Pisac, novinar i publicist Boris Beck gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 govorio je o božićnom pretjerivanju i stavljanju darova u prvi plan umjesto zajedništva. Otkrio je zašto misli da je na djelu COVID revolucija kojom se želi preuzeti vlast nad novinskim redakcijama i bolnicama.
Advent u Zagrebu uprizorenje je života ljudi ne očekuju ništa, napisao je prije nekoliko godine Boris Beck, ističe novinarka Maja Sever u najavnom prilogu o ovom novinaru, publicistu i književniku.
- Adventi u srednjoeuropskim katoličkim zemljama su fini, tihi, mirni i kulturni. Mi smo patentirali nešto jedinstveno - balkanski advent, kaže Boris Beck ove godine, kada je s ekipom emisije Nu2 prošeteo po, kako ga zove, zimskom Zrću i priznao:
- Zima je, sumorno je i svi se žele zabaviti, da malo imamo nekakvog druženja u svijetlu, ali su zapravo skroz zaboravili na siromašno dijete, rekao je.
Nakon uvodnog priloga, obojenog božićnim tonom, voditelj i urednik Aleksandar Stanković čestitao je Božić svim gledateljima koji ga slave, naravno i svojem gostu, koji je uzvratio čestitkom.
Na pitanje je li on Grinch i hoće li, s obzirom na svoje kolumne i razmišljanja o Božiću, ukrasti Božić, Boris Beck odgovara kako "ponekad mozak, onako sam, proizvodi "pomalo kisele misli, ali ne prekisele". Smatra da ljudi više vole Božić nego Uskrs zato što je Božić, kako kaže, inscenacija radosti.
- Božić je neobavezan, Božić je vrijeme darivanja. Konačno, tu je neko dijete koje obećava budućnost, a Uskrs dolazi nakon Velikog petka, nakon muke i stradanja. Uskrs nas uvijek podsjeća na to da smo smrtna bića i da moramo proći kroz tu strašnu muku da bismo, ako netko vjeruje, došli do uskrsnuća. A Božić je čista radost i nekako nam više odgovara ovo trošenje i bezbrižnost od pokojničkoga uvoda u Uskrs, objasnio je zašto ljudi vole Božić.
Bio je to i uvod u njegovo objašnjenje mahnitog ponašanja ljudi uoči Božića.
- Mahnitost je, to sam pročitao kod jednog starog pisca koji piše mlađoj osobi dajući joj različite savjete za odgoj, pa joj kaže kako može biti sretna jer je dobra, pametna, zdrava, a ne toliki jadni koji su glupi, ludi ili mahniti. Ludost i mahnitost nije isto. Netko može biti lud, a sretan. Mahnit čovjek ne mora biti glup, ali mahnitog čovjeka nešto goni, tjera. On ima neku opsesiju, mora nešto poduzeti. Onda tu mahnitost nehotice prenosi na druge. Ti mahniti ljudi zapravo mogu biti uspješni i mahnitost čak postane neki uzor koji bi se trebao slijediti. Nakon što sam to pročitao, počeo sam malo drugačije gledati svijet i primijetio sam da ima dosta mahnitosti oko nas.
Zaključio je kako se mahnitost posebno očituje u vrijeme Božića jer na nas radi veliki pritisak.
- Moramo nakupovati puno darova, moramo kupiti bor, on mora biti okićen i mora biti milijun stvari oko svega. Kada zbilja dođe taj Božić, odnosno Badnjak i djeca dobiju darove, mi onda svi klonemo. Zato nam treba Štefanje - da se oporavimo, rekao je Beck.
Komentirao je i kako se s takvim pritiskom Božića nosi u vlastitoj obitelji:
- Božić je vrlo stresan, sada su djeca već velika pa nije tako strašno, ali kad su djeca mala, kod njih doalzi do takvog uzbuđenja da, kao i ponekad kod rođendana, počnu plakati u onim najsretnijim trenucima jer je to sve zbilja previše za njih, kazao je.
