Otkako je otišao na službu u Liku, osebujni don Anđelko Kaćunko kao da je propao u zemlju. Navikli smo se da se pojavljuje u javnosti sa zvijezdama, da igra tenis s poznatima, ali toga je sve manje. Pronašli smo ga u ličkoj Župi Kompolje.
Što se s vama događa posljednjih godina? Povukli ste se u tišinu, a nekada ste stalno biti prisutni u javnom prostoru. Jeste li se sami povukli ili vam je naređeno da se povučete?
Očekivao sam upravo to pitanje na početku ovoga razgovora, jer svi me novinari – ali i prijatelji i znanci koji ne prate moju medijsku aktivnost – najprije to pitaju svih ovih deset godina otkad sam došao u Gospićko-senjsku biskupiju (smijeh). A ja niti sam u tišini, niti sam pobjegao iz javnosti, niti mi je itko naredio da se povučem.
Jednostavno, deset godina nisam u Zagrebu, koji je više od četvrtine hrvatske populacije i više od polovice tzv. hrvatske javnosti pa je zato takav dojam o mojemu “nepostojanju”. Jer stalno sam, s kraćim prekidima, aktivan na “Don Blogu” Večernjega lista, povremeno i na portalu Nacije, na vlastitoj stranici na Facebooku te na portalu i Facebook-stranici Župe Kompolje, koje prate ljudi na svih kontinentima. Uz to, u tih deset godina objavio sam čak pet knjiga.
Problem je u tome što više nisam fizički blizu redakcijama ni studijima raznih medija u Zagrebu. Imao sam mnogo poziva, ali sada ne želim putovati o svojem trošku za njihovo dobro. Zato sam svima dao uvjet neka na račun moje župe najprije uplate određeni novčani iznos za obnovu crkve pa ću onda doći – svi su odmah odbili…
Kako izgleda vaš običan dan? S kim živite, imate li u kući još svećenika, časnih sestara?
U župnoj kući stalno je sa mnom samo moj anđeo čuvar, jer svećenici i časne sestre danas su i u Hrvatskoj “izumiruća kategorija”. Međutim, moji susjedi sa sve tri strane (na jednoj je autocesta) tako su dobri i bliski da imam osjećaj kao da živimo u istom kućanstvu. Oni su mi i prvi suradnici pa zato, za razliku od izreke u Bosni da su “najgori Turci oko džamije”, stalno ističem da su mi susjedi najbolji vjernici.
A moj svaki “običan dan” veoma je neobičan. U akciji sam od ustajanja do lijeganja (što je uvijek u istom danu), jer – kako kažem u šali, ali i ozbiljno – imam jednu glavu, dvije ruke, tri župe, četiri crkve, pet službi, šest gemova, sedam darova Duha Svetoga, osam Blaženstava, devet Korova anđeoskih i deset Božjih zapovijedi kao svakodnevnu “domaću i školsku zadaću”, odnosno polje rada i vlastite duhovne izgradnje.
Uz pastoralne obveze, stalno pratim javna događanja, uglavnom čitanjem dnevnih listova i crkvenih portala, a na našem području u nekima i sudjelujem pa mi je najsmješnije kad me neupućeni vjernici upitaju: “A što vi, velečasni, zapravo radite?” Onda izvadim papirić – jer se ne mogu svega sjetiti, pa im pročitam od 15 do 20 raznih aktivnosti. Svi zinu od čuda jer misle da svećenik sjedi u uredu, čeka da mu netko dođe ili “zuji” do večernje mise, a potom uz čašicu vina gleda televiziju.
Usput, ja nemam televizor i televiziju ne gledam već 37 godina, jer taj medij je najlakše, najugodnije i najštetnije gubljenje dragocjenog vremena! Ljudi još uvijek ne znaju da župnik, pa i onaj koji ima mnogo suradnika, danas, osim što je dušobrižnik, mora biti vrstan upravitelj (lider), organizator (menadžer) i komunikator, itd.
Pogledajte intervju s Don Anđelkom Kaćunkom
Prihvatili ste celibat, no je li celibat dugoročno održiv? Raspravljate li vi svećenici kad o celibatu?
