Već četiri mjeseca ne možemo do mirovina u Deželi, da nema susjeda, ne bismo preživjeli

Svaki dan maska, neprestano pranje ruku, distanca. Nema odlaska u kafiće, nema druženja na večerama u restoranima, nema slavljenja rođendana, nema putovanja. Radi se online, školuje se na daljinu, izbjegava se rodbina. U ovo vrijeme koronakrize sve je to golemo opterećenje svakome od nas, i starima i mladima. Kako li je tek ljudima koji još k tome žive uz državnu granicu? Kako oni izdržavaju ovo novo (ne)normalno?

U Karlovačkoj županiji najduža je granica sa Slovenijom, obuhvaćena je čak u pet općina – Bosiljevu, Netretiću, Žakanju, Ribniku i Kamanju – te u jednom gradu – Ozlju. Prati uglavnom rijeku Kupu. Infrastruktura, uvjeti života i mogućnost zapošljavanja u tom su dijelu Karlovačke županije daleko bolji nego u drugim dijelovima. Razlog je što tamošnji stanovnici gravitiraju Sloveniji, nerijetko ondje pronalaze i radna mjesta koja su, uglavnom, i bolje plaćena nego u Hrvatskoj. Vidi se to već s ceste, krenete li od Karlovca prema Ozlju, pa dalje prema Žakanju, Ribniku, Kamanju. Kuće postaju veće, modernije, s lijepo uređenim dvorištima, a na cesti kroz Kamanje iz automobila gotovo se ne mogu pratiti brojne table s nazivima tvrtki, obrta, OPG-a...

No ono što se dosad smatralo prednošću, u posljednje se vrijeme pretvorilo u ograničenje. Prema sadašnjim pravilima, naime, kao stranac ne možete boraviti ni u jednoj državi bez negativnog testa na koronu, a to vrijedi i za ljude uz granicu. Dapače, u Hrvatsku se iz Slovenije ne možete vratiti bez PCR negativnog testa koji će vas stajati, ako ga sami plaćate, 700 kuna. Čak ni ako samo “skoknete” do šljivika koji vidite na drugoj obali rijeke.

U Jurovskom Brodu kod Žakanja svaki će vam umirovljenik reći da mirovinu nije vidio već četiri mjeseca!

– Zar je to normalno? Da nisam dobra sa susjedima, ne bih imala od čega živjeti. Dam susjedi karticu i ona mi, kad ide s posla iz Metlike, podigne mirovinu prvog u mjesecu i donese mi novac. Kako meni, tako i drugim susjedima. Ne možemo sada ni prijeći u Sloveniju da ondje zatvorimo račune i otvorimo ih u Hrvatskoj – kaže nam baka u Jurovskom Brodu koju smo zatekli u dvorištu dok je prala tepih.

– A tu je još i to cjepivo kojeg, izgleda, nema dovoljno pa ne znam ni kada ćemo doći na red za cijepljenje, a držali su nas u uvjerenju da će početkom godine svi stariji od 65 biti brzo na redu. Ma ne znam, samo loše vijesti – domeće baka. Iz njenog dvorišta gotovo se može dotaknuti stari granični prijelaz u Jurovskom Brodu, od Slovenije nas dijeli nekoliko redova ograde i žice.

U Žakanju je oko 1700 stanovnika, čak ih je polovica zaposleno, jer to je jedna od rijetkih općina u županiji u kojoj ne prevladava starije, nego mlađe stanovništvo. Na burzi rada nema ljudi koji aktivno traže posao, daleko je veća potražnja za radnicima.

– Lani je bilo otkaza za naše ljude u Sloveniji zbog koronakrize, no ti su se ljudi snašli. Prošlu godinu tvrtka Bio peleti pokrenula je proizvodnju u našoj poslovnoj zoni pa su zaposlili 26 ljudi iz našeg kraja. To je norveška tvrtka koja je zemljište kupila još prije deset godina. Većinom su zaposlili ljude sa srednjom stručnom spremom. Još nam je desetak ljudi zaposleno u novoj hali tvrtke koja proizvodi kupaonički namještaj, tako da je u našoj Poslovnoj zoni oko 40-ak zaposlenih. Imamo i nešto ljudi koji se profesionalno bave poljoprivredom, dio ih radi u institucijama, od škole, vrtića, pošte, zatim u bankama, kafićima, trgovinama, obrtima. Neki rade u Zagrebu, Ozlju, bilo ih je puno u karlovačkom HS Produktu, dok ih je sada svega desetak ondje, a ostali rade u Sloveniji, mahom kod Akrapovića, te u manjim tvrtkama u Metliki. Ti mještani, više od svih, imaju te dnevne migracijsko-poslovne probleme, s obzirom na to da samo oni i smiju prelaziti granicu – kaže nam Danijel Jurkaš, načelnik Žakanja.

