Večernjakova novinarka na krajnjem sjeveru Europe: 'Ništa se ne vidi. Nitko nam neće vjerovati da smo tu bili'

Ideš u selo Djeda Mraza? Ljeti?, s čuđenjem me pitalo više ljudi ovog prevrućeg europskog ljeta.

– Pa da. Selo je na pola puta do Nordkappa, najsjevernije točke Europe. Dok se vi budete pržili na gotovo 40 stupnjeva, ja ću lijepo hodati sjevernim polarnim krugom. I neće mi biti nimalo vruće, jer je u rodnom mjestu Djeda Mraza i okolici sada ugodno prohladno – odgovarala sam s optimističnim smiješkom.

U tom trenutku nisam mogla znati da sam se, vjerojatno kao i mnogi, prevarila. Jer gotovo 9000 kilometara dugo putovanje (8100 kilometara cestom, ostalo morem) na krajnji sjever Europe, osim prirodnih divota Norveške, Švedske, Finske i Danske, kulture i običaja drevnog naroda Saama (Laponci ili Sami) te Nordkappa, krajnje sjeverne točke Europe, koja to zapravo uopće nije, pokazalo mi je i funkcioniranje klimatskih promjena na djelu. Početak kolovoza na sjeveru Europe trebao bi značiti da se temperature ne penju više od 15 stupnjeva, no ovog ljeta to nije bio slučaj. Osim Nordkappa i njegove bliže okolice, gdje je temperatura bila između osam i 13 stupnjeva uz povremenu slabiju kišu, ostali dijelovi sjevera Europe mogli su se "pohvaliti" gotovo mediteranskim temperaturama koje su iznosile od 25 do 30 Celzijevih stupnjeva. Sjevernjaci su se tako navikavali na za njih visoke temperature, a mi južnjaci na činjenicu da dan traje gotovo 24 sata te da se malo prije ponoći u gradićima na krajnjem sjeveru Norveške, sramežljivoj javnoj rasvjeti usprkos, može šetati kao usred dana.

Zimski posjet selu najpoznatijeg svjetskog djedice vjerojatno bi ugođajno bio bolji, no baš kao ni ovaj ljetni ne bi prikrio onu najosnovniju činjenicu – lik Djeda Mraza odavno je planetarno popularan i visoko komercijaliziran, a cijelo selo smješteno u blizini finskog grada Rovaniemija podređeno je – trošenju novca. Odmah nakon ulaska kroz dveri sela, dočeka vas pošta. Iz nje, naravno, možete poslati čestitke Djeda Mraza te pritom birati hoćete li da oni kojima ih Djed Mraz šalje čestitke dobiju odmah ili, što je ipak primjerenije, za Božić? Izaberete koju opciju hoćete i ubacite čestitke u određeni sandučić, a izaberete li isporuku čestitki za Božić, one će zajamčeno tada i stići. A kako i ne bi stigle kad se poštanska marka u pošti Djeda Mraza plaća od dva i pol do pet eura, a vaše je samo da odaberete koju od tih maraka hoćete. Odmah nakon izlaska iz pošte dočeka vas oznaka kojom se napominje da ste dolaskom u kuću bradatog starca u crvenom odijelu zapravo prekoračili imaginarnu geografsku granicu Arktičkog kruga, a ta bijela povučena linija idealna je za fotografiranje.

– Dajte, požurite se malo. I ja bih se fotografirala da mi nitko ne upada u kadar – govori nervozno postarija Njemica gestikulirajući prema skupini koja se namješta i fotografira na iscrtanoj crti Arktičkog kruga.

Njezina nervoza baš i nije razumljiva jer je u rano prijepodne selo Djeda Mraza praktički prazno, a turista nema koliko bi se očekivalo. A ni sam djedica nije ranoranilac jer ne počinje raditi prije 10.

– U ovoj kući vam je pravi, a u ovoj lažni Djed Mraz – upozoravaju vodiči posjetitelje.

