Iz Večernjakove arhive smo izvukli slike i informacije o potresima u prošlosti: Što smo naučili?

O povijesti učimo da ne bismo ponavljali iste pogreške, tako nas uče, a i logika tako govori. Međutim, kada je o potresima riječ, teško se povijesti može pristupati na takav način. Ono što nas o potresima povijest uči jest da su oni na ovom našem području učestali. I da na njih uvijek treba računati. Večernji list među najstarijim je i najdugovječnijim novinama u Hrvatskoj pa je od svojih početaka, prije više od 60 godina, temeljito bilježio potrese na području bivše Jugoslavije, a kasnije, nakon samostalnosti, na području Hrvatske.

Objektivi Večernjakovih fotoreportera bilježili su potres u Skoplju 1963. godine, Banjoj Luci 1969., Crnogorskom primorju 1979., na Kopaoniku 1980., a također i najveće potrese u Hrvatskoj, u Makarskom primorju 1962. godine, na Banovini 1996., u Zagrebu 1990., ali i 1975., godine u kojoj se dogodio i veliki potres u Turskoj, zatim u Stonu 1996. i Budinščini 1982. godine. Vrijeme kao da stane kada se listaju stranice povijesnih izdanja Večernjeg lista, fotografije i priče kao da su putovale vremenom – ljudska patnja zbog gubitaka koji su se osim materijalnih često mjerili i životima. Također, potres kao tema svojevrsni je crni novinarski evergreen, o njima se uvijek piše, no kao da sve ostane samo kao crna prognoza s izvjesnim ishodom – sigurno će se dogoditi ponovno. Pitanje je samo kada. A na to pitanje nitko nema odgovor.

Dva su ključna potresa iz povijesti koja odjekuju ove godine. Prvi je onaj koji se dogodio u Skoplju 26. srpnja 1963. godine. U ono doba dopisnici su se u Večernjakovu redakciju javljali telefonom prenoseći informacije i svoje dojmove o tragedijama na izravno emotivan način. “U ovom gradu danas već tako razorenom potresi još uvijek ne prestaju. Seizmografske stanice u Skoplju, međutim, bilježe da su to tek potresi slabijeg intenziteta, ali s ruševina zgrada ponekad se opet odronjavaju cigle i ostali građevni materijal. Jučer do 17 sati seizmografska stanica zabilježila je 24 potresa. Od toga su jučer između 12 i 17 sati bila četiri potresa, a samo jedan od njih bio je nešto malo jači i dosegao intenzitet od 4 stupnja”, stoji na početku izvješća koje je pisala novinarka Vesna Vojinović. Novine su i tada trošile velik dio svoga prostora na takav događaj, slično kao i danas, na vijesti kojima bi se moglo samo promijeniti imena gradova i protagonista.

Naime, i u Skoplje je pomoć stizala iz svih dijelova ondašnje države, pa tako i iz Hrvatske, Zagreb je ubrzo nakon potresa primio i grupe malih Makedonaca. Objavljivana su i upozorenja slična današnjima – na područja katastrofe ne idite ako ne morate. Objavljivani su i popisi poginulih kojih je bilo više od tisuću, oko 3000 ljudi ozlijeđeno je, između 120 i 200.000 ljudi ostalo je bez doma. Skopski je potres ključan i za današnje doba. U njemu je uništeno između 75 i 80 posto zgrada. Zbog tog kataklizmičkog događaja donesen je i novi pravilnik o gradnji prema kojem se posebna pozornost morala obratiti potresnom opterećenju. Tu leži razlog zašto u kasnijim potresima nije bilo tako intenzivne materijalne štete, odnosno ona se uglavnom odnosi na zgrade sagrađene prije potresa u Skoplju, pa čak i one građene nešto nakon početka 20. stoljeća.

Na žalost, bila je potrebna takva katastrofa da se shvati kako je u gradnju potrebno ugraditi faktor potresa. Drugi je potres važan za ovu turobnu godinu prirodnih nepogoda onaj u Banjoj Luci. Seizmolozi će potresom koji se dogodio 27. listopada 1969. godine povući paralelu s ovotjednim udarom od kojega je teško stradala Petrinja. Jer, prije nego što je nastupio jak potres od 6 stupnjeva po Richteru, prethodio mu je slabiji dan ranije, a to je manje uobičajena situacija od onih na koje smo gotovo stereotipno navikli, da nakon jakog potresa slijede slabiji. Banja Luka je bila devastirana, poginulo je 15 ljudi, 1117 ih je teže i lakše ozlijeđeno. Potpuno je uništeno 86.000 domova. Bio je to i snažan udar za lokalnu ekonomiju, kao i za državni aparat. Djeca su školsku godinu završavala u drugim gradovima nekadašnje države.

Već su uvodne rečenice izvještaja o potresu davale jasan dojam o drami koja se odvijala u Banjoj Luci. Dopisnik Tanjuga iz Banje Luke D. Lošić javio se telefonom u 9.49 sati izdiktiravši da je “ovaj grad jutros ponovo zahvatio jak potres. Prema procjenama dopisnika, potres je vjerojatno bio jačine oko 8 stupnjeva. U trenutku kada se zemlja počela tresti, dopisnik se nalazio u Štabu za obranu od elementarnih nepogoda, smještenom u zgradi Skupštine općine. Pred očima dopisnika srušile su se stepenice s tri kada ove zgrade. Dopisnik je morao napustiti zgradu i prekinuti razgovor jer je postojala opasnost da se čitava zgrada sruši”, stoji na naslovnici Večernjeg koja govori o tom događaju. Nastavlja se da “dopisnik izvještava kako su građani veoma uznemireni, jer ulice pružaju stravičnu sliku.

Koliko je mogao ocijeniti, najveći broj velikih zgrada u Banjaluci je ili srušena ili oštećena”. I onda još kako je “dopisnik prije pet godina bio u Skoplju odmah poslije katastrofalnog potresa i u svojoj prvoj ocjeni izvještava da Banja Luka jutros pruža isto tako stravičnu sliku kao i glavni grad Makedonije u ono vrijeme”. Taj se banjolučki potres osjetio u brojnim mjesta susjednih jugoslavenskih republika, pa tako i u Hrvatskoj. “Osim Zagreba, potres se osjetio u Karlovcu, Koprivnici, Novoj Gradiški, Petrinji i nekim drugim mjestima u Hrvatskoj. Najnovija podzemna tutnjava prema prvim izvještajima nije pričinila veću materijalnu štetu, ali je izazvala nemir među građanima”, stoji u recima koji se odnose na Zagreb. Kasnije je Zagreb zadesio potres 7. rujna 1975. godine, nakon što je katastrofalan potres pogodio Tursku u kojoj je odnio 2385 života.

I tada su, kao i mi danas, Večernjakovi novinari istraživali, pitali seizmologe i geofizičare jesu li ta dva potresa povezana. Nije bilo dokaza da jesu, ali i tada je, kao i danas, kao i uvijek, uostalom, isticana jedna poveznica – veliki strah koji je često bio i veći od samih šteta na objektima. Tako je, recimo, bilo i nakon potresa u Zagrebu 4. rujna 1990. godine kada je Večernjakova “plava devetka” donosila napise koji su bili na razini izvještaja, bez tragedije jer je tada i nije bilo, Zagreb je pogodio potres 4,6 po Richteru što se u odnosu na ovotjedne, pa i onaj proljetni, doista doima kao malo jača vibracija iz kakvog boljeg subwoofera. Malo će se nas, ipak, sjetiti da je na Banovini bio potres odmah iza rata, 11. rujna 1996. godine. J učerašnji potres u 7.09 sati, čiji je epicentar bio između Petrinje i Siska, osjetio se na području cijele Hrvatske.

Nije uzrokovao ljudske žrtve, ali je u Petrinji i Sisku nanio znatne materijalne štete. Na ulice su popadali crepovi, popucala su mnoga stakla, a na kućama su napukli zidovi”, stajalo je ispod noseće slike Večernjakove naslovnice. Epicentar je bio između Petrinje i Siska, kao da je prije 25 godina najavljeno ono što se dogodilo ovog tjedna. Pored te vijesti na naslovnici najavljeno je i nešto po čemu je Večernjak bio poznat i rado kupovan, a to je feljton. Zanatski, s povodom, autor Ante Filipović provodi čitatelja kroz sve hrvatske potrese. Jer, prije tog potresa na Banovini dogodio se cijeli niz potresa koji su pogodili područje Stona, bili su to iznimno jaki potresi koji su izazvali puno materijalne štete, o njima se izvještavalo cijeli taj tjedan, područje su posjećivali najviši državni dužnosnici poput, recimo, ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška.

Taj se Filipovićev feljton nije bitno razlikovao od onoga što i kako danas radimo retrospektive takvih događaja. Onda, u doba bez širokodostupnog interneta, bilo je to štivo koje se čekalo svakoga dana. Isto kao i priče Večernjakovih reportera poput Zvonimira Milčeca, Dena Jelinića, Frane Morića ili Stipe Mijića. Pogotovo kada se radilo o velikom potresu u Italiji, Posočju gdje je bio zahvaćen i dio Slovenije. Još jedan snažan potres na jugu Hrvatske koji je Večernji list pratio bio je onaj koji je zahvatio Makarsku 7. siječnja 1962. godine, uz Dalmaciju, bile su zahvaćene i Crna Gora te Hercegovina. No, fotografije Večernjakovih fotoreportera poput Pavla Cajzeka, Mladena Stražimira, Ede Pivčevića, Jure Nanuka i ostalih kolega imaju istu atmosferu tragedije kao i ove današnje, iako Večernjak tih godina i desetljeća još nije izlazio u boji.