Već 20 godina za ubijenu kćer tražim status civilne žrtve rata

– Spremna sam stati pred Sabor i boriti se za svoja prava. Spremna sam tamo i umrijeti, gladna i žedna, i ne dati si inzulin dok mi se ne pomogne da, uz tu nepravdu koju trpim već 20 godina i pored toliko bolesti od kojih bolujem, ipak živim donekle dostojnim životom – očajna govori 63-godišnja Marija Canjko iz Petlovca koja je prije točno dva tjedna teško hodajući i oslanjajući se na štaku došla u Zagreb u želji da porazgovara s pomoćnikom ministra branitelja Bojanom Glavaševićem.

Minuta za očajnu majku

Glavašević joj je, kazuje, u siječnju u samom finišu izborne kampanje uime Ive Josipovića donio novčanu pomoć od 10 tisuća kuna i 10 metara drva da lakše prezimi.

– I otad nitko ništa, iako su mi obećali pomoći u otplati duga, obnovi kuće i uvođenju vode – govori M. Canjko čija je muka počela 10. srpnja 1995. kada je njezinu kćer Valeriju na radnom mjestu, u osječkom Uredu za prognanike i izbjeglice, bombom raznio njezin zaručnik, hrvatski branitelj obolio od PTSP-a, raznijevši i sebe. I Marija već 20 godina pokušava dokazati da je njezina kći bila civilna žrtva rata i da bi ona trebala ostvariti neka prava.

– Otac ubojice moje kćeri ostvario je pravo na odštetu za pretrpljene boli zbog smrti sina i 20 godina prima invalidninu, a ja nisam dobila ni lipe. Za mene nema nikakvih prava. Nisam dobila čak ni komadić papira na kojem bi pisalo da je moja Valerija civilna žrtva rata. Taj čovjek je izgubio sina, a ja kćer. I nije važno što je njegov sin bio branitelj. Njegov je sin ubio moje dijete i želim da se status mog ubijenog djeteta i moj pravedno reguliraju. Tražim samo istinu i pravdu, a govore mi da ne postoji Zakon o civilnim žrtvama rata pa se nemam na što pozvati. Moja kći kao da i nije postojala – očajno će majka koja živi od 1750 kuna invalidske mirovine, a ubojstvo kćeri posve joj je urušilo zdravlje pa je iza nje niz teških operacija, od 1997. je i dijabetičarka, a sad čeka i novu operaciju. I tako bolesna samoinicijativno je došla na vrata Ministarstva branitelja želeći opet razgovarati s Glavaševićem.

– Na minutu me primila neka službenica rekavši da Glavaševića nema, ali da zna sve o mojem slučaju koji se ne može riješiti dok nema Zakona o civilnim žrtvama rata koji je u saborskom čitanju. Dodavši da bi bilo najbolje da se pomirim sa situacijom, oprostim ubojici kćeri i njegovu ocu i odustanem od svega, jer kada se taj zakon i donese mnogi će tražiti naknade, a novca nema. Njezine su me riječi potresle i uvrijedile – rekla je nesretna majka. U Ministarstvu branitelja pitali smo zašto Glavašević nije ispunio obećanje M. Canjko da će joj i dalje pomagati, može li se i kako riješiti njezin slučaj i kada će Zakon o civilnim žrtvama rata biti donesen.

Držale se protokola

Uz opasku da Glavašević taj dan nije ni mogao primiti M. Canjko jer je bio na službenom putu u SAD-u, Boris Budimir iz ministrova kabineta uzvratio je da su se sve djelatnice Ministarstva koje su razgovarale s M. Canjko držale protokola te nisu iznosile vrijednosne sudove o sudbini njezine kćeri niti su joj davale moralne upute.

"Djelatnica Službe za psihosocijalnu pomoć i zdravstvenu skrb gospođu Canjko upoznala je sa zakonskim pravima koja može ostvariti, najavila donošenje Zakona o zaštiti vojnih invalida i civilnih stradalnika rata do kraja godine te joj pokušala pružiti psihološku podršku. Dakle, djelatnica se držala onoga što joj je i u opisu posla", stoji u Budimirovu odgovoru, uz dodatak da su djelatnici Centra za psihosocijalnu pomoć lani obišli M. Canjko, a Centar za socijalnu skrb joj je u dvije godine isplatio 1300 kuna. 

>> Centar za žrtve rata i vojnike iz mirovnih misija – na Jadranu? 

>> Bojan Glavašević: Ne mogu se ispričati za nešto što nisam rekao