– Dvadeset mi je Božića u srcu pustoš. Neka mi Bog oprosti, ali Božić je za mene najtužniji dan u godini... – rekla je iskreno Marija Černok te večeri u svom domu u Sesvetama. Kakav li to teret na duši mora nositi netko tko govori ovakve riječi? Zasigurno, onaj najteži. Jer, ona čeka, a sin Igor i suprug Ivan već 20 godina ne dolaze. Dječaku se zna grob, njegov otac ni danas ga nema. I zato kalvarija obitelji Černok, koja je od samog početka u ratnom paklu, traje i danas. Što im se, uistinu, ondje dogodilo? I kako je sve počelo?
Crni šešir pokraj puta
U zoru tragedije grada, nad skloništem u kojem su se krili, toga 17. studenog pala je noć.
– Došao je tata, koji je dotad branio položaj na Slaviji, i rekao da će Vukovar pasti, da branitelji imaju još stotinjak komada streljiva i da je gotovo. U proboj je krenulo nas 240, civila i vojnika, u koloni preko mosta u središtu grada. Imala sam deset godina, ali sjećam se kako je nebo iznad Vukovara bilo krvavo crveno od silnih eksplozija – prisjeća se Ivana Černok pa dodaje da je kolona po kiši stigla do Lušca, gdje su se razdvojili u nekoliko grupa.
U njihovoj grupi ostalo je 46 ljudi – očajnih, promrzlih i uplašenih ljudi. Iz proboja je, to će se poslije ispostaviti, izišla točno polovica, njih 23. Među njima su bile i Marija i Ivana Černok, ali ne i njihovi najmiliji. Kako je došlo do tragedije? Forsirali su, nastavlja majka Marija, prema Marincima i Nuštru, kroz kukuruzište i minirana polja, po jedan u koloni, žedni i gladni.
– Sjećam se da sam djeci davala vodu iz bare, a ja sam lizala mraz s kukuruza. Hodali smo cijelu noć, a 18. studenoga ispod Marinaca zastali smo pa u kukuruzu pokušavali osušiti potpuno mokre čarape. Bilo je, znate, situacija da smo do struka gazili po vodi. Suprug je napravio kućicu od kukuruza u koju smo sklonili djecu i čekali noć. Danju se, naime, nismo smjeli kretati – priča Marija Černok.
Umor i strah učinili su svoje jer se njihova grupa nakon cijelog dana hodanja našla na točki od koje su krenuli. Pokazalo se da su hodali u krug. Tada je uistinu sve krenulo po zlu.
– A onda je pred zoru, nakon što je nas 40 prošlo po istoj stazi, jedan branitelj sa začelja kolone stao na zateznu minu koja mu je odnijela stopalo. Moj je suprug pridigao čovjeka, stezao mu ranu, ali pomoći nije bilo. Kad je izdahnuo, odnio ga je malo dalje ne bi li ga dostojno pokopao. Naš sin Igor otišao je s njim. Bio je to posljednji put da sam ih vidjela – kaže Marija. Naime, ranjeni branitelj u svojoj je agoniji, hrabreći ostale, na sav glas povikao: “Naprijed, ne dajte se, držite se zajedno”, i pritom, nehotice, odao položaj kolone. Kada se razdanilo, shvatila je da joj nema supruga ni sina. Umjesto njih, stigla je naoružana neprijateljska vojska.
– Dobro su se ispucali po nama, a preživjele, poput mene i moje kćeri, ugurali su u pinzgauer i odvezli nas. Uz cestu smo tada vidjeli mrtve, pobijene ljude i ja sam se pomirila sa smrću, a onda je netko u vozilu rekao: “Vidi, dečko bez pola mozga.” U djeliću sekunde ugledala sam poznatu jaknu s krznom, maskirne hlače i čizme, crni šešir po kojem su Ivana svi poznavali. Do današnjeg dana moj se muž vodi kao nestali i groba mu nema i ja nikad neću znati je li to bio moj Ivan, ali mislim da jest – kaže Marija.
Skupa s kćeri odvedena je u kuću u Petrovcima koju su čuvale paravojne formacije. Prošla je nekoliko teških ispitivanja. Tko god je pitao, ona je uvijek odgovarala isto. Da je njezin muž poginuo u prometnoj nesreći prije nekoliko godina.
Tijekom jednog ispitivanja, užasnula se shvativši da je među njima njezina kolegica s posla koja je dobro poznavala obitelj Černok. Ipak, odšutjela je Marijinu tajnu i tako spasila život njoj i njezinoj kćeri. Odvezli su ih u Šid, gdje ih je preuzeo Crveni križ, pa su autobusom preko Bijeljine stigle do Slavonskog Broda.
Tek je u Zagrebu čula prvi glas o svojim najmilijima. Navodno je, pričali su ljudi, njezin suprug nakon zarobljavanja natjeran u kamion prepun ljudi, među koje je, negdje u sredinu, da ne odskače u gomili, gurnuo sina Igora. On sam sjeo je na rub kamiona i tako sebe učinio vidljivim. Čini se da je u jednom trenutku naprosto skinut s kamiona i mučki ubijen. Jednostavno, bio je vidljiv. No, ni danas Marija i Ivana nemaju gdje zapaliti mu svijeću. A sin Igor?
– Identificirala sam ga osam godina poslije, u lipnju 1999. godine, nakon što je nađen u kanalu kod Marinaca skupa s još dvoje žrtava, koje su bile bez glave. Moj sin, kako sam doznala od liječnika na Šalati, ubijen je hladnim oružjem, najvjerojatnije nožem. Bilo mu je samo 13 godina – kaže majka.
Posmrtne ostatke svog djeteta pohranila je na zagrebačkom Mirogoju, no dugo je čekala njegov pogreb jer je silno željela još pronaći supruga pa ih pokopati zajedno. Dugo nije gubila nadu, a onda je 2007. godine supruga proglasila mrtvima pa sina naposljetku pokopala ove godine na Memorijalnom groblju u Vukovaru, skupa s brojnim civilnim žrtvama rata.
Još mu nema groba
Počiva daleko od Zagreba, gdje danas živi njegova majka i mlađa sestra, uspješna inženjerka prometa, koja je, tugujući za njim, stasala u lijepu 30-godišnjakinju koja je svojoj majci podarila i dvoje unuka, Tiju i Matea.
– Teški su bili dani kad su se unuci rađali, a ja sama. Teški su mi rođendani, ti trenuci kad se obitelj okuplja, a nas je samo pola. Nedostaje mi muž, nedostaje mi obitelj. Kako se s time nosim, ni sama više ne znam. Naša tuga nema datum, ona ne živi samo 18. studenoga, mi to živimo dvadeset godina, 365 dana u godini – kaže Marija, u kojoj ipak tinja jedna nada. Da će njezini unuci jednog dana ipak zapaliti svijeću na grobu svoga djeda.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.