Ravno sedam dana trebalo je od poziva na natječaj slikaru Miroslavu Šuteju i ekspertu za kompjutorsku grafiku, sveučilišnom profesoru Vilku Žiljku da osmisle kako će izgledati novi hrvatski novac. Te 1992. godine obojica su vjerovala da će se on zvati – kruna. Tako je, naime, bilo i navedeno u natječaju u kojem su zadani elementi i dimenzije novog novca. Prošla je još godina i pol od natječaja do 30. svibnja 1994. godine, kada je u optjecaj pušten novac koji je zamijenio hrvatski dinar. U tom vremenu prvotni izgled novca promijenio se još dva puta – jednom tijekom natječaja, a drugi put prije samog tiskanja.
– Šutej i ja bili smo tri mjeseca u Münchenu u tiskari kada je iz Zagreba stigla depeša da se novac neće zvati kruna nego kuna. Izbacio sam to jedno slovo “viška” i nikada nisam doznao tko je donio takvu odluku – kaže Žiljak pokazujući nam novčanicu od 50 kruna.
– Željeli smo imati veselu, narodnu novčanicu – objašnjava dodajući još da ova inačica kruna, s kojom su on i Šutej i pobijedili na natječaju, nikada nije pokazana u javnosti.
Računalni miris
– Kada je dobio poziv za natječaj, Šutej je došao k meni s prijedlogom da se udružimo u kreiranju. Boravak u Njemačkoj pa poslije u austrijskoj državnoj tiskari pokazao je virtuoznost Šuteja u grafičkom detaljiziranju povezivanja mnogih raznorodnih elemenata na novčanicama. Željeli smo da se razvije grafika za novi način kreiranja novčanica. O starim načinima nismo ni razmišljali. Šutej je volio inovativnost, eksperimentiranje, dosjetku. Mnogo gledanja, mnogo dorađivanja, ogroman broj finih detalja, potreba da rezultat bude originalan. Naše novčanice mogu se pohvaliti kao suvremena grafika s računalnim mirisom – pripovijeda Vilko Žiljak.
“Njegov i Šutejev” novac rađen je postupkom računalne grafike – svaki je detalj zaseban, odvojen jedan od drugoga:
– Računalna grafika ima jedinstvene prijedloge, pravila u dizajnu dokumenata koji imaju vrijednosna svojstva. Upotrijebili smo sve poznate nove i stare postupke izrade novčanica, ali iznutra, s vektorskom, kompjutorskom grafikom. Originalni filmovi iz kojih se radi tiskarska forma naše su djelo. Uveli smo nešto novo u sustav zaštite – kompjutorsku grafiku kao neponovljiv matematički stohastički algoritam. Spojili smo konvencionalnu grafičku umjetnost s umjetnosti koja je nastala s računalnom grafikom sedamdesetih godina. Bila je to radikalna inovacija, stvaranje novih ideja u sustavu sigurnosnog tiska, spoj konvencionalne i računalne grafike. To je donijelo iznenađenje koje je veliki njemački koncern G&D prihvatio za tisak novčanica. Novčanice izvedene na nov način. Proces izrade originalnih filmova bio je razdvojen po elementima na novčanici. Tako se moglo brzo intervenirati, promijeniti, doraditi. Mi smo riješili problem stvaranja novčanica koje, evo, slave dvadeset godina – kaže profesor.
Osim što je koautor kune, što mu je, kaže, u životu donijelo samo ljubomoru, Žiljak je dizajnirao domovnicu, prvu osobnu, vozačku, oružani list... I prvu putovnicu:
Broj jedan za Tuđmana
– Nju sam osmislio u jednu večer. Franjo Tuđman dobio je putovnicu s brojem jedan, ja sam uzeo onu s brojem sedam pa odmah krenuo u Sloveniju i Austriju, da skupim žigove. Kasnije su me pitali da svoju sedmicu prepustim akademiku Daliboru Brozoviću pa sam ja dobio putnu ispravu s brojem 50. Unatoč svemu što sam u životu radio, svojim najvećim uspjehom smatram to što je pod mojim mentorstvom 30 ljudi na pet različitih fakulteta završilo poslijediplomski studij – kaže Vilko Žiljak s kojim smo se našli dan nakon njegova povratka iz Grčke.
Tamo je bio na predstavljanju prototipa novih rješenja zaštite sigurnosti dokumenata, vrijednosnica, novčanica... spajanjem spektralnih svojstava bojila u vizualnom, ultraljubičastom i infracrvenom spektru kroz skrivenu, nezavisnu likovnu informaciju. Uskoro će profesor Žiljak otputovati po priznanje u SAD pa zatim u London. Nagrade u Maleziji, Rusiji, Rumunjskoj i Grčkoj on i njegov tim ove su godine već “pokupili”:
– Kao što je invencija s vektorskom grafikom na našim dokumentima počela u Zagrebu, tako i taj novi val sigurnosne grafike ima početak u Zagrebu – kaže profesor Žiljak.
Daleko nas je više usrećila stabilna kuna nego bezvrijedni dinar čija se (bez)vrijednost smanjivala iz dana i dana, a nule s novčanica brisale svakih nekoliko mjeseci. Ono što je problem je da uz monetarnu disciplinu nije išla i porezna disciplina pa su apetiti javnog sektora rasli po daleko višim stopama od rasta BDP-a. Kako je rastao udio države i njezini apetiti tako smo i mi kao društvo sve više gušili pravi rast umjetno ga pumpajući stranim kreditima. Sad je takva politika došla došla svom kraju. To jedino nije jasno vladi i bivšem ministru financija. Treba snižavati poreze, opterećivati gospodarstvo i svesti javni sektor u one okvire u kojima treba biti u ovoj državi.