Važna su prava ubojica, a za nas nitko ne pita kako smo

Svi govore i pišu o stanju u zatvorima, govore kako je život u njima postao neizdrživ, kako su ugrožena ljudska prava zatvorenika... Jer njima je teško, žive u neljudskim uvjetima, na skučenom prostoru, sa žoharima i štakorima u pretrpanim ćelijama. I svi pritom zaboravljaju da među tim ljudima ima silovatelja, ubojica, pedofila...

Nitko ne pita kako je nama, koji svaki dan 24 sata živimo s njima. Nitko ne pita kako je to kada svaki dan dolaziš na posao na kojem ti i život može biti ugrožen. Nikoga ne zanima kako je to kad ubojicama glumiš i dadilju i psihologa. Nikoga nije briga jesmo li mi u stanju podnijeti sve što se u zatvoru događa.

Nikoga ne zanima kakvi mi dolazimo kući našim obiteljima. Važna su samo njihova prava. Prava ubojica i silovatelja. A što je s pravima njihovih žrtava? Što je s našim pravima? Čini se da su njihova važnija, dok ih mi uopće nemamo  ogorčen je naš sugovornik (podaci poznati redakciji, op. a.), pravosudni policajac s dugogodišnjim stažem.

Ljudski ološ
U svojoj karijeri nagledao se svega i svačega, radio je po zatvorima i na osiguranjima sudova, bio u neugodnim situacijama. Velika izloženost stresu, na njemu, kao i mnogim njegovima kolegama, ostavlja neizbrisiv trag. Svi ti ljudi, u  svakodnevnom poslu, iz godine u godinu, susreću se s  ljudskim ološem. I stresom, koji se godinama gomila, neizbježno stvarajući frustracije. Prepušteni sami sebi i svojim demonima, bez ikakve stručne pomoći nakon kriznih situacija, neki od njih izlaz iz svega potraže u samoubojstvu.

I zato ne iznenađuje što te ljude ljuti kad se o problemima zatvorskog sustava priča samo kroz jednu prizmu  onu zatvoreničku. O problemima čuvara posrnulih anđela godinama nitko ne vodi računa.

 Nemojte me krivo shvatiti. Ni ja ni moji kolege ne želimo da zatvorenici žive u uvjetima iz srednjeg vijeka. Ali mi imamo dojam da su oni bitni, dok nas svi zaboravljaju. Zbog nedostatka ljudi prisiljeni smo raditi prekovremeno. Nitko mi ne može reći da je normalno u 24 sata odraditi dvije smjene  jutarnju i noćnu  i tako nekoliko puta mjesečno. I nakon godina takvog rada ostati psihički stabilan. Usto, u našem poslu svakodnevno se susrećemo s nedostatkom opreme  nema dovoljno uniformi, nema dovoljno oružja, nema dovoljno lisičina, a radioveze gotovo  i ne postoje  upozorava na samo jedan dio nagomilanih problema naš sugovornik.

Nedostatak ljudi
A koliko nedostatak ljudi postaje ozbiljan problem zatvorskom sustavu, svjedoči i izvješće o stanju u zatvorima za 2005. godinu koje je Uprava za zatvorski sustav prezentirala Saboru. Tako je 2005. u hrvatskim zatvorima i kaznionicama bilo 178 pravosudnih policajaca manje nego što je to sistematizacijom radnih mjesta predviđeno.

Kada se zna da je početkom 2007. godine broj zatvorenika prešao 4000, onda je očito da je riječ o velikom sigurnosnom problemu. Pa tako nije neuobičajeno da, primjerice, u najvećoj kaznionici, onoj u Lepoglavi, na 60 zatvorenika dođe samo jedan pravosudni policajac. Koliko je teško, da ne kažemo nemoguće raditi u takvim uvjetima, znaju samo oni koji se s tom problematikom svakodnevno susreću.

Još je nevjerojatniji podatak da su pravosudni policajci tijekom 2005. odradili 205.985 prekovremenih sati, što je povećanje  gotovo 18 posto u odnosu na godinu prije!? Precizne statistike Ministarstva pravosuđa tako bilježe da to zapravo znači da su izvan svog radnog vremena odradili poslove koje bi u normalnim okolnostima odradilo 100 ljudi.
No, ono što najviše smeta djelatnicima pravosudne policije jest svakodnevna izloženost stresu pri obavljanju posla.

Zdrastveni rizici
 Primjerice, radite na osiguranju sudova, a dnevno vam, pogotovu kroz veće sudove, zna proći i dvjestotinjak stranaka. Vi uljudno pitate da vam pokažu osobnu iskaznicu, a oni se izdiru na vas, tvrde da na to nemate pravo, šalju vas u neku stvar...

O zdravstvenim rizicima kojima smo svakodnevno izloženi da ne govorimo. Stvari i stranke pregledavaju se bez zaštitnih rukavica. Nikome na čelu ne piše je li bolestan, ima li kakvu zaraznu bolest, nosi li u torbici nekakvo oružje. To je milijun nepredviđenih situacija u kojima morate znati reagirati, a da sebe i sve oko sebe ne izložite pogibelji. A ako kojim slučajem nakon neke krizne situacije, privatno naravno jer organizirane stručne pomoći nema, potražite pomoć psihologa ili psihijatra, još možete i posao izgubiti. Smatra se, naime, da takvim ponašanjem dokazujete da ste psihički labilni i da se niste u stanju nositi s onim što vam se događa  objašnjava sve apsurde pravosudnog sustava naš sugovornik.

Da bude bolje, iako zakon precizno definira prava i obveze pravosudnih policajaca, neki od njih godinama nisu bili na liječničkim pregledima ili vježbama gađanja!? Drugim riječima, nitko sa sigurnošću ne zna u kakvom su psihofizičkom stanju ljudi čiji je svakodnevni posao iznimno naporan i opasan.

Uostalom, mnoga ozbiljna sociološka istraživanja upravo zanimanje pravosudnog policajca stavljaju na prvo mjesto najstresnijih poslova. A visoka stopa samoubojstava među umirovljenim pripadnicima pravosudne policije trebala bi biti alarm kako je krajnje vrijeme da se i problemima onih koji pola života svojevoljno provedu iza rešetaka netko sustavno pozabavi. U suprotnom, zatvori će nam postati tempirane bombe prepune nezadovoljnih ljudi s obje strane rešetaka...

Ma koliko to nevjerojatno zvučalo, hrvatski sudovi i zatvori još nisu umrežni. Drugim riječima, ne postoje baze podataka o osuđivanim ili incidentnim osobama koje bi pravosudnim policajcima služile kao orijentir te pokazatelj tko je potencijalno opasna ili incidentna osoba. Još gore je kad kolegama koji rade na sudovima dođu alkoholizirane osobe. Nemate mogućnost da ih alkotestirate, a ako ih pustite, a oni pijani naprave incident, vi ste krivi kaže naš sugovornik.

Problem s nedostatkom pištolja mogao bi se riješiti elektrošokerima. Naime, oni su mnogo praktičniji u kriznim i incidentnim situacijama, pogotovu ako se one događaju na sudovima. Dosad, na sreću, na sudovima nije bilo većih incidentnih situacija, a one koje su se dogodile riješene su uporabom fizičke sile i vezivanjem. Nedostatak pravosudnih marica također postaje velik problem u transportu zatvorenika. Nedavno je tako rasprava odgođena jer nije bilo vozila kojim bi se osuđenica dovezla na raspravu. Ionako težak posao pravosudnim policajcima znaju otežati i "plavci". Naime, počesto se zna dogoditi da ne pretraže temeljito one koje dovode, pogotovu ako je riječ o ljudima koje privode zato što se nisu odazvali na raspravu. Tako je iz Zagreba u Rijeku dovedena osoba koja je cijelu noć bila zadržana na policiji, a da nitko nije uočio da u torbi ima nož.