U prvom lockdownu svi su bili zatvoreni, Slovenija i Hrvatska, ljudi su bili doma, Slovenija je radnicima plaćala do 500 eura mjesečno, pa se problemi nisu toliko osjetili. Nakon toga je vrijedio režim da su Hrvati išli raditi u Sloveniju, a po povratku s posla morali su biti u samoizolaciji. Za nekoliko mjeseci nadležni su shvatili da je to nemoguće provoditi i kontrolirati pa se od tog modela odustalo.

– Onda je sve bilo u redu, putovalo se uz potvrde na posao, sve do incidenta prošlog tjedna kad su Slovenci objavili da će trebati svakog tjedna raditi test na koronu. Odluka je došla iznenada, jedno poslijepodne, pa je dosta ljudi navečer istoga dana išlo u Ozalj na testiranje. Onda je županijski Stožer civilne zaštite organizirao testiranje u Jurovskom Brodu na graničnom prijelazu, pa je dio ljudi krenuo i tamo, odmah navečer, pa drugoga dana rano ujutro. Nastala je panika i strka jer su se radnici bojali hoće li stići dobiti rezultate i doći na vrijeme na posao. Da bi onda ubrzo, u manje od 24 sata, došla odluka Slovenije da to više ne treba. Takve odluke, koje se ishitreno i naglo donose, samo dodatno štete i stvaraju paniku kod ionako opterećenih radnika koji cijelo vrijeme strahuju za radna mjesta – kaže načelnik Jurkaš.

U Sloveniji je još više toga zatvoreno nego u Hrvatskoj, nema apsolutno ničega, govore nam mještani. Trgovine s građevinskim i poljoprivrednim materijalom ne rade, samo male prehrambene trgovine, ne mogu iz općine u općinu, a imaju i policijski sat.

– Kafići su zatvoreni svugdje, pa tu nitko nije na većoj šteti. No u Sloveniju se išlo kupovati namirnice, posebno početkom mjeseca kad dolazi mirovina, jer ondje je većina stvari jeftinija, a i, primjerice, litra benzina nešto više od kune jeftinija je u Sloveniji. Uostalom, do Metlike je nekoliko kilometara, do Karlovca daleko više. S dolaskom proljeća, zbog zatvorenih granica glavni problem postaje poljoprivreda. Dosta naših ljudi ima poljoprivredne površine preko, dosta je hrvatskih vinograda iznad Metlike, poljoprivrednici iz Pravutine imaju zemlju u Sloveniji. Kod njih je zatvoren i malogranični prijelaz pa moraju u Jurovski Brod, zbog čega se stvaraju veće gužve na granici svima, a to posebno osjete oni koji ujutro idu na posao u Sloveniju. Uz to, veći slovenski poljoprivrednici imaju posljednjih godina velik broj poljoprivrednih površina u najmu u Hrvatskoj. Dosta ljudi koji žive u Sloveniji ima imanja i vinograde u Vivodini, a svi oni ne mogu do svojih parcela. Najavljuje se nešto da će se moći prolaziti s potvrdama o vlasništvu, no ispada da sve ovisi o dobroj volji policije na granici; neki puste ljude preko ako će se vratiti za nekoliko sati, imaju razumijevanja, a neki ne. Najavljeno je sa slovenske strane da će oni dozvoliti dolazak mještana koji imaju neko vlasništvo s pograničnim iskaznicama na nekoliko sati pa ćemo vidjeti što će biti. Dakle, postoji mogućnost prelaska sa zelenim listom i pograničnom iskaznicom, ali to ima smisla ako se odobri s obje strane – dodaje načelnik Žakanja.

Problem je i odlazak liječniku; zaposleni imaju liječnike u Sloveniji, a stariji su se prepisali liječnicima u Hrvatskoj ili imaju europske iskaznice pa mogu lijekove dizati i u Žakanju. Za podizanje slovenske mirovine iz slovenskih banaka na bankomatu u Hrvatskoj plaćaju visok iznos naknade pa se ljudi snalaze s djecom i susjedima koji rade u Sloveniji i koji im podižu novac.

– Ta situacija traje predugo. Mi smo u ovom kraju svi obiteljski povezani sa Slovenijom. Kći mi živi u Črnomlju i nismo se vidjeli već četvrti mjesec u ovoj zadnjoj rundi lockdowna. Da dođe, morala bi poslije deset dana biti u karanteni ili platiti 700 kuna za testiranje na koje se čeka satima. U Karlovcu se u drive-inu čekalo i po osam sati za PCR test. Vezani smo i gospodarski – moji roditelji imaju banku i račune u Sloveniji. Istječe rok trajanja kartica od bankomata, a ne možete otići po novu – kaže nam Zdravko Jurkaš, koji u Žakanju radi kao komunalni redar.

Dodaje da je i režim na granici u zadnja četiri mjeseca dosta strog.