O, da, itekako, i u vicevima, i u ozbiljnim diskusijama to nam je česta tema. No, nema nikakve dvojbe o dugoročnoj “održivosti” celibata i njegove vrijednosti. Pitanje je samo njegove “funkcionalnosti” u pojedinim povijesnim okolnostima, kao što je trenutačna kriza svećeničkih zvanja u većini “starih” kršćanskih zemalja – čega nema u Africi i Aziji gdje kršćanstvo doživljava procvat.
Život u celibatu itekako ima svoje prednosti i, možda nećete vjerovati, lakši je dok je čovjek mlađi. Ljudi misle da je najteži problem spolnost, ali najveći teret je samoća, poglavito u starijoj dobi. Toga nisu svjesni ni naši biskupi, ni kardinali, ni vatikanski prelati koji su cijeli život u nekakvoj zajednici i okruženi su svakodnevno nekim suradnicima i poslugom. Zanimljivo, i ja sam to iskusio tek u 33. godini svećeništva, kada sam prvi put postao župnik i morao živjeti sam samcat u velikoj kući.
Stoga će, već u bliskoj budućnosti, i u Europi i u Hrvatskoj radi “održivog razvoja” evangelizacije Crkva morati zaređivati i oženjene muškarce. Mi smo već davno trebali imati mnogo oženjenih đakona poglavito u svim većim župama. Zato će se naši vjernici morati žurno navikavati na to, jer nije temelj i čuvar Crkve ni vatikanska Kurija, ni brojni kaptoli po svijetu, ni celibat, nego spremnost kršćana na radikalnu vjernost evanđelju, odnosno dosljedan život Bogu na slavu, na korist cijele Crkve i za dobro svoga naroda i svakoga čovjeka. A u takvom “stilu života”, tj. općem “pozivu na svetost” nema razlike ni u težini ni u lakoći između bračnog i bezbračnog života. Jasno, celibat će, kao jedinstvena “dodana vrijednost” uvijek biti na cijeni, a poglavito u raznim oblicima redovništva.
Uvijek ste bili magnet za medije, no sve ste iznenadili kad ste se pojavili ruku pod ruku s Nives Celzijus. Kako se to dogodilo?
A joj… to je duga priča! Al’ evo najkraće što je moguće. Ta scena “ruku pod ruku” prije deset godina, na predstavljanju njezine knjige “Gola istina”, nije bila predviđena, nego je bilo dogovoreno da će Denis Kuljiš otvoriti vrata Nives i uvesti je u klub. Međutim, kada smo, nakon nekoliko kava, snimanja i dogovora u ondašnjem hotelu “Esplanade” stigli do kluba Gallery na Jarunu, vozač goleme limuzine napravio je krug pa sam se ja našao na onoj strani koja je bliža ulazu.
Budući da je “teškaš” Kuljiš bio potpuno “potonuo” u meko sjedalo automobila, on je mene zamolio da ga kao kavalir zamijenim u protokolu, a ja sam s lakoćom skočio i to učinio. A kako je do toga došlo? U to vrijeme, a to je bilo proljeće-ljeto 2008. godine, bio sam kolumnist “pokojnog” tjednika Arena, u kojem su u nastavcima izlazili dijelovi “senzacionalne i kontroverzne” knjige Nives Celzijus, puni kojekakvih pikanterija.
Naravno, ona je izazivala javno zgražanje onih istih ljudi i medija koji su taj sadržaj rado čitali i reklamirali. To farizejstvo išlo mi je na živce pa sam prihvatio neočekivanu ponudu nakladnika da budem jedan od predstavljača te knjige (uz Denisa Kuljiša i jednog beogradskog novinara). A ključno je bilo posljednje poglavlje pod naslovom Happy end, u kojem Nives opisuje kako je, nakon svih mladenačkih lutanja i padova, sreću našla u obitelji. Također, bilo je to u međunarodnoj i crkvenoj Godini obitelji!
Kako je Crkva reagirala na vaš nastup na predstavljanju knjige Nives Celzijus s obzirom na to da ste bili u Vojnom ordinarijatu svećenik za vojsku i policiju?
Reakcije su bile različite – većina je to odobravala (javno ili tajno) te mi čestitala, a manji je dio (i klerika i laika) “doživio sablazan” i “zgražanje”. A svima je ta moja gesta bila iznenađujuća i gotovo šokantna, uglavnom zbog krivog shvaćanja uloge svećenika i neshvaćanja onoga što je Isus učio i učinio. Jer, to je njihovo objašnjenje, svećenik se “zbog uzvišenosti svoga poziva” ne bi smio “spuštati tako nisko” da se druži npr. sa starletama! Takvi kao da ne znaju da se Isus družio s najvećim kriminalcima i prostitutkama.
Zašto ste to učinili?
Osnovni razlog je HIR. Ali to nije nikakva moja hirovitost, nego kratica koja objašnjava tri razloga za taj moj postupak (prije sam kao kraticu koristio HIM, ali HIR je izazovnija!), a ta tri slova znače: humanizam, iluminacija, reklama. Dakle, prvo, namjera mi je bila da i svjetovnim i crkvenim licemjerima dadem “lekciju” iz kršćanskog humanizma, tj. da ih podsjetim da je čak i “ta i takva žena” također ČOVJEK i da zaslužuje ljudsko poštovanje te, štoviše, da je Isus Krist i za nju umro na križu!
A to je istodobno bila “lekcija” i njoj, jer nisam tražio nikakvo opravdanje za njezine loše postupke, kako su neki mediji zlobno prenijeli. No Nives je to bolje razumjela nego neki biskupi. Drugo, pod vidom iluminacije, odnosno evangelizacije, moj čin je unošenje (makar samo pojavljivanjem) svjetla evanđelja u prostore u koje nikad ne zalaze ni biskupi ni svećenici, ali ni oni kršćani koji smatraju da je to “ispod razine našega dostojanstva”.
Međutim, meni je uzor Isus koji se cijeli život ponižavao – valjda je On to mogao jer nije imao sveti red! A Božji Sin je sablažnjivao “pravovjerne” Židove i time što je prilazio gubavcima, družio se sa svim kategorijama “nečistih” itd., da bi poslije čak “sašao nad pakao”. Eto, tim sam činom htio reći da je Isus prolio svoju krv i za osobe koje se okupljaju u raznim “mračnim rupama” ovoga svijeta, među koje “pravovjerni” nikad ne zalaze da se ne “uprljaju”.
A u toj kategoriji “nečistih” nisu samo mafijaši, kako neki zamišljaju, nego također brojni glumci, pjevači, sportaši, tj. razne “zvijezde” čijim se izvedbama dive i moji kritičari, ne pitajući se nikad kakav je tko od tih ljudi kao čovjek.
Dakle, i u tome sam samo nasljedovao “najkontroverznijeg” od svih učitelja na svijetu – našega božanskog Učitelja, i već tada učinio ono čime sada papa Franjo “sablažnjuje” neke u Crkvi. A pod vidom reklame (prije sam govorio o marketingu) – premda je to uvijek određeni rizik – znao sam da će mi se otvoriti prostor za širenje dobrih poruka, i to u medijima u koje nikada ne bih došao. Jer s već velikim medijskim iskustvom znao sam, slikovito govoreći, kako je teško “u tuđem vrtu saditi vlastito cvijeće”.
To se u medijima, uvijek gladnima senzacija doista dogodilo, a ja sam to obilato koristio, pa ni danas ne propuštam tu prigodu. Ima u tome i jedan paradoks – sve je to bolje uočio “stari lisac” Denis Kuljiš nego neki naši tzv. visoki prelati. Zato i nakon gotovo trideset godina života u demokraciji još uvijek nemamo “službenu” katoličku televiziju ni katolički dnevni list. Nažalost, mnogi još uvijek ne shvaćaju koliki je to njihov i naš komunikacijski bankrot i medijski debakl. Ali i povijesni grijeh propustom!
Održavate li danas kontakt s Nives?
Prošlo je punih deset godina otkad se nismo ni vidjeli ni čuli. Ponekad se čujem sa Strukyjem ili izmijenimo koju poruku, i to je sve. Nemam ni želju ni naviku “gurati se” u tuđe živote. Do mene svatko može lako doći i ne bježim ni od koga te se redovito molim za sve koje je Bog poslao na moj životni put, kao obogaćenje i vrijedno iskustvo.
Nakon promocije na svojem ste blogu, pravdajući Nives, povukli neke paralele i s drugim knjigama, pa ste spomenuli i “Berlinski ručnik” Dražena Ilinčića? Zar ste i tu knjigu pročitali?
Naravno, zahvaljujući prijatelju Darku Pavičiću koji mi ju je darovao. Ali i inače, koliko stignem, više čitam, ili barem pratim, publicistiku i romane nekih svjetskih autora nego teološku literaturu. Jer, nažalost, današnja je racionalistička teologija više “gola” znanost nego vjera i život. Zato su mi čak i u pastoralu korisniji npr. Houellebecq, Beigbeder i sl., ili ponovno čitanje velikih kršćanskih i književnih klasika, jer njihova su djela “puna života”…
U tom smislu koristio mi je čak i sadržajem degutantni Ilinčićev roman, koji bi se mogao zvati i “berlinska Sodoma”, jer prikazuje životnu izgubljenost jedne kategorije homoseksualne populacije. Zato sam Ilinčiću, kad smo se u jednoj zgodi upoznali, čestitao na hrabrosti, jer bi bilo koji autor nehomoseksualne orijentacije zbog takvog romana bio “razapet” kao najveći homofob.
Kakav je vaš stav o homoseksualcima?
Moj stav je stav Katoličke crkve, doslovce onako kako ga definira Katekizam Katoličke crkve u paragrafima 2357-2359. A tamo doslovce piše: “Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću.
Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja” (KKC, br. 2358).
Dakle, tu je riječ o sklonosti, koja sama po sebi nije grijeh, sve dok ne prijeđu “u praksu”. Zato KKC u prethodnom paragrafu kaže: “Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu…
Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni” (br. 2357). Eto, sve je jasno. Međutim, znakovito je i važno također ono što je papa Franjo, odgovarajući na novinarsko pitanje, nedavno rekao u avionu na povratku iz Irske – poručio je da bi se roditelji homoseksualne djece trebali moliti i možda za djecu potražiti psihijatrijsku pomoć! To je objavila agencija DPA, a prenio je i Večernjak, kao i mnogi portali u Hrvatskoj. No čim su talijanske gay udruge žestoko napale papu zbog te izjave, Vatikan je povukao tu vijest (skinula ju je i naša IKA).
Zašto, ako neovisni medicinski stručnjaci praktičnim primjerima dokazuju da je homosklonost moguće odgovarajućom (psiho)terapijom “vratiti” u “heterostanje”! Jasno, to se odnosi na one koji to žele, i nitko normalan danas ne misli otvarati nekakve “homokonclogore”. Bog nam je dao slobodu i odgovornost, a onima koji traže daje i milost! U svijetu već postoji brdo literature o tome, a kod nas možda tek dvije knjige. Ja osobno ljude ne dijelim ni po kojoj sklonosti, a kao svećenik poslan sam služiti svima.
Pogledajte intervju s Don Anđelkom Kaćunkom
Koliko Crkva u Hrvatskoj danas prati papu Franju? Slijedite li vi njegov svjetonazor?
I papa Franjo i ja trudimo se živjeti evanđelje, tj. slijediti “svjetonazor” Isusa Krista. Hvala Bogu da nismo sami, nego je nepregledno mnoštvo kršćana u cijelom “globalnom selu” koji tako žive i unose svjetlo u mrak današnjega svijeta. Kod pape Franje sviđa mi se njegova jednostavnost, otvorenost i bliskost – svojim ponašanjem nije ni “klerikalac” ni “kaptolik”, odnosno ne nastupa kao kurijalni srednjovjekovni grof koji pompozno evangelizira ostavljajući dojam učenosti koju nitko ne razumije.
Posebno sam se razveselio kad je u svojoj pobudnici Radost evanđelja svim kršćanima posvijestio Gospodinov poziv: “...izići iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja”. Budući da sam ja to već prije svjedočio, premda su mi se neki rugali, sa skromnošću se glede toga “izlaska na periferije” smatram javnim pretečom pape Franje u Hrvatskoj.
Naravno, nisam jedini – mnogi kolege to također čine svakodnevno, ali na masovni odziv ili pastoralni trend “izlaska” još ćemo pričekati jer je svećenička formacija još uvijek “uredska stagnacija”. Naš teološki studij premalo je pastoralno orijentiran, mi smo školovani kao da ćemo biti znanstvenici, a ne pastoralci. Nažalost, reforme ne mogu inicirati ljudi koji sami više ne mogu doživjeti promjenu. Zato tapkamo u mjestu, a zato je i najnoviji dokument HBK o katehizaciji zakasnio barem dvadeset godina!
S kime biste radije popili kavu – s ateistom ili vjernikom koji je licemjer?
I s jednim i s drugim – jer obojica su mi zanimljiva na svoj način. Važno je da oni časte (smijeh).
Nedavno ste, dok je bila rasprava o Istanbulskoj konvenciji, objavili na Facebooku, i pritom bili sarkastični, da ste od sada dona Angelina Kaćunko. Ako i ima rodne ideologije u Istanbulskoj konvenciji, zašto je to sporno, vremena se oduvijek mijenjaju i neke je promjene teško zaustaviti zabranama...
Istina je da se vremena mijenjaju, ali Božji i moralni zakon je nepromjenjiv. Biblija nas kršćane uči, odnosno Bog nas riječima sv. Pavla potiče da se ne suobličujemo ovome svijetu, nego da se preobrazujemo obnavljanjem svoje pameti da mognemo “razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno”. A
u temeljima Istanbulske, koja pod lijepom maskom protiv nasilja krije nekoliko opakih podvala, nije volja Božja, nego ljudska samovolja, egoizam, individualizam, hedonizam, “homoobožavanje” itd. – upravo ono što je na prvom mjestu u nagonskoj životnoj logici “svijeta” koji je udaljen od Boga. To evanđelist Ivan tumači ovako: “Što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka”.
Zato je naivan i smiješan pokušaj da se jednom konvencijom, namjerno nazvanom “istanbulska” (jer to ljepše zvuči nego “antiislamska”!), riješi problem bilo kojega nasilja. To više što neki njezini paragrafi predviđaju nasilje nad onima koji joj se ne budu pokoravali – konkretno, koji se u Katoličkoj crkvi budu opirali npr. zaređivanju žena ili otkrivanju ispovjedne tajne!
Iako slovite kao desničar, u svojem ste blogu napali i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i zamjerili joj što, kad već predlaže demografske mjere, nije rodila barem petero djece. I onda ste naveli “...nažalost, kod nas nema dovoljno svijesti da su sve hrvatske obitelji, a to vrijedi i za one ‘uspaljenih domoljuba’ i svih (samoproglašenih) ‘velikih Hrvata’ i ‘velikih vjernika’, koje su sebi, narodu i Crkvi darovali samo jedno ili dvoje djece zapravo – grobari vlastitoga naroda”. Dakle, niste ljubitelji onih koji sipaju domoljublje iz usta?
Nimalo! Štoviše, gadi mi se takvo “stadionsko” domoljublje čiju je površnost kritizirao i Bl. Alojzije Stepinac u svojim propovijedima. Jer ono je uglavnom uspaljeno emotivno navijačko izražavanje osjećaja prema “voljenoj domovini” kao kod publike prema voljenom klubu na utakmici.
Zato mnogi kod nas stalno traže nekog “protivnika” Hrvatske da bi lakše “navijali” i izvikivali “za dom(ovinu)!” dok u međuvremenu narod ubrzano izumire. Pritom oni uopće ne shvaćaju u kakvoj smo krizi svi zajedno i ništa ne poduzimaju unatoč galami da su nešto “spremni” učiniti te da su takvim ponašanjem oni sami protivnici Lijepe Naše. Jer Hrvatska je danas “crotitanik” koji ubrzano tone, a oni na tome brodu još pjevaju “Lijepa li si”!
To su apsurdi na koje upozoravam bez dlake na jeziku. Tako sam i hrvatsku predsjednicu “napao” čak prije nego što je to postala, tako su me neki optužili, jer sam je nazvao “slatkom varkom Čokolindom”. Međutim, to nije bio nikakav napad na Kolindu Grabar-Kitarović ni kritika njezina programa u kampanji, nego sam htio izrugati naivna očekivanja politički nepismena naroda koji je bio u tako silnoj euforiji kao da će ona najednom riješiti sve hrvatske probleme.
S takvom kritikom pristupio sam i predsjedničinim tzv. demografskim mjerama. Stoga, nisam ni desničar, ni ljevičar, nego se držim Stepinčeva pravila: “Ni lijevo, ni desno – nego ravno!” A kao jedino korisno političko geslo i praksu svima preporučujem “redizajnirano” pravilo sv. Benedikta, prilagođeno hrvatskom 21. i 22. stoljeću – moli – radi – rodi!
Čujete li se s biskupom Košićem i kako komentirate njegove radikalne političke stavove?
S “bratom biskupom Vladom”, kako ga uvijek oslovljavam, prijatelj sam na Fejsu, ali ne komuniciram s njime, premda se na svakom susretu srdačno pozdravimo. On je veoma simpatičan i drag čovjek, iako ostavlja dojam grubijana, ali to je zato što je tako javnosti predstavljen zbog svojih “čvrstih stavova”.
Ipak, mnogo puta kritizirao sam njegove istupe upravo zbog te tzv. čvrstoće prema politici, jer je to zapravo samo jedan oblik demagogije ili, kako je sada moderno reći, jeftinog populizma koji je moguće “prodati” samo politički nepismenom narodu. Štoviše, to je potpuni promašaj jer Crkva, umjesto što beskorisno kritizira politiku ili propovijeda domoljublje, propušta svoju glavnu zadaću, a to je evangelizacija i moralno oblikovanje naroda. U tom smislu može se čak i ona famozna fraza da je “Crkva u prošlosti sačuvala hrvatski narod” smatrati podvalom. Zlobni cinik mogao reći: kako ga je čuvala, tako ga je i sačuvala! Jer vidimo da narod izumire. A to je samo dokaz da isključivo domoljublje, dakle bez bogoljublja, ne može biti temelj budućnosti naroda čak ni kada ono postane “svjetovna religioznost”.
Nažalost, u Hrvatskoj je upravo to gorka realnost. Jer naglašenim dugotrajnim propovijedanjem domoljublja “s oltara” stvorena je tek specifična i autohtona kategorija kvazikatoličkih nacionalnih vjernika, “hrvatskih domoljubnih pravoslavaca”, koje sam nazvao “HRšćanima”, jer su neformalno članovi sekte “hrvatskog autokefalnog katoslavlja”. Oni redovito idu na velika misna slavlja, posebno za poginule branitelje, redovito odlaze na Bleiburg, na hodočašća uvijek idu s hrvatskim barjacima i sl., ali u svoju župnu crkvu nikad ne zalaze niti žive sakramentalno.
U raspravama, poglavito na društvenim mrežama, kao “veliki Hrvati i pravi katolici” oni se gorljivo zalažu za Stepinčevo proglašenje svetim i pritom mrze papu Franju jer je navodno zakočio taj proces “da bi se dodvorio bradonjama”. Posebno mi se “želudac zgrči” kad čujem da Stepinca političari spominju. Svi oni uopće nisu svjesni da bez jakog i dubokog bogoljublja – “in te, Domine, speravi!” – Stepinčeva svetost ne bi imala nikakvu “težinu” unatoč njegovoj velikoj ljubavi prema hrvatskom narodu u kojoj se “nije dao od nikoga natkriliti”!
Upravo u toj ravnoteži i komplementarnosti taj bi nam naš veliki i sveti mučenik svima trebao biti uzor, a poglavito onima koji se na nj često pozivaju.
Lika je pusta, Hrvatice očito ne žele rađati djecu i rađat će ih sve manje. Pa kako napuniti zemlju? Slažete li se s gradonačelnikom Knina Markom Jelićem da bi prazne kuće trebalo ponuditi migrantima?
To je neizbježno, to je prirodan proces. Povijest svjedoči, a i Biblija potvrđuje da zemlja pripada narodima koji se razmnožavaju. Seoba naroda tijekom cijele povijesti nije ništa drugo nego premještanje biološki jače populacije na područja koja demografski propadaju, tome svjedočimo i danas u ovoj migrantskoj drami.
Budući da izumiru “kršćanski” narodi Europe i Sjeverne Amerike – u kojima su 1900. godine živjele dvije trećine katolika od ukupnog broja na svijetu, a 2000. ih je bila samo jedna trećina – i Hrvati “u paketu” s njima, znak je za kršćane poražavajuće činjenice da su umjesto Boga na prvo mjesto u životu stavili standard kao božanstvo. A Bog nas stalno stavlja pred izbor: “Život biraj, a ne smrt!” Nažalost, na bogatom Zapadu tzv. kultura smrti preplavila je sva područja života i kršćani su najprije odbacili prvu Božju “zapovijed” ljudima: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju…!”