- Čovjek nikada ne pronađe sam sebi, uvijek ga drugi nađu, kazao je Beck komentirajući Stankovićevu napomenu, koji je kao uvod u temu pisanja o vjeri podsjetio kako su Borisa Becka u izdavačkoj kući Ljevak jednom opisali "kao kolumnista koji prati društvene i medijske fe nomene i pokušava naći smisao u onome što se čini besmislenim".
- Kad sam radio u Vijencu, dogodilo mi se da je jedna kolegica, Nataša Govedić koja je tada bila urednica, a ja skromni suradnik, a uređivala je temu vjera i književnost, pitala me bih li ja sudjelovao nekakvim formama. Pristao sam i sjetio se Umberta Ecca i njegova romana Ime ruže u kojem je rečenica "Svuda sam tražio mir ali našao sam ga jedino u kutu uz knjigu." To mi se vrlo svidjelo jer donekle opisuje mene, a zgodno je u "Imenu ruže" što ta knjiga može biti i beletristika ili može biti nekakva vjerska knjiga. Bio mi je to zgodan 'šlagvort' i ja sam napisao neki tekst. To sam zapamtio jer je to zaista bio neki prijelomni dio mog života, a nisam znao, rekao je.
Opisao je kako mu je nakog teksta koji je tada objavio prišlo, kako kaže, nekoliko vrlo ozbiljnih ljudi, profesora na fakultetu i autora koji su mu pohvalili članak i privatno priznali da i sami vrlo slično razmišljaju o odnosu vjere i književnosti, ali nikada o tome ne pišu i nikada o tome javno ne govore.
- To me je zbunilo jer sam shvatio da u toj intelektualnoj, sveučilišnoj i liberalnoj sredini postoji interes za tim temama, postoji i veliko znanje, ali i nelagoda da s o tome govori. Meni nije nelagodno govoriti ni o čemu i tako sam našao jedno plodno polje za svoje pisanje. U Hrvatskoj zapravo vjera ima veliku važnost i crkva utjecaj na ljude, a praktički nemate novinara koji je specijaliziran za to područje, osim čini mi se, Darka Pavičića i Drage Pilsela, ali i oni to sa specifične strane motre, nije to ono redovno praćenje. Kao što postoji sportska rubrika, zašto ne bi i takva bila, rekao je Beck. Dodao je kako je njegov idealni čitatelj od početka bio ne isključivo vjernik, nego obrazovan, liberaralan i čitatelj koji u načelu ne ide u crkvu.
Kolumne koje objavljuje u Večernjem listu, u nešto su proširenom izdanju objavljene u knjizi Potemkinove ruševine, a kako ih u posljednjih godinu i pol obilježava situacija s COVID-om, dio njegova interesa su i posljedice koje na ljude ostavlja pandemija.
- To je vrlo kompliciran i veliki fenomen koji je doveo do velike podjele u društvu. Mi smo se čak negdje "fifti-fifti" podijelili, čak je i neka vrsta revolucije nastala. Mislim da je pitanje stvarno složeno i komplicirano. Kaže prof. Bertošek, kaže istina je, moja baka kaže, gledala sam na televiziji, a intelektualac kaže - istina je - to sam ja razmišljao. Tako da su to, malo ironično ću reći, ali primijetilo se da ova gibanja oko COVID potvrda, referenduma i različitih stvari nisu povezani s vjerom, međutim jesu na neki način. To nije vjera nego pseudovjera, jer mi više ne vjerujemo u vječni život. Čovjek više nema dušu i mi smo to doživjeli kao veliki napredak znanosti i civilizacije. Međutim, kad čovjek nema dušu, ostane mu samo tijelo. Kao što se nekada brinuo za vječnost duše, sada se brine za vječno tijelo. Zdravlje duše zamijenilo je zdravlje tijela , a mjesto svećenika zauzeo je liječnik. To vidimo i po tome, ako gledate povijest, bilo je mnogo liječnika na različitim političkim funkcijama, a sad imamo vrlo mnogo liječnika u politici, a svećenika nemamo, rekao je, dodajući da je crkva razorena od države, a ne od medicine.
- Strašno je interesantno to što ljudi ne vjeruju ni liječnicima, kaže, jer je liječnik zauzeo ulogu koju je imao svećenik, i od njega očekujemo zdravlje, počinjemo očekivati i spasenje. Zapravo je realno, ako je medicina, iako je to malo pomaknuto, postala religija, da onda imamo i različite sekte, da imamo i pobunu. Osjeća se taj vjerski žar, kad gledamo neke ljude, to može biti samo vjerski žar, to ne može biti ništa drugo i to je sigurno jedan veliki dio problema, rekao je komentirajući fenomen da mnogi ljudi u ovoj zdravstvenoj krizi ne vjeruju liječnicima.
- Objašnjavajući tu svoju rečenicu iz kolumni, Beck ističe da je doista na djelu revolucija, ali kaže, ona revolucija 1941. bila je za vlast nad sredstvima za proizvodnju, a ovo je revolucija gdje se traži vlast nad tijelom.
- Rekao je naš, ako se ne varam Vili Beroš, više puta kako ne razumije zašto se ljud ne žele cijepiti. Ja mu vjerujem da to ne razumije, jer on je liječnik i obrazovan je da liječi. Obrazovanje za liječnika ne ide u tome da se liječe ljudi, nego da se popravljaju tijela. Ne želim reći da su liječnici nehumani, nego je sistem nehuman. Imate sto ljudi u čekaonici, poslije toga stotine papira, kao liječnik nemate vremena razgovarati s ljudima i ne možete ih upoznati. A ljudi žele vlast nad svojim tijelom. Sada, Beroš kaže - kako misliš tvoje tijelo, ja sam obrazovan da ti dam injekciju? Odgovor je kao kod trogodišnjaka, kažeš mu obuci jaknu, a on kaže - e neću! On to ne razumije, a trebao je pitati nekoga tko razumije, opisao je svoje viđenje toga što ljudi odbijaju cijepljenje.
Dodao je da mu nije namjera kritizirati Stožer, ali treba vidjeti zašto se ljudi ne žele cijepiti i što se tu može učiniti.
Katastrofa da se dopusta relativiziranje medicinskih metoda u javnim medijima i to već ohohoh. Stvari su jednostavne. Svi Vi koji sumnjate u metode koje nudi civilizacija koja Vam omogućava način zivota koji živite imate jednostavan izbor. Nemojte koristiti ono sto Vam ista nudi u cjelosti: toplu vodu, topal stan, struju, hranu u dućanu po koju se samo prošetate, način da to sve dobijete kroz relativno jednostavan proces "budi koristan, obrazuj se i radi". Brinite se sami za sebe i osnujte si svoju antivaxer zemlju ili prestanite cviliti i shvatite da zivot u zajednici nisu samo Vaša prava nego i dugacka lista Vaših obveza. Nije Vam problem utrpavati se sećerom, alkoholom, cigaretama, zutilom, realityima, facebookom, Instagramom, ali vidi vraga, znate da je vakcina sotonino maslo, iako nemate pojma sto je to vakcina. Hoće Vas sotona otrovati, hoće Vas ubiti, hoće Vas pratiti 5G mrežom, hoće Vas sterilizirati, hoće Vas odvojiti od Boga, hoće Vas čipirati iako nema potrebe jer nosite mobitel i na WC. Uvijek Vam je netko drugi kriv i hoće Vama neko Vaše neotuđivo od Boga dano pravo oteti. Da Vama ti "vladari", sotonini pobočnici zaista žele naštetiti samo trebaju ne činiti ništa i sami ćete se među sobom izjesti napadajuci jedan drugoga da su mu ugrožena njegova prava.