Večernjakov reporter u Auschwitzu, mjestu ljudske tame koje izgleda kao i 1945.

Još je tamo. Još se osjeća tiha i sablasna prisutnost ljudske propasti. I danas, gotovo 80 godina nakon uspostave najveće tvornice smrti koju poznaje povijest, jezovito je lako predočiti si prizor u kojem je nestalo više od milijun ljudi. Previše je toga tamo da to ne osjetite, da vas ne obuzme jeza nakon prvog pogleda na zgrade nekadašnje vojarne poljske vojske pretvorene u logor Auschwitz-Birkenau, koji će poslije biti nadograđen u kompleks s više manjih logora.

I unatoč do tada neviđenom stupnju istrebljenja – ostati nedovršenim.

Tog 14. lipnja 1940. godine službeno je uspostavljen najveći koncentracijski logor Trećeg Reicha. Učinjeno je to prvim masovnim transportom; nacistički SiPo, Sicherheitpolizei, odlučio je iz zatvora u poljskom gradu Tarnówu prebaciti 728 zatočenika u zgrade nekadašnje vojarne nedaleko od Oświęcima, odnosno Auschwitza. Godina 1940. protekla je u znaku priprema za obilježavanje 80 godina od tog datuma. Nedvojbeno, svatko bi morao posjetiti Auschwitz, a mi smo to učinili s dozom zebnje. Ne samo zbog reminiscencija na užas nego i zbog glasina koje se u posljednje vrijeme pojavljuju – Auschwitz je umjesto mjesta komemoracije postao turističkom atrakcijom. Olakšanje je nastupilo saznanjem da nije tako.

Grubi podsjetnik kamo idete

Iako na ulazu u kompleks koji je udaljen od samog ulaza u logor stoje dućani s memorabilijama u obliku knjiga, DVD-a, restoran, kafići, nema nikakvog govora o sugeriranom smanjenju poštovanja prema mjestu i žrtvama.

– Posjetio sam Treblinku, Sachsenhausen, Natzweiler, Dachau, no nisam bio u Auschwitzu do danas. Bojao sam se pomalo što ću vidjeti, hoće li biti neprimjereno odjevenih ljudi koji slikaju selfije i sličnih stvari. Onih koje se ne može povezati s onime što ja znam o takvim mjestima. Zadovoljan sam; osim nekoliko, “slobodnijih” majica, nisam vidio ništa što bi tražilo opomenu. Nije, s druge strane, doista lako povezati turističko, povijesno i komemorativno iskustvo, to je nešto o čemu se ovdje svakog dana mora raspravljati – kaže Guy Walters, poznati britanski novinar i istraživač povijesti koji je već napisao nekoliko knjiga o nacistima i Trećem Reichu te je danas i poznato televizijsko lice povijesnih dokumentaraca o tom dobu na kanalu Viasat History.

Taj je kanal, čiji smo gosti bili u obilasku najvećeg logora smrti i povezanih lokacija, odlučio komemorirati 80. godišnjicu njemačke invazije na Poljsku i početak Drugoga svjetskog rata nizom dokumentarnih serija o događajima koji će dubinski promijeniti svijet. Samog Waltersa gledat ćete u Nazi Hunters (Lovci na naciste) u srpnju, a slijede i emisije poput Greatest Events of WWII in Colour, u kojoj su najveći događaji Drugoga svjetskog rata prikazani u boji, pa Rise and Fall: The Turning points of WWII, serijal o najvažnijim događajima koji su omogućili uspon i pad Trećeg Reicha, The Day Hitler Died, koja obrađuje Hitlerovu smrt, odnosno zamisao da je on zapravo preživio, te niz drugih dokumentarnih serijala do kraja godine. Sve ovo navodimo i zato da bismo pokazali kako povjesničari na Viasat Historyju i dalje s jednakim interesom obrađuju najtragičniji period ljudske povijesti i gotovo 75 godina nakon njegova završetka.

