Veća dugovječnost: Ili povećati broj radno aktivnih ljudi ili odgoditi odlazak u mirovinu

Susret i razgovor s Johnom A. Turnerom, direktorom Pension Policy Centera i jednim od vodećih američkih stručnjaka za mirovinsku i socijalnu politiku, bio je pomalo neobično iskustvo. Nekako smo očekivali da će čovjek koji je završio ekonomiju na poznatom sveučilištu u Chicagu biti puno više neoliberalno orijentiran, pravi “notorni” dečko iz Chicaga. Međutim, taj autor stotina članaka i autor 14 knjiga, od koji su tri prevedene i na japanski, ima puno izraženije socijalne naglaske nego što smo naučili slušati od poznatih iz glasovite ekonomske škole. Primjerice, ako ga usporedimo s gorljivim neoliberalom Joséom Piñerom, koji se proslavio uspješnom čileanskom mirovinskom reformom, kasnije kopiranom u nizu zemalja, Turner je puno bliže švedskom rješenju koje bi za Piñeru značilo više koraka unatrag kad je u pitanju njegov koncept individualiziranja mirovinske štednje, tj. bacanja svih karata na privatne mirovinske fondove kad je u pitanju osiguranje sigurne starosti. Piñera bi doslovno poludio kad bi netko išao na smanjivanje važnosti privatne mirovinske štednje, Turner u tome ne vidi neki naročiti problem.

“Superstogodišnjaci” dolaze

U ugodnom čavrljanju koje nam je nakon njegova predavanja omogućila Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, Turner nam je otkrio čak i neke na prvi pogled pomalo neobične mirovinske zamisli. Primjerice, uvođenje dodatnog doprinosa odnosno dodatnog osiguranja za dugo doživljenje (longevity insurance). Samo naizgled ekstravagantna misao. S obzirom na to da je jedan dio njegove karijere obilježio rad s aktuarima, Turner je očigledno duboko osviješten o očiglednom trendu povećanja dugovječnosti, a koji će predodrediti budućnost ekonomskih i nacionalnih socijalnih sustava. Kad je Otto von Bismarck, slavni pruski političar i prvi kancelar Njemačke, stvarao prvu welfare državu u modernom smislu riječi, njegov politički instinkt gurnuo ga je u stvaranje prvog mirovinskog sustava. Zasadi tog Bismarckova sustava kasnije su se, pretežno u Europi, transformirali u tzv. sustav međugeneracijske solidarnosti odnosno pay-as-you-go sustav. No, Bismarckov sustav počivao je na ideji da stariji od 70 godina imaju pravo na mirovinu, a to je u Bismarckovo vrijeme bila blagodat namijenjena vrlo malom dijelu populacije. Danas se zaboravlja da je očekivani rok doživljenja u Bismarckovo vrijeme bio oko 30 godina. Drugim riječima, samo oko četiri posto stanovništva doživjelo je Bismarckove mirovine. Ono što se promijenilo od Bismarcka do danas činjenica je da još ima živih Europljana koji su rođeni samo desetak godina nakon njegove ere. Dokumentirano najstarija Francuskinja, Marie-Therese Bardet, umrla je preklani nakon dugog i zdravog života u 115. godini. Broj zabilježenih “superstogodišnjaka”, prema Gerontology Research Group, trenutačno broji samo 71 osobu, ali ubrzano raste. Drugim riječima, danas, kad je prag za ulazak u mirovinu u većini zemalja ispod 70 godina, uopće nije rijetkost doživjeti sedamdesetu. Dakle, Bismarckov politički trik danas je postao opća blagodat koja počinje opterećivati ekonomske sustave pretežno populacijski starih europskih zemalja. Da je lukavi Bismarck znao da će obećati mirovinu mnogim budućim 70-80-godišnjacima, pitamo se bi li se ohrabrio na taj povijesni potez.

Dugovječnost je jedna od najvećih blagodati koja se dogodila čovječanstvu, radikalno se produljilo trajanje zdravog i aktivnog života, ali se, sukladno tome, nije produljilo trajanje radnog vijeka. Stoga je dugovječnost i jedna od ključnih opasnosti za ekonomske sustave zemalja sa starom populacijom.