E, sad, koja je razlika između jednog i drugog, baš i nije najjasnije. Da bi se došlo do djedice, prolazi se kroz njegovu drvenu, crvenu kuću, koja ima prostor za umotavanje i slanje poklona, te brojčanik iz kojeg proizlazi da je do Božića ostalo manje od 130 dana. No vidjeti ga baš i nije tako jednostavno jer njegovi vilenjački zaposlenici propuštaju jednog po jednog posjetitelja. Posjet Djedu Mrazu uključuje i fotografiranje, a to radi djedičin službeni fotograf. I to radi za 40 eura po fotografiji. Pa tko voli, nek' izvoli. A sudeći prema svojevrsnom zidu slave koji se nalazi tik do vrata koja vode k Djedu Mrazu, vole ga mnogi poznati i slavni, koji očito nisu odoljeli zovu djeteta u sebi. Svoju fotografiju s Djedom Mrazom imaju i nekada megapopularne Spice Girls, mnogi političari, a nije mu odolio ni Mika Häkkinen, legendarni Finac i nekadašnji dvostruki svjetski prvak u Formuli 1.

Možda na tom zidu osvane i fotografija pokojeg biciklista, sudionika North Cape 4000, biciklističke utrke koja se reklamira kao najuzbudljiviji biciklistički događaj na svijetu. A da je uzbudljiv, nema sumnje jer onaj tko se odluči na sudjelovanje u toj utrci, za razliku od spomenutog Häkkinena, nema pomoć momčadi. Prepušten je sam sebi, jer utrku dugu 3800 kilometara treba završiti u 22 dana, vozeći kroz šest zemalja, sam i bez ičije pomoći ili logističke pratnje. Krajnje odredište je Nordkapp, a na tom putu biciklisti-avanturisti moraju proći četiri kontrolne točke. Jedna od tih kontrolnih točaka je i kuća Djeda Mraza, a nakon što posjete djedicu, put te avanturiste dalje vodi kroz zemlju Saama i finsko-norveške divote prirode gdje prije susretnete soba nego čovjeka. Norveška je jedna od najrjeđe naseljenih zemalja u Europi, ali i jedna od onih s najdužom obalom. Po toj obali razbacana su mala ribarska sela s pokojom kućom, čamcima i stelažama za sušenje bakalara. Stada sobova slobodno lutaju uokolo, obalom i šumama, a nije ih neobično vidjeti ni na cesti. Disciplinirano prate prometne linije, a koliko je ta životinja bitna tom dijelu Europe, svjedoči i to što ima svoj prometni znak.

Sjevernjaci imaju i prometne znakove koje nema nitko drugi, poput onog koji, osim na sobove na cesti, upozorava i na losove na cesti. Imaju znak i koji upozorava na motorne saonice, ali i na čovjeka na skijama. Jer skije i motorne saonice su tijekom dugih zimskih dana često jedini prijevoz u tim krajevima. Put do Nordkappa vodi cestom uz obalu do otoka Magerøye, koji je s kopnom spojen – tunelom. Sagrađen je 1999., dug je 6800 metara i jednim dijelom ide ispod mora. Da se vozite ispod mora, osjeti se po blagom mirisu soli odmah nakon ulaska u tunel, a tunelarina se ne naplaćuje. Točnije, naplaćivala se sve dok norveška država nije isplatila uloženu investiciju, nakon čega je naplata ukinuta.

Inače, tuneli ili mostovi koji diljem Skandinavije spajaju kopno s morem uobičajeni su i tamo nitko zbog gradnje mosta ili tunela ne pada u euforiju kao što je to nedavno bio slučaj kod nas zbog otvaranja Pelješkog mosta. Tuneli i mostovi su u Skandinaviji način kojim tamošnje vlade olakšavaju težak život na sjeveru jer se roba i hrana njima brže dopremaju nego brodovima morem koje se tijekom zime u nekima od tih zemalja zna i zalediti. Cestovni put do Nordkappa, osim kroz već spomenuti tunel, vodi i kroz dva manja, od kojih jedan ima jedva stotinjak metara, a Norvežani upravo grade još jedan. I to rade vrlo efikasno. Tunel probiju kroz brdo i osposobe ga za promet, bez dodatnih kerefeka poput nepotrebnih milijunskih bojenja tunela. Što jednostavnije, to bolje, geslo je surovog života na krajnjem europskom sjeveru. Koji i nije naseljen jer u gradiću Honningsvågu, krajnjoj točki od koje se kreće prema Nordkappu, živi malo više od 2000 ljudi. Bave se ribarstvom, a lijep novac zarađuju i od turizma. Jer kroz njihov gradić prolaze sve automobilsko-autobusno-biciklističke ture koje vode do 30-ak kilometara udaljenog Nordkappa.

U blizini gradića je i aerodrom koji je osposobljen za slijetanje manjih aviona. Iako je aerodrom mali i zavučen među stijenama, na njega avioni bez problema slijeću, a u tim krajevima nije neuobičajeno ni da pojedini dijelovi ceste, tamo gdje je to moguće, budu prošireni kako bi manji avioni mogli sletjeti na prometnicu. Ovo posljednje posebno je specifično za Finsku, a što se tiče Nordkappa, riječ je o najsjevernijoj točki u Europi, od koje do Sjevernog pola više nema kopna. No iako ga turistički vodiči reklamiraju kao najsjeverniju točku našeg kontinenta, zbog čega poznatu metalnu figuru globusa godišnje posjeti i oko 200.000 ljudi (ili barem je tako bilo prije pandemije COVID-19), ta 307 metara visoka litica ipak nije najsjevernija točka Europe. Naime, 1380 metara sjevernije smjestio se Knivskjellodden, koji je zapravo najsjevernija točka Europe. No do njega se ne može doći automobilom, već samo pješačkom stazom, kojom idu samo ljubitelji divljine i raznih vrsta ptica koje ondje imaju staništa. U trenutku dolaska na Nordkapp, on je bio ovijen maglom i legendarni globus jedva se vidio.

– Ništa se ne vidi. Nitko nam neće vjerovati da smo tu bili – rekao je jedan od suputnika izazvavši salve smijeha.

No vrijeme na sjeveru Europe relativan ja pojam, pa kako su se nad Nordkapp brzo navukli magla i oblaci, tako su se brzo i razišli. U daljini se vidi samo more, koje iz sive lagano prelazi u bijelu boju, spajajući se s nebom. Ulaznica stoji oko 320 norveških kruna (malo više od 32 eura), a za taj novac možete u turističkom centru pogledati povijest Nordkappa, koji se na geografskim kartama prvi put pojavio 1553. Za razliku od danas, do njega se tada dolazilo samo brodom, a na njega uspinjalo uz pomoć konopa po stijeni. Put je to koji su svojedobno prošli razni avanturisti, ali i jedan od ranijih norveških kraljeva.

Kao i Rovaniemi, i Nordkapp je turistička tvornica novca jer ima suvenirnice i kafiće, no tijekom razgleda može se u tamošnjem kinu gledati kratki film koji pokazuje što se tijekom četiri godišnja doba događa na Nordkappu i kako ljudi ondje žive, proučiti koje sve ptice žive na tom surovom mjestu, vidjeti kako nastaje polarna svjetlost... Najsjevernija, barem turistička točka Europe, napušta se prepuna dojmova, a povratak vodi kroz zemlju Saama, koju Europljani zovu i Laponijom. No Saami taj naziv ne vole jer ga smatraju uvredljivim, a njihov život poprilično je sličan životu američkih Indijanaca. Drevni je to narod koji živi ili je živio nomadskim načinom života, najstariji narod Skandinavije.

Danas Saami žive na području Norveške, Finske, Švedske i Rusije, a šira javnost je za njih čula sedamdesetih kada su protestirali zbog gradnje brane u Alti, mjestu koje oni smatraju svetim. To je mjesto kamenih stijena i pećina s crtežima datiranim 5000 godina prije Krista. Te su pećine i stijene od 1985. pod zaštitom UNESCO-a, a 70-ih svijet je doznao i za probleme koje je Sámmima radila norveška država. Sáami su šamanisti koji govore svojim jezikom, a kroz povijest ih je Norveška nasilno asimilirala i pokrštavala. Budući da se život Saama vrti oko sobova jer od prodaje njihova mesa i krzna žive, oni ne vjeruju u vlