Povijest je zabilježila da je prije 20 godina motor međunarodnog priznanja hrvatske države bila Kohlova Njemačka. Tih dana prisjetili smo se u razgovoru s današnjim njemačkim veleposlanikom u Hrvatskoj dr. Berndom Fischerom.
Što je presudilo
Danas je relativno lako govoriti o tim danima, zanima me što je presudilo njemačkom angažmanu u priznanju Hrvatske, zašto je do toga došlo pet mjeseci nakon što je rat već bjesnio. Što je bilo odlučujuće?
Odlučujući faktor bio je pokušaj da se spase ljudski životi! Bilo je dotad više pokušaja da se rat zaustavi, tomu je služila i međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, no do rezultata se nije došlo. Nakon toga je 12 članica Europske zajednice odlučilo krenuti s međunarodnim priznanjem, odluka je zapravo donesena 16. prosinca 1991., s time da je stupila na snagu 15. siječnja 1992. To je i datum kad počinje raditi naše veleposlanstvo. Koje je odmah započelo veliki posao organizacije dovođenja humanitarne pomoći, koja je iz stožernog mjesta na Zagrebačkom velesajmu išla u sve dijelove Hrvatske. Već u veljači iste godine u Hrvatsku dolazi njemački ministar vanjskih poslova Genscher, uz ostalo došao je i osobno uvjeriti se kako je organizirana dostava humanitarne pomoći, jer je to tada bilo iznimno važno pitanje za Hrvatsku. Povijest je odluci o međunarodnom priznanju potpuno dala za pravo, nakon priznanja došlo je do prestanka najvećeg dijela ratnih sukoba. Druga važna posljedica priznanja ogleda se u činjenici da su se vrlo brzo brojne druge zemlje izvan Europe odlučile za međunarodno priznanje Hrvatske. I to je bilo od odlučujućeg značenja za najvažniji akt u kontekstu ukupnog međunarodnog priznanja, primanje Hrvatske u Ujedinjene narode.
Hrvatska se godinama pita zbog čega priznanje nije došlo i prije, jer bi se time smanjile ratne tragedije i uništavanje, vjerojatno i tragedija u Vukovaru.
Proces međunarodnog priznanja Hrvatske tražio je vremena. Države su načelno uvijek suzdržane u svojim potezima kad je riječ o pitanju suvereniteta. Tek kad je postalo posve jasno da ne postoji baš nikakav drugi put da se ratne strahote zaustave, započelo se s procesom priznavanja samostalnosti Hrvatske. U toj dramatičnoj noći na 17. prosinca 1991. pod nizozemskim predsjedanjem tadašnjom Europskom zajednicom došlo se do konsenzusa svih članica da se ide na priznanje. Taj rezultat i dogovor od povijesnog je značenja. Mi svi u Njemačkoj doista se ponosimo ulogom koju su tada odigrali njemački kancelar Kohl i ministar vanjskih poslova Genscher, pozorno smo pratili razvoj situacije. Naš pojačani senzibilitet bio je uvjetovan činjenicom da u Njemačkoj živi i radi na stotine tisuća hrvatskih državljana koji su svakodnevno prosvjedovali zbog rata. S druge strane, stotine tisuća Nijemaca tradicionalno je godinama odlazilo u Hrvatsku na ljetovanje i zbog svih tih razloga osjećali smo velike simpatije prema Hrvatskoj. Sve je to dovelo do velike organizacije humanitarne pomoći koja je išla iz Njemačke, čime se ponosimo. Podsjetio bih da je veliki kontingent pomoći iz Njemačke stigao u Konavle i Cavtat praktički odmah nakon što su ta mjesta oslobođena, a poslije se krenulo s pomoći i u Slavoniju i drugdje.
Polemike prije odluke
Danas, 20 godina kasnije, Hrvatska je članica NATO-a, na pragu je ulaska u Europsku uniju, o čemu se na referendumu odlučuje ovaj tjedan. O toj temi ovdje traju brojne polemike koje se svode na dilemu – dobiva li se ili se više gubi ulaskom u Uniju? Gubimo li prenošenjem dijela suvereniteta u Bruxelles više nego što članstvom dobivamo? Kako gledate na tu polemiku?
Mislim da se već sada može govoriti o tome da je Hrvatska na dobitku. Dakako, svoju suverenu volju iskazat ćete na referendumu, no čini mi se da su svi mogući ukupni dobici neusporedivo veći od mogućih problematičnih pitanja. Kad kažem da ste već na dobitku, mislim ponajprije na to da ste do sada već proveli brojne reforme kao dio pretpristupnih pregovora. I Njemačka je dobrovoljno prenijela dio svog suvereniteta na zajednička tijela, ali je zauzvrat dobila neke neprocjenjive relacije. Prije svega to su mir i sigurnost. Dva temelja Europske unije kao političke organizacije koji su doista neprocjenjivi. Na Europsku uniju i njezine integracije primarno gledam kao na najveći mirovni događaj u europskoj povijesti. Govorimo li, pak, o prenošenju suverenosti na Uniju, moram reći da je dogovor takav da se na Bruxelles prenose ovlasti samo za ona pitanja za koja se najučinkovitiji dogovor i optimalno rješenje može postići dogovorom upravo na toj razini. U Europskoj uniji, po načelu supsidijarnosti, na čemu mi u Njemačkoj osobito inzistiramo, ide se za tim da se što više odluka donosi na što nižim razinama. Dakle, sva pitanja koja možete riješiti na razini općina ili županija trebate ondje i rješavati, druga pitanja rješavate na razini parlamenta, a samo ona pitanja za koja se dogovorite i za koja je vidljivo da će se optimalno riješiti ukupnim i zajedničkim dogovorom u Bruxellesu, samo za ta pitanja prenosite dio suvereniteta.
Zaštita potrošača, zaštita okoliša, uređivanje zajedničkog tržišta, samo su neka od tih pitanja koja ćemo svi zajedno sigurno funkcionalnije riješiti i dogovoriti na razini cijele Unije nego parcijalno. Svatko tko je u tom smislu i na taj način odustao od dijela suvereniteta i prenio taj dio na Bruxelles, kao što su to učinile i Njemačka i sve druge članice Europske unije, mislim da je mudro odlučio jer su prednosti tog poteza neusporedive. Danas tu mogućnost mudrog izbora ima i Hrvatska i vjerujem da ćete se odlučiti za mnoge prednosti koje, ponajprije vašoj djeci i mladima, pruža današnja ujedinjena Europa.
>:-)) hahah ,ti si dobro informiran....