Što pružiti ženama u 80-ima

– Uz ovako visoko opterećenje kakvo imate u Hrvatskoj, predlažem dodatni doprinos za dugovječnost, ali pomislite samo na brojne žene koje nakon 80.-85. godine ostanu same. Nešto im moramo pružiti – tumači nam Turner koji se inače zalaže za produljenje obveznog radnog vijeka prije stjecanja prava na mirovinu, ali na politički mudar, prihvatljiv način. Stariji od 80 godina dio su populacije koja najbrže raste u mnogim zemljama te mirovinske i socijalne politike moraju nekako adresirati taj problem. Treba voditi računa da su to godine duboke starosti, godine kad se povećava ovisnost o skrbi, posljedično i troškovi, ili pak potreba za osiguranjem ostanka u vlastitu domu kao svjetskog trenda. Stoga uvedite dodatno osiguranje za dugovječnost – kaže uz smiješak Turner.

Inače, Turner procjenjuje da je zbog povećanja dugovječnosti nužno redefinirati previše darežljive mirovinske politike, ali smatra da nema političkih elita koje će se s time suočiti. Političari u zapadnim demokratskim sustavima odbijaju skupljati negativne poene povisivanjem gornje granice pristupa mirovini, ali bi se promjene ipak mogle pažljivo aranžirati. Ako imamo društvo u kojem stanovništvo stari, onda je jasno da je nemoguće održati vezanje mirovinskih beneficija uz visinu plaća. Ili se moraju smanjiti mirovine, ili se mora odgoditi odlazak u mirovinu, ili se na bilo koji način mora povećati broj radno aktivnih.

– Kad bi se gornja granica za odlazak u mirovinu povećavala samo za dva mjeseca godišnje, onda bismo u razdoblju od desetak godina govorili o podizanju granice od gotovo dvije godine. Na taj način bi se izbjegli otpori umirovljenika i njihovih organizacija te stranaka, jer tko bi se protivio zbog dva mjeseca duljeg rada – poručio je Turner. Na našu primjedbu da bi, s obzirom na demografsku sliku Hrvatske, tj. na ogromnu kohortu baby boomera koji tek sad nadiru prema mirovini te s obzirom na vrlo nizak postotak radno aktivne populacije, njegovo rješenje bilo nedovoljno, Turner je samo slegnuo ramenima. Ne vjeruje u hrabra i radikalna politička rješenja. Da je takvo što realno očekivati onda, smatra Turner, ni Kinezi ne bi komplicirali sa svojim mirovinskim rješenjima. Kao i Hrvatska, rekao je Turner, Kina ima problema sa smanjivanjem radnog aktivnog u odnosu na umirovljeni dio stanovništva, a ne poduzima ništa supstancijalno. Dugoročno bi Kina mogla imati i gori problem od Hrvatske. Naime, njezin mirovinski sustav podijeljen je na onaj za urbane i seoske radnike, a u urbanom sustavu žene imaju pravo na odlazak u mirovinu s 50 godina. Potpuno neodrživo. To je jasno i svim bitnim kineskim političarima i ekonomistima, ali ipak ništa ne poduzimaju. Ako se u Kini, gdje je na vlasti komunistička stranka i gdje očigledno vladajući koriste puno višu razinu prisile, zbog populizma političari također boje povisiti gornju granicu umirovljenja za žene, što se onda uopće može očekivati od zapadnih demokracija – pita se Turner.

Studentima ZŠEM-a strpljivo je objašnjavao da je ključ dugoročne održivosti mirovinskog sustava u tzv. old-age dependency omjeru. U osnovi radi se o odnosu broja umirovljenih odnosno ovisnih i radno aktivnih. Ako je taj omjer 1:5 onda to jednostavno znači, poručio je Turner, da radnici moraju izdvojiti 1/5 eura više da bi zbrinuli ovisne. Ako je taj omjer 1:2, onda se moraju odreći pola eura. Drugim riječima, ako se za jedan posto poveća taj omjer, onda se mirovine moraju smanjiti upravo za taj postotak ako želimo imati održivi sustav. To je neumoljiva matematička logika na koju brojni političari žmire.