Danas se toga drže samo oni koji se Boga boje ili ga neizmjerno ljube, s punim povjerenjem da će im On dati sve što im je potrebno pa ne moraju “planirati obitelj” ni primitivnim “čuvanjem djece”, ni kontracepcijom, ni pobačajem… Zato stalno tvrdim – a to sam rekao i demografu Štercu na tribini u Otočcu – da demografija nije ekonomski problem, nego duhovni!
Ima li i Crkva u ovome odgovornosti?
Zbog toga među najodgovornije za demografsku katastrofu hrvatskoga naroda spadaju i oni naši biskupi i svećenici koji o tome nisu desetljećima jasno i javno narodu govorili, odgajali ga po Božjem zakonu i žestoko korili njegove grijehe. A, nažalost, većina njih radije je korila političare te nad raznim jamama i masovnim grobnicama kukala s narodom zbog stradanja u prošlosti, misleći valjda da će time vjernički puk dobiti volju za životom.
No bio je to psihološki, pedagoški i evangelizacijsko-katehetski promašaj. Jer kultura smrti, danonoćnom agresijom na svim područjima života, dok su političari obećavali “prosperitet”, a HBK ponavljao floskulu da je politika “skrb za opće dobro”, pomoću zabavne je industrije potpuno deformirala kršćanski mentalitet naroda.
Seksualna revolucija tijekom pedeset godina izvršila je nad ženom duhovno, kulturološko i biološko nasilje pa je žena, pod vidom “oslobođenja od ropske uloge stroja za rađanje”, upropaštena, lišena ostvarenja u svojoj temeljnoj ljudskoj biti koju joj je Bog dao, a to je majčinstvo. Biblija i u Novom zavjetu to svjedoči, u Prvoj poslanici Timoteju, tvrdnjom da će se žena “spasiti rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom”.
To je “biblijski feminizam” koji bi Crkva u Hrvatskoj “u ovom strašnom času” stalno morala ponavljati. Jedna stara izreka – koja danas po nekim paragrafima može biti proglašena “seksističkom” ili “diskriminatorskom” – kaže: “Kada se pokvare muževi – propada obitelj. Kada se pokvare žene – propada narod!” Posljednji naš biskup koji je to javno davno rekao bio je pokojni mons. Ante Jurić, a prije njega vjerojatno Stepinac. Umjesto toga naši su biskupi nasjeli na ponavljanje floskule o iseljavanju – kao da je ono ikada prestalo!
Zato se posebno čudim biskupu Đuri Hraniću što se napokon ne odvaži pa svojim Slavoncima skreše u brk istinu o masovnoj likvidaciji vlastite djece tzv. bijelom kugom u prošlosti, samo zato da se zemlja ne dijeli. Jer Isus reče da će nas istina osloboditi. A ona, u biblijskoj parafrazi, glasi da su “očevi u Slavoniji jeli kiselo grožđe, a sinovima i u Irskoj i u Hrvatskoj zubi trnu”! Zato će i pusta Slavonija i pusta Lika biti jednom naseljene narodima koji neće biti ni Hrvati ni kršćani. Ali to i nije važno, jer Bog je i Gospodar povijesti!
Bojite li se vi migranata? Evo i ja sam jedan od njih…
Moji vjernici u Kompolju mogu vam posvjedočiti da sam o naseljavanju stranaca u naše umiruće krajeve počeo govoriti već prije sedam godina, što im je tada bilo veoma čudno. To znači da se ne samo ne bojim migranata, posebno ne takvih kao što ste vi, nego bih najradije, kako je i papa Franjo preporučio, primio u župnu kuću jednu migrantsku obitelj – oni bi bili udomljeni, a ja ne bih bio sam. Jasno, pod uvjetom da ljudi imaju od čega živjeti i da možemo normalno komunicirati.
>> Pogledajte video - Darko Pavičić o pedofiliji u Crkvi
ovakve gluposti mogu pisati samo ljudi koji pojma nemaju o vjeri, crkvi i crkvenim zakonima