je Berislav Šipuš još prije Uskrsa, i to baš u Večernjem listu izjavio da bi se rado prihvatio ministarskog posla. Da je spreman za taj izazov. Ali da to isključivo ovisi o dogovoru premijera Milanovića sa šeficom Hrvatske narodne stranke Vesnom Pusić jer je Ministarstvo kulture ušlo u koalicijski kvotu te stranke. A HNS se svog koalicijskog plijena ne želi riješiti, pa čak ni u slučaju da će izbori biti već za koji mjesec. Tako se u kuloarima mogu čuti informacije da u HNS-u za novog ministra pripremaju sadašnjeg zastupnika u zagrebačkoj gradskoj skupštini Tomislava Stojaka, koji je nekada davno već radio u Ministarstvu kulture, a tu je i osječki dogradonačelnik Vladimir Ham. Ne treba zaboraviti da je iz Osijeka i moćni haenesovac, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, pa bi tu, valjda, proradila osječka veza.

I dok se kadrovska kombinatorika kotrlja po stranačkim i vladinim kancelarijama, umjetnici željno čekaju da netko u Ministarstvu kulture počne potpisivati ugovore. Jer, odobreni programi su javno objavljeni, ali ugovori onima čijim je projektima novac odobren ne stižu. A bez njih se ne može raditi posao. Ne mogu se tiskati knjige i časopisi, ne mogu se isplaćivati glumci, pjevači i plesači, ne mogu se kupovati boje za slike, instrumenti, filmska oprema, ne može se ugovarati međunarodna suradnja, kupovati karte, putovati... Ne mogu se istoj ovoj državi plaćati porezi. Kulturni pogon stoji i čeka. Pogotovo onaj neovisni, kojem je država (uz lokalni zajednicu) gotovo pa jedina nada za preživljavanje. A čak ni iz Europe novac ne stiže ako dio novca autor projekta nije u stanju izboriti i u matičnoj sredini.

Zato bi bilo jako dobro da se Milanovićeva vlada uozbilji i konačno Saboru predloži ime za novog ministra kulture kako bi kulturna agonija prestala. Vremena za taktiziranje nema. Uostalom, ne treba čekati da Kukuriku koalicija ostane bez većine u Saboru. Jer onda će zamjenik ministra još mjesecima bez pravog mandata otaljavati posao u Ministarstvu koje je ove godine ipak izborilo malo više novca za kulturu, pa je ionako sramotni postotak od lanjskih 0,49 posto od ukupnog budžeta ipak porastao na 0,6 posto. Što znaci da svaka nada u kulturi još ipak nije umrla.