Zanimljivo je da se Turner, kao “dečko iz Chicaga” ne zalaže za individualiziranje mirovinske štednje, a što bi u Hrvatskoj značilo povećanje izdvajanja za 2. mirovinski stup. Trenutačno izdvajamo 15 posto za prvi i pet posto za drugi stup. Tih pet posto ide na naše individualne štedne mirovinske račune kod mirovinskih fondova. Turner nam savjetuje kako bi se možda bilo bolje približiti švedskom modelu gdje su davanja u privatni stup spuštena na 2,5 posto. Na našu primjedbu da je naš stup međugeneracijske solidarnosti zapravo davno bankrotirao te da se smanjivanjem izdvajanja za drugi stup samo problem odgađa i premješta još veći dalje u budućnost, Turner je tek pomirljivo slegnuo ramenima. Kaže da svaka zemlja mora naći svoj put kad je u pitanju mirovinski sustav te da se ne mogu dati isti odgovori za Sjedinjene Države i za Hrvatsku.

Njegovo veličanstvo potrošač

Jedan od najzanimljivijih dijelova njegove istraživačke karijere u svakom slučaju je njegov rad za AARP. Radi se o američkoj organizaciji umirovljenika, zapravo neprofitnoj udruzi koja se u značajnoj mjeri bavi pedesetogodišnjacima, znači onima koji tek trebaju uštedjeti za sigurnu mirovinu. Turner u šali kaže da je AARP najmoćnija organizacija nakon Katoličke crkve. Iako se radi o neprofitnoj organizaciji, njezine komercijalne aktivnosti toliko su robusne da bi se američka umirovljenička udruga slobodno mogla nazvati i tvornicom novca. Jedan od zadataka joj je osiguravanje najpovoljnijih ponuda za svoje članove (ima ih 39 milijuna), a ključni cilj im je utjecaj na policy makere. Turner nam je ispričao da su u samo jednoj kampanji, kad im se nisu svidjeli planovi predsjednika Busha, nemilice potrošili 100 milijuna dolara. Mogu si to priuštiti. Samo u svom dijelu royaltija od osiguravajućih kompanija, ubiru 600-700 milijuna dolara prihoda. Ne treba zaboraviti nakladničku djelatnost (magazin i bulletin u nakladama od 25 milijuna primjeraka), autoosiguranja, turističke i zabavne aranžmane... Ono što je u Americi neprofitno, i te kako se vrti oko profita, a američkog umirovljenika stavlja u poziciju njegova veličanstva potrošača, kojeg svatko morao poštovati. Stariji od 50 u Sjedinjenim Državama najbogatija su grupa ljudi koja je ikad postojala u povijesti, kontroliraju oko dvije trećine neto financijske imovine Amerike.

Ako povučemo paralelu sa socijalno osviještenom Hrvatskom u kojoj se malo što vrti oko profita, mogli bismo reći da bi Matica umirovljenika Hrvatske, najbrojnija umirovljenička organizacija s oko 260.000 članova, također mogla imati enormne prihode i osiguravati izuzetne koristi članovima, a ne biti ovisna o crkavim dotacijama države. No, za to će biti potrebne godine upornog rada i reorganiziranja. Ne treba biti pesimističan. Hrvatski umirovljenici i oni koji se trebaju pripremiti za mirovinu imaju onu ključnu snagu – masovnost. U čavrljanju s Turnerom spomenuli smo i planetarno sveprisutnog Pikettyja. Iako nije čitao Francuza kojeg su proglasili Marxom 21. stoljeća, njegove ideje smatra zanimljivima. I Turner, što je neobično za dečka čikaške ekonomske škole, vidi problem u gomilanju bogatstva kod gornjih jedan posto najbogatijih. Gates je, kaže, s Microsoftom stvorio ogromnu vrijednost, ali Microsft nikad nije isplaćivao dividende pa Gates nije plaćao porez. Gates prvenstveno zahvaljuje rast svog bogatstva rastu kapitalne vrijednosti kompanije, te je pri tome, kao što je upozorio drugi slavni milijarder Warren Buffet, plaćao manji postotak poreza od svoje tajnice. To je problem, smatra Turner.

>> Puna mirovina iz 1. i 2. stupa 2027. bit će 5119 kuna

>> U Hrvatskoj dvostruko više radnika na crno nego u EU