Američki san je dobrano načet. Gotovo pa fama o nepobjedivosti, barem kada govorimo o profesionalcima iz NBA lige, dobrano je poljuljana te jeseni 1989. Naime, u okviru finala trećeg izdanja tada vrlo cijenjenog McDonald’s Open turnira u Rimu, europski prvak Jugoplastika “držala je u šahu” prepotentne košarkaše Denver Nuggetsa, koje je vodstvo najjačeg košarkaškog natjecanja poslalo da pokaže svijetu koliko su još miljama daleko od njihove razine i kvalitete, piše Max!.
Prvi koji su pružili otpor
Na prva dva turnira sve su europske momčadi – Philips iz Milana, Scavolini iz Pesara, Real i Barcelona, pa čak i dvije najbolje europske reprezentacije – Jugoslavija i SSSR, redovito su gubile s vrlo visokom razlikom od klubova iz NBA društva.
A u Rimu je Jugoplastika bila posve ravnopravna svih 48 minuta susreta. Splićani su na kraju ipak poraženi, s vrlo tijesnih minus šest razlike, ali kada se gleda po četvrtinama, dolazimo do zaključka da su bili bolji u čak dvije. Drugu su dobili 33:29, a posljednju 37:36. Do tada niti jedan sastav nije uspio polučiti sličan doseg. Prva četvrtina nije bila baš nešto vrijedno spomena, ponajviše zbog činjenice da su se Splićani, osim s nevjerojatno brzim suparničkim košarkašima, morali boriti i s pravilima kojima nisu bili vični. Nekako im je najveći minus bio kratkoća vremena za napad – 24 sekunde, umjesto za njih tada uobičajenih 30. Otuda i puno početnih promašaja, jer je većina lopti morala biti upućena prema košu kada je vrijeme već isticalo. Ali, kada je ta početna trema polako nestala, Splićani su prikazali sjajnu košarku.
Amerikanci igrali na brzinu
Dok su na parketu bili Luka Pavićević, Toni Kukoč, Duško Ivanović, Goran Sobin i Dino Rađa, nije bilo gotovo nikakve razlike u igri između “profića” i naših amatera. Jugoplastika je sve vrijeme imala visoki postotak šuta – u prvih 24 minute 60 posto, a u drugom dijelu 53 posto. Najviše problema stvarali su im snažni suparnički centri, Schays, Rasmussen i Kempton, koji su ih otjerali od koša. Kako razlike u preciznosti nije bilo, veći broj skokova donio je Denveru ipak malu prednost nakon prvog dijela utakmice.
– Hvataju nas samo na brzinu, remete nam obrambeni raspored igrača ispod koša – u svlačionici je naglasio Božo Maljković te istaknuo i ovo: – Amerikanci su dosad ozbiljno igrali, ali sad će sigurno stisnuti sto posto, jer su dobro rasporedili snagu.
I pogodio je šjor Božo. Denver je pokušao ionako brzu igru još više pojačati. Njihovo je vrlo jako oružje bio protunapad, a kada im se on zaustavio, u pozicijskoj igri imali su vrlo malo izgleda. Toni Kukoč umirio je Alexa Englisha, najboljeg strijelca Nuggetsa. English je u to vrijeme u NBA ostvarivao više od dvije tisuće koševa po sezoni, a od veljače 1987. nikad nije na jednoj utakmici polučio manje od deset poena.
Te večeri u Rimu pogodio je baš tih spomenutih deset koševa. Ali, Amerikanci nisu imali samo jednog koš-getera, nego barem još trojicu pa su zato splitski junaci imali podosta problema s jako preciznim Davisom, Leverom i Adamsom. Ali, bez obzira na to, pronašli su snage da se do samog kraja, točnije do dvije minute do kraja, potpuno ravnopravno nose s američkom momčadi i da gube s tek pola koša razlike – 120:121!
Vodili jedanaest i pol minuta
Nažalost, u tih posljednjih 120 sekundi bilo je očito da im ponestaje snage, a s njome je kopnjela i koncentracija. Tako da usprkos želji i presingu nisu više uspjeli dostići Denver. Na kraju su ipak slavili oni od kojih se to i očekivalo, ali puno, puno teže nego što su svi predviđali. Podosta je tome kumovao i očajni sudački dvojac: Evans iz Amerike i posebno Finac Jungenbrand, koji će poslije suditi u još dosta navrata našim klubovima i reprezentaciji i uglavnom uvijek vrlo loše. Teško nam je prisjetiti se susreta nakon kojeg nije bilo povika na tog djelitelja pravde.
Denver Nuggetsi su tada slovili za jedan od najatraktivnijih i najefikasnijih sastava NBA lige. Radilo se o izrazito napadačkoj momčadi, koja je malo koji susret završavala s manje od sto koševa na svojem kontu. Tako da će trajno ostati zapamćeno da je Jugoplastika vodila punih jedanaest i pol minuta te da su na kraju naši igrači napustili parket dvorane Paleur sa samo šest koševa manjka. Vjerojatno je da je na teren izašla neka malo slabija momčad od Nuggetsa, da bi konačan pobjednik bila splitska družina.
– Ponosan sam što sam bio sudionik takvog susreta. Pokazali smo i dokazali da smo zasluženo osvojili naslov prvaka Europe prije šest mjeseci u Münchenu. Nismo se niti jednog trenutka prepali njihove snage i zato mi je jako žao da su im suci morali pomagati da se ne osramote. Bila je to odlična prezentacija europske košarke pred svim poklonicima ovog sporta u Americi. Možemo uzdignute glave hodati ulicama našeg grada i u budućnosti vjerovati da će doći dan kada će jedan europski sastav uspjeti slaviti protiv, kako se činilo, nedodirljivih – govorio je nekoliko trenutaka nakon okončanja utakmice Dino Rađa, koji će poslije igrati vrlo uspješno u Boston Celticsima.
Briljirao Duško Ivanović
Naravno, najveću karijeru ipak je ostvario Toni Kukoč. Trostruki osvajač naslova s Chicago Bullsima. Ostavio je neizbrisiv dojam u jednoj od najboljih generacija koje su ikad igrale u NBA, a o Europi da i ne govorimo. Osvojio je zaista sve što se moglo, podigao pehare sa svih važnijih natjecanja i odavno ušao u izabrano društvo velikana Starog kontinenta.
A u toj je utakmici s Nuggetsima briljirao Duško Ivanović. Taj dobri, vrijedni strijelac, igrač koji je u poznijim sportskim godinama odlučio napustiti Budućnost iz tadašnjeg Titograda i prihvatiti poziv Bože Maljkovića i naravno – nije pogriješio. Protiv Denvera započela je i velika karijera Zorana Savića, tog dobroćudnog i plećatog diva iz Zenice, koji je stigao na Gripe nekoliko mjeseci prije. Prije toga imao je iskustva samo iz drugoligaških dvorana, ali se vrlo brzo uklopio u homogeni sastav Božidara Maljkovića.
Važno je spomenuti da je nakon tragične pogibije u čast Draženu Petroviću trofej za najboljeg igrača McDonald’s Opena nosio upravo njegovo ime. U Parizu 1997. osvojio ga je i najveći košarkaš svih vremena Michael Jordan, kojemu je Draženova majka Biserka osobno uručila taj trofej...
>> Dino Rađa: U reprezentaciji nam ne trebaju Amerikanci
>> Toni Kukoč nije životno ugrožen, nakon tri dana je već igrao golf