– Najgora je neizvjesnost. Mislili smo da će sve to trajati dva mjeseca, a sada kada slušamo sve izgleda da će biti još i gore, a ne bolje. No nadležni u vladama i stožerima moraju razmisliti o tome da uvedu neke iznimke, barem za ova naša područja na kojima su čitave obitelji razdvojene. Imali smo razdoblje da smo s pograničnim dokumentima prelazili granicu, ali sada to ne vrijedi. Hrvatska za ulazak u zemlju priznaje samo PCR test, i to onaj skuplji, od 700 kuna, a ne brzi od 150 kuna, a Slovenija priznaje i taj brzi. Slovenija je uvela pravilo unazad tri tjedna da vlasnici zemlje mogu doći u Sloveniju do svoje zemlje na nekoliko sati dnevno, što bi u proljeće olakšalo život poljoprivrednicima, ali u Hrvatsku se ne možete vratiti bez PCR testa pa makar preko bili nekoliko minuta. Da barem Hrvatska prizna nama uz granicu taj brzi i jeftiniji test i da se testiranje može obaviti u Ozlju. Bilo bi puno lakše – priželjkuje Zdravko Jurkaš.

Mirko Mlinarić umirovljenik je u Žakanju i kaže da je već naučio živjeti s granicom kao s problemom.

– Ja sam 40 godina radio u Sloveniji, a sada mi je problem doći do mirovine. Srećom kći mi živi u Metliki, ali radi u vrtiću u Žakanju pa mi donese. Kao i svi dnevni migranti, i ona se morala na brzinu testirati prošloga tjedna. Zbog svih ograničenja zna zapeti i na granici, posebno kada dođu šleperi. Jednom je putovala i više od sat vremena ovih 500 metara od granice do posla. Što ćete, mi smo naučeni na tu među, kako je, tako je. Zbog te korone nismo vidjeli ni unuke mjesecima. Nadam se da bude sve ipak krenulo nabolje – govori nam Mirko Mlinarić koji je, kao i supruga mu, prebolio koronu. Srećom s blažim simptomima, pa mirnije čeka i svoj red na cijepljenje.

– Bitno je da za njih glasamo, a kako mi živimo ovdje, to vladajuće u Zagrebu nije briga. Živim u Žakanju, a u Sloveniji imam zemlju i jednu tvrtku i ljut sam zbog svega. Oni koji bi o malom čovjeku trebali voditi brigu to ne rade, nama su s Europom došle samo zabrane, samo nam govore što ne smijemo, a korona se samo nadovezala na tu priču o zabranama i uništavanju pograničnog života. Bolesti je uvijek bilo i bit će je i ubuduće, a ovaj način nošenja s bolešću nije dobar; kao da se problem želi dodatno zakomplicirati, a ne tražiti model kako da se spriječi širenje zaraze, ali i ne uništi narod psihički i materijalno – nadovezuje se Zvonimir Lukinić.

I stanovnicima općine Bosiljevo život je u koronakrizi otežan, pogotovo stanovnicima Pribanjaca, kojem je susjedno slovensko mjesto Vinica udaljeno svega kilometar.

– U Vinici su nam trgovina, mesnica, benzinska pumpa, samo prijeđemo Kupu i tamo smo. Mnogi su išli u dnevnu nabavu biciklima, pješice, ali sada toga nema. Sada, ako trebamo mesnicu ili kupiti neke namirnice, moramo u 20 kilometara udaljenu Dugu Resu ili u Karlovac, do kojega imamo 30 kilometara. Benzinsku pumpu imamo u Severinu na Kupi, koji je deset kilometara dalje od nas, ali baš ne gravitiramo tom kraju. Onda kada nam je nešto hitno, zamolimo susjede koji rade u Vinici da nam kupe i donesu – kaže nam Ivan Š. iz Pribanjaca.

Oko 20 posto od oko tisuću stanovnika Kamanja, najmanje, ali najrazvijenije općine u županiji, radi u Sloveniji i svakoga dana strepe na granici zbog prelaska; ne znaju kada krenuti na posao jer ne znaju koliko će morati čekati da prijeđu granicu u Jurovskom Brodu.

– Granica je danas “veća i tvrđa” nego ikada. Osim koronakrize, tu je i kriza s migrantima pa i ta nesretna ograda i žica duž obale Kupe koja šteti svima. Ironično, ali žilet-žicom i panel-ogradom između Hrvata i Slovenaca nisu zaustavljeni migranti, ali jest narušena kvaliteta života susjeda. Mještani koji su u Sloveniji našli bolje plaćene poslove suočeni su s dodatnim problemima jer mjere protiv koronakrize nisu recipročne – jednom Slovenija ima strože uvjete, drugi put Hrvatska, a naši ljudi uvijek trpe. Dakle, države svojim mjerama ne pridonose tome da olakšaju život ljudima uz granicu, već ga dodatno kompliciraju. Zato nam je i međusobna komunikacija na svim razinama sve lošija. Ovaj prostor Bele krajine i Pokuplja oduvijek je bio povezan, ali to se pomalo gubi. Moja generacija nekada je znala i hrvatski i slovenski jezik, tako i Slovenci. Danas djeca, pa i moja, ne znaju slovenski pa sa susjedima preko Kupe najčešće razgovaraju na engleskom jeziku. U redu, to je taj “gejmerski” jezik koji spaja sve mlade diljem svijeta, ali govori i o otuđenosti nekada blisko povezanih ljudi – zaključio je Damir Mateljan, načelnik Kamanja.