No, dolazak na lice mjesta najvećeg genocida sasvim je drugačije iskustvo. U Oświęcim se dolazi iz grada koji slovi kao jedan od najljepših u Europi. Vožnja iz Krakova prema Oświęcimu traje oko sat vremena, koliko treba da se svlada udaljenost od 60 kilometara prema jugozapadu od nekadašnjega poljskog glavnog grada. Galicija je protkana teškom poviješću obilježenom brojnim bitkama, pogotovo onima iz Prvog svjetskog rata, a nedugo zatim postao je lokacijom najveće tvornice smrti. Ne može se pobjeći od povijesti, i nakon izlaza iz Krakova naići ćete ubrzo na grubi podsjetnik kamo zapravo idete. Dvorac Przegorzały nadogradio je prema svojim zamislima nacistički gubernator krakovskog okruga Otto Wächter. Pretvorio ga je građevinu zlokobna izgleda koja je ostala nedovršena. I to je bila poruka Poljacima, i svima ostalima u netom anektiranoj državi. Tako je nacistički vladar Poljske Hans Frank, koji je bio na čelu Generalnog guvernmana, stolovao u dvorcu poljskih kraljeva Wawelu, moćnoj zgradi koja dominira Krakovom.

Ni domaći nisu prošli puno bolje

Miroljubivi krajolik ne otkriva svoju najstrašniju tajnu. Kao ni sam grad Oświęcim. Danas je to prosperitetna zajednica od 40.000 ljudi koja se na svoj način suočava sa svojom poviješću. Zapravo je logično da nitko ne želi da ga se na spomen njegova imena automatski poistovjećuje s mjestom kao što je koncentracijski logor. Interaktivni muzej u središtu grada ima zadatak pokazati da povijest Oświęcima, odnosno Auschwitza, što je ime koje je dobio u kasnom srednjem vijeku za austrijskog carstva, ne počinje s logorom, nego da je ta povijest duga više od 800 godina. Riječ je o jednom od prvih utvrđenih gradova u Poljskoj. O povijesti se Oświęcima u Drugome svjetskom ratu zna vrlo malo. Jer, osam je okolnih sela izbrisano s karte da bi se očistio prostor za logor, grad je praktično pretvoren u veliku vojarnu. Polovicu stanovništva činili su Židovi koji su brzo nakon okupacije raseljeni i poslani u logore. Ni domaće stanovništvo nije prošlo puno bolje, također je raseljeno te je spalo na ukupno manje od osam tisuća. Nacisti su, naime, uspostavili Interessegebiet, “zonu interesa”, oko logora u dubini od 30 kilometara. Malo je tu mjesta ostalo za lokalno stanovništvo, čijih je oko tisuću domova srušeno. Ono što je iz tog doba ostalo, svjedočanstva su onih koji su službovali u kućama njemačkih zapovjednika. Ispalo je da su to vrijedna svjedočanstva o dobrim očevima koji su se za radnog vremena pretvarali u zvijeri.

– Poljske djevojčice iz Oświęcima koje su odabrane da služe u obiteljima SS-ovaca bile su negdje između zatočenica i slobodnih ljudi. Daju odličan uvid u transformaciju SS-ovca od obiteljskog čovjeka u zvijer. U normalnoj situaciji oni su bili uzorni očevi u svojim obiteljima, možda bi se dalo primijetiti da su nešto više pili, no živjeli su plemićkim životom. Zanima nas kako se to moglo dogoditi jer radilo se u većini slučajeva o normalnim ljudima u doba mira koji su dolazili iz svih staleža njemačkoga predratnog društva. Te poljske djevojčice to su važniji svjedoci jer nisam čuo ni za jedno svjedočenje supruge nekog od tih SS-ovaca. Male su Poljakinje bile još naivne, no znale su da im se ti Nijemci baš i ne sviđaju iako bi s vremena na vrijeme dobivale od njihovih supruga kakvu staru opravu ili cipele. Ili bi im se čak govorilo da postoji razlika između njih i onih iza žice, ti tamo su kriminalci. Nema ničega drugog što bi nam dalo uvid u život odmah pokraj ograde logora, kaže Piotr Setkiewicz, voditelj Istraživačkog odjela Muzeja u Auschwitzu, također gost Viasat Historyja, a ovdje zaduženog da odgovori na novinarska pitanja o tom crnom razdoblju.

Logor je odmah tu, u predgrađu mjesta. Vozeći se prema ulazu u Auschwitz, pomaljaju se ostaci nekadašnje tvornice kemijske kompanije IG Farben, koju su srušili Saveznici, koja je bila dijelom Auschwitz III. Monowitza, trećeg od osnovnih, najvećih dijelova logorskog kompleksa. Nekadašnje Monowice pretvorene su u radni logor, besplatna robovska radna snaga u kratko je vrijeme postala važnim izvorom prihoda za SS.

– Nakon rata sudilo se u Nürnbergu i toj kategoriji ljudi, u dva suđenja utvrđivala se odgovornost ljudi iz IG Farbena i Kruppa. Direktori IG Farbena dobivali su i po osam godina zatvora, no počekom hladnog rata svi su pušteni. Igrali su važnu ulogu u gospodarskom životu poslijeratnog gospodarstva Zapadne Njemačke. Problem je u utvrđivanju spektra odgovornosti za zločine. Istražujući, shvatio sam da unatoč tome što ti ljudi nisu izravno ubijali ipak je bilo moguće oduprijeti se režimu. Bila je jedna tvornica u Bobreku nedaleko od Auschwitza koja je pripadala Siemensu, gdje je nešto više od 200 židovskih radnika proizvodilo opremu za njemačke podmornice. Nitko od njih nije poginuo. Direktor te tvornice Kurt Bundzus organizirao je njihov rad na human način, davao im toplu vodu, hranu... Bilo je moguće. S druge strane, Joachim Schulz-Bunte, koji je vodio tvornicu cipela u Chełmeku, nije imao preživjelih. Svih 300 Židova koji su tamo radili poslije su nestali u logoru. IG Farben čak je tražio da im SS zamijeni onemoćale radnike novima. Iako su znali što se događa s ljudima koje odvedu od njih u Birkenau, na “bolji” tretman – kaže Piotr Setkiewicz.

Na kraju puta konačno se pokazuju i izbočeni dijelovi originalnog logora Auschwitz I. U memorijalni centar, što je danas nekadašnji logor, ulazi se kroz kontrolu sličnu avionskoj. Detektori metala iza kojih stoje čuvari tu su da spriječe eventualnu diverziju. Za osoblje logora nema nikakve dvojbe da ukupan prostor logora treba ostati netaknut, onakav kakav je ostavljen neposredno nakon rata. Iako tu treba dometnuti da pod logor Auschwitz spada ukupno 40 lokacija u Poljskoj. Sam je Auschwitz zahvaćao površinu od 40 četvornih kilometara, a sve lokacije zajedno nekoliko stotina kilometara kvadratnih. Svakako je najprepoznatljiviji topos logora natpis “Arbeit Macht Frei”, koji će vas dočekati iznad ulaza u blokove. Nije ovo jedino mjesto gdje se takav kovani natpis nalazi, naći ćete ga i u drugim logorima. No, vidjeti prizor koji je postao simbol nacističkih logora otrežnjujuće je iskustvo.

Jedan među onima koji se praktično svakodnevno brinu o kompleksu i njegovom održanju jest Pawel Sawicki. Nekadašnji radijski novinar danas je glasnogovornik muzeja i memorijalnog centra, ali također i neumorni istraživač logorske povijesti.

– Već su 1939. godine nacisti razmatrali ideju “karantenskog logora” u Šleskoj, gdje bi se smjestio velik broj Poljaka prije deportacije u koncentracijske logore na tlu Trećeg Reicha. Izbor je pao na nekadašnju vojarnu u predgrađu Oświęcima. Lokacija je bila daleko od gusto naseljenih mjesta, a blizu željezničkog čvorišta. Kada su radovi počeli, odlučeno je da tranzitni logor ipak postane koncentracijskim – kaže Sławicki.

Objašnjava kako je prva grupa zatočenika odmah dobila zadatak da nadogradi te 22 zgrade za prihvat novih zatvorenika.

Prvi su zatvorenici Auschwitza zapravo bili njemački kriminalci, njih 30, prebačeni ovamo iz njemačkih zatvora. Prvi je masovni transport u Auschwitza bila grupa od 728 zatvorenika iz Tarnówa.

Nisu znali kamo ih vode

– Treba znati da se datum prvog masovnog transporta podudara s datumom pada Pariza, 14. lipnja 1940. godine. Nijemci su tada bili na vrhuncu moći, a stanovništvo pod okupacijom posve demoralizirano. Tako je bilo i sa zatvorenicima iz Tarnówa; odveli su ih iz zatvora na željezničku stanicu. Još su imali nade da će se izvući, no odjednom se na njih obrušio pakao – na njih se urlalo, udaralo ih se, nasilu guralo u vagone. Doznali su i da je Pariz pao; znali su da njihova sudbina više nije u njihovim rukama. Među njima je bilo tek 20-ak Židova, odnosno za toliko se zna jer postoji mogućnost da ih je bilo još, ali pod lažnim imenima. Bili su to ljudi s različitih nivoa društvene ljestvice, obični kriminalci, koji puta i psihotični, intelektualci, ljevičari, obični radnici koji su se iz nekog razloga našli na popisu za zatvor – govori gošća Viasat Historyja Alina Nowobilska, mlada poljska povjesničarka koja je nedavno diplomirala na prvom masovnom transportu u Auschwitz, na temelju čega će u travnju sljedeće godine biti objavljena i knjiga.

– Ti su ljudi odlazili u nepoznato. Nitko u tom trenutku nije znao što će to mjesto postati. Sasvim je moguće da je su neki od njih koji su bili u zatvoru, bilo u Tarnówu bilo negdje drugdje, postali optimistični misleći kako ih nakon toliko vremena vjerojatno oslobađaju. Nešto se i počelo događati 13. lipnja jer su im vratili stvari. No, ubrzo su shvatili da se ne radi o slobodi. I to odmah nakon dolaska u Krakov, gdje su bile izvješene nacističke zastave slaveći pad Pariza. Dolaskom u Auschwitz, shvatili su da su ih poslali u pakao. Iako je većina tih ljudi iz prvog transporta preživjela logor. U vezi s tom prvim transportom i novodobne su zablude o Auschwitzu. U tom je vlaku, naime, bio i šogor mog prapradjeda. Kada to kažem, često čujem pitanje jesam li onda Židovka? Riječ je o teškom manjku obrazovanja. Podcrtavam, bilo je Židova u prvom transportu, ali većina su bili Poljaci. Između 1940. i 1942. godine počela su masovna ubojstva. I u te se dvije godine u Auschwitzu nešto događalo – kaže.

Osim elektrificirane žičane ograde ne može se odmah zaključiti kakvo je Auschwitz bilo mjesto. Zelenilo kasnog proljeća daje pogrešan dojam o karakteru mjesta. Tu i tamo pružit će malo hlada ispod galicijskog sunca koje nije toliko vruće koliko je direktno, čini vam se da zrake ciljaju upravo vaše čelo. Sve dok ne uđete u prvi blok. Nekoliko je blokova preuređeno u muzejske prostore sa zastrašujućim eksponatima. Obilazak je tako organiziran da vas postupno priprema za šokove koje ćete vidjeti – materijalne dokaze holokausta. U kojem je nestalo šest milijuna Židova.

– Slikanje je dopušteno, upozorit ću vas kada nije ili kada trebate ugasiti blic – rekao nam je Pawel Sawicki pri ulazu u Blok 5.

Tamo se doznaje povijesni kontekst među kojima i činjenica da je logorski kompleks u jednom trenutku postao toliko velik da se morao podijeliti u tri velika međusobno neovisna logora, Auschwitz I, Auschwitz II. Birkenau i Auschwitz III. Monowitz. Zbog gradnje Birkenaua uništeno je cijelo selo Brzezinka, a stanovnici otjerani, Monowitz je postao radni logor s pogonima njemačkih kompanija. Kakvu je cijenu donijelo formiranje kompleksa, vidi se osim u Bloku 5 i Blokovima 4, 6 i 7, koji su pretvoreni u muzeje. Tamo se nalaze uzorci kartoteke, osobni kartoni zatočenika. Zlokobno pedantno vođeni, otkrivaju podatke o sudbini mnogih zarobljenika. Ne, naravno, svih, jer neće proći predugo, a Auschwitz će dobiti pridjev – logor smrti.

U blokovima se nalaze jezovite galerije, stakleni plakari smrti u kojima se nalaze tisuće naočala, ortopedskih pomagala, kofera… Posebno je sablasno vidjeti tisuće cipela koje zauzimaju golem prostor u Bloku 5. Vremenu odolijevaju poneka ženska ili dječja cipelica neke jarke boje ističući se tako u gomili obuće koju već odavno više nema tko nositi. Sovjeti su pri oslobađaju logora siječnja 1945. pronašli 43.500 cipela, tek dio od 1,2 milijuna predmeta među kojima je bilo i 70.000 komada pribora za kuhanje, 50.000 različitih četki... Jeza koju pobuđuje pogled na cipele ne može se mjeriti s novim užasom.

– Molio bih da ovdje ne slikate jer ipak se radi o ljudskim ostacima – upozorio nas je naš vodič uvodeći nas u sobu Bloka 4, iza čije se velike staklene stijene nalazi ljudska kosa.

– Ovdje je oko dvije tone. Jedan je od zadataka Sonderkommanda, jedinica ustrojenih za čišćenje nakon egzekucija, bio i šišanje žrtava čija se kosa onda slala u njemačke tvornice. Procjenjujemo da je u ovoj prostoriji kosa možda i 40.000 ljudi – navodi Sawicki.

Postoji podatak da su Sovjeti prilikom oslobođenja u logoru pronašli sedam tona kose uredno spakirane u vreće. Block 11 ima posebno mjesto u analima najvećeg logora smrti. Nazivali su ga blokom smrti.

– Ovdje se kažnjavalo različitim vrstama mučenja. Zatvorenike bi zatvarali u ćeliju i puštali ih da umru od gladi. Ili bi ih smjestili u jednu od četiri stojeće ćelije koje imaju tek jedan četvorni metar s malom rupom za zrak – govori Pawel, dok prolazimo pokraj jedne ćelije u kojoj je velika svijeća s vjerskim znakovljem.

– Poznata je priča o Maksymilianu Marii Kolbeu, franjevcu konventualcu koji je također bio zatvoren ovdje. Nacisti su u poljsku intelektualnu elitu, koju su odlučili eliminirati, svrstali i katoličke svećenike i druge bogoslove, pa tako i fratre. Srpnja 1941. prijavljen je nestanak jednog logoraša iz Kolbeove barake, zbog čega je zamjenik zapovjednika logora odredio da se do smrti izgladni deset zatočenika. Jedan od njih, Franciszek Gajowniczek, molio je za poštedu jer ima obitelj. Kolbe je, kada je to čuo, predložio da zauzme njegovo mjesto. Na opće čuđenje SS-ovac je to prihvatio pa je fratar Kolbe umro u toj ćeliji. Takva je solidarnost jačala žrtvu, ali i volju zatočenika da nekako pokušaju preživjeti – govori Pawel Sawicki vodeći nas u dvorište između Blokova 10 i 11 gdje je bilo stratište.

Zid smrti bilo je mjesto na kojem su strijeljane tisuće zatočenika. Iako je 1944. srušen, obnovljen je nakon rata u sklopu formiranja memorijalnog centra. Mahom se radilo o članovima pokreta otpora kojima bi na brzinu bilo presuđeno u improviziranoj sudnici susjednog bloka. No, možda je i najveći užas Bloka 11 činjenica da su upravo ovdje provedeni prvi pokusi trovanja ciklonom B. Kad su nacisti utvrdili da je način djelotvoran, sagrađena je i prva plinska komora s krematorijem.

– Objekt je gotovo u cijelosti doveden u stanje u kakvom je bio kada su se u njemu obavljale egzekucije. Riječ je o preuređenom skladištu streljiva čija je najveća prostorija dobila rupe u plafonu kroz koje se puštao ciklon B. Nakon toga su se u tri peći tijela spaljivala. Komora je u upotrebi bila sve do dovršetka većih objekata u Auschwitzu II. kada je taj objekt smrti pretvoren u sklonište za SS-ovce, za koje je napravljena i bolnica u susjednom bloku – slušamo Pawela.

Bijeg nije uspio...

Vješala pričaju također svoje priče.

– Neuspješan bijeg Edwarda Edeka Galinskog i Male Zimetbaum filmska je priča. Galinski se bio zaljubio u Malu, Židovku belgijsko-poljskog podrijetla te je odlučio s njom pobjeći. Prijateljstvo s Wiesławom Kielarom bilo je kao da su braća, no Kielar nije otišao s njima. Bijeg nije uspio, dvoje je zatočenika vraćeno u Auschwitz, gdje ih je čekala sigurna smrt. Posljednje što je Galinski želio vidjeti s vješala jest pogled svojeg prijatelja Wieslawa, koji je preživio i ispričao tu priču. Kielar i Galinski uhapšeni su zajedno, mučeni zajedno, dopremljeni u Auschwitz zajedno, radili su zajedno dok je Galinski bio živ. Riječ je bila o povezanosti poput one u vojnika. Kielar je bio tamo i kada su Galinskog vješali, želio je viknuti njegovo ime, no nije smio – kaže Alina.

Pawel Sawicki odveo nas je do još jednih vješala, koja su nedaleko od prve komore i krematorija. Ta su vješala napravljena da bi se smaknuo jedan čovjek – Rudolf Höss. On je najdulje bio zapovjednikom Auschwitza, pod njegovom komandom primijenjen je prvi puta ciklon B, a učinio je to na nagovor svojeg zamjenika Karla Fritzscha, istog čovjeka koji je prihvatio ponudu fra Kolbea. Pogledom nadesno uočava se krov velike vile, stan zapovjednika logora.

– Tamo ne možemo, vila je vraćena vlasnicima. Zašto bi netko želio živjeti pokraj nekadašnjeg logora smrti? Morate razumjeti da je velikoj većini ljudi koji su ovdje živjeli imovina uništena. Kada su se vratili, nisu imali ništa osim te zemlje na kojoj su te kuće bile. Kuće koje su ostale pošteđene koristili su oficiri SS-a. Povratnici naprosto nisu imali kamo, nije bio njihov izbor da žive pokraj mjesta gdje je pogubljeno više od milijun ljudi – kaže naš vodič.

U Auschwitzu su rekonstruirane i spavaonice, toaleti… Svaki od blokova bio pripremljen za 700 zatvorenika, no najčešće ih je u njima boravilo i do 1200. Na kraju je Auschwitz i dograđivan do ukupno 28 blokova. Toaleti su imali 22 školjke, smješteni su u podrumu. Zatočenici nisu imali previše vremena za nuždu, niti je to bilo moguće s toliko ljudi na toliko malo toaleta.

Sve se to, međutim, čini gotovo humanim kada stignete u Auschwitz II. Birkenau. Ovo je mjesto ono na koje se misli kada se kaže “Auschwitz logor smrti”. U početku planiran za primanje ratnih zarobljenika s Istočne fronte, podignut je za smještaj 130.000 ljudi odjednom. Međutim, nije nikada dovršen, a u međuvremenu je od tranzitnog logora radno sposobnih, mahom sovjetskih ratnih zarobljenika, postao tvornicom smrti.

Oni za naciste nisu bili ljudi

Sve počinje na Judenrampe, pruzi koja vodi u unutrašnjost logora. Na Judenrampeu ispred logora SS-ovi liječnici odvajali su deportirane – koga se odmah šalje na eksterminaciju, a kome će se dati prilika da još poživi. No, i tu je prosjek bio katastrofalan, tek sedam tjedana za radno sposobnog logoraša. Tek oko 20 posto zatočenika odabrano je za rad, ostali su odmah poslani u plinske komore.

Judenrampe premještena je u krug logora. Izbjeći paniku kod novih zatočenika razlog je tome; SS-ovci su shvatili da bi prizor ostavljenih stvari izvan logora izazvao paniku. Usto, razlog je i veća sigurnost te smanjenje udaljenosti do plinskih komora. Put do plinskih komora i krematorija užasno je iskustvo. Vrućine poput one u logoru Birkenau, a još nije ljeto u punom zamahu, manji su problem od sunca. Ono kao da vas pogađa izravno i prži, cijelim tim dugim putem nema tračak hlada, ni jedne jedine biljke. Prije obilaska podijelili su nam kišobrane, ne zbog mogućeg nevremena, nego kao jedinu obranu od sunčanih zraka. I sada zamislite kolonu od stotina ljudi kako se po takvim uvjetima kreće prema svojoj smrti. Koja se od njih skriva. Hodajući susrećemo izraelske vojnike, ima ih za cijeli vod. Nekako je pravedno da danas ovuda šeću vojnici s Davidovom zvijezdom.

– Ovo što danas vidite zapravo gotovo uopće ne odgovara uvjetima koji su vladali oko plinskih komora kada su one bile u funkciji. Cilj je bio ne dati ničim do znanja što će se zapravo dogoditi. Na tlu danas ugaženom koracima posjetitelja bilo je zelenilo, okolo posložene klupe, čak i izvori vode kako bi se pristigle zatočenike umirilo prije odlaska u smrt. Trebate pričekati, govorili su im, jer tuševi još nisu spremni. SS je razrušio komore i krematorije pri povlačenju nastojeći uništiti dokaze. Ostale su, međutim, ove ruševine – govori Pawel Sławicki stojeći ispred jednog od razrušenih postrojenja smrti u kojima je nestalo oko 90 posto od ukupno ubijenih u kompleksu logora Auschwitz.

Nijemi su svjedoci pogubljenja i tajno snimljene fotografije pripadnika Sonderkommanda koje pokazuju postupak pogubljenja i kasnijeg spaljivanja tijela. Njihov se pepeo ili bacao u rijeku Vislu i okolna jezera ili je čak korišten kao gnojivo, ili se njime poravnavao teren. Nacistima je bilo svejedno, Židovi nisu za njih bili ljudska bića.

– Omjer zatvorenika i stražara prosječno je bio 30 naprama 1, pa se odmah postavlja pitanje kako je SS uspijevao održati logor a da ne izbije opći ustanak (iako je pokušaja organiziranog bijega bilo). Odgovor je psihologija, ponajprije psihologija straha. Ako ste muškarac koji je u logor doveden s obitelji od koje ste razdvojeni odmah nakon dolaska, ne znate što je s njima. Pobunite li se, možda umjesto vas nastradaju oni. Druga je stvar što se realno iz logora nije imalo kamo pobjeći jer ste duboko u okupiranom teritoriju, pokret otpora u kraju očito nije imao mogućnosti smjestiti eventualne desetke tisuća bjegunaca. Oni koji su uhvaćeni javno bi bili pogubljeni. U vrlo je rijetkim prilikama bila aktivirana strujna mreža u ogradi logora, nacistima je to bio i trošak, radije su se oslanjali na psihologiju – kaže Sławicki.

Obitelji su se, dakle, razdvajale, no rijetko su se razdvajale majke od djece, također zato da se ne izazove panika. Primjenjivalo se brutalnije rješenje – zajedno su slani u plinske komore. Ipak ne uvijek.

– Ovo ispred čega stojimo ostaci su romskog obiteljskog logora. Ovdje je i spomenik porajmosu, genocidu Roma. Kao i u slučaju Židova dovezenih iz Theresienstadta, i ovdje je bilo dopušteno da obitelji ostanu na okupu. Ti su Židovi ostavljeni na životu kako bi se umirilo organizacije poput Crvenog križa koje je zanimalo što je sa Židovima iz geta u Terezínu. Smisao je svega, dakle, bila propaganda, obmanjivanje javnosti i rodbine logoraša koja je ostala u getu. Što se tiče Roma, danas imamo nova saznanja o danu likvidacije logora i tome što se točno događalo, čeka nas sastanak s romskim udrugama gdje ćemo te nalaze predstaviti – kaže Sawicki.

Zašto ih nisu bombardirali?

U stopi mortaliteta ipak nije bilo prevelike razlike, djecu su obaju logora također pogađale epidemije tifusa i sličnih bolesti, pa onda i čudovišni pokusi Josefa Mengelea i njegovih suradnika. Na kraju je sve završeno likvidacijom obiteljskih logora. Za razliku od Auschwitza I., Birkenau se sastoji od drvenih baraka sasvim nalik na konjušnice. Ulazimo u baraku koja je služila kao sanitarna prostorija i toaleti.

– Čišćenje toaleta radilo se ručno. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, bio je to dobar posao. Jer, logoraš je bio pod krovom, a imao je i neke mogućnosti koje drugi logoraši nisu imali. Mogao je uspostaviti kontakt s čuvarima, prenositi informacije koje bi na neki način ostavljali drugi logoraši, okrenuti tu situaciju i u svoju i u korist drugih logoraša – kaže naš vodič kroz logor smrti.

Stižemo u jednu od drvenih baraka uređenih kao spavaonice. Unutra su kao sardine posloženi kreveti gdje je donji praktično na podu. Prvi logoraši koji su spavali na tom donjem krevetu spavali su praktično na zemlji ili u blatu ovisno o vremenskim prilikama. Tek je poslije postavljena barem nekakva podloga. Improvizirano grijanje teško da je osiguravalo dovoljno topline za 400 zatvorenika, koliko ih je bilo smješteno u takvu baraku.

– Zašto Saveznici nisu bombardirali iako su za sve znali najkasnije 1944. godine? Pa to je pitanje koje će se vječito postavljati. Kao što će se za 30 godina postavljati pitanja o nečemu što se događa danas, a također ima tragične posljedice. Jer, i dalje se događaju ljudske tragedije. Koliko su odgovorni oni koji su u situaciji trebali donijeti teške odluke u najtežim danima rata? Kolika je odgovornost sviju iz tog doba, može li se ona ikada pravilno raspodijeliti? I zato Auschwitz treba sačuvati ovakvim – govori Pawel Sawicki.

Netko je spomenuo nacionalne izložbe u blokovima Auschwitza I.

– Da, tamo su, svaka zemlja koja je podnijela žrtve, ima pravo postaviti vlastitu izložbu – rekao je.

Ovaj je autor prije nekoliko godina pisao o nemogućnosti bivših jugoslavenskih republika da se dogovore o svojem postavu.

– Još ništa? – pitamo.

– Ne. Ponudili smo čak mogućnost da se napravi izložba o osobnim svjedočenjima zatočenika koji su došli s vaših prostora. Ni to nam nije uspjelo. Blok nekadašnje Jugoslavije još nije postavljen – odgovorio je vodič ne puno manje razočaran od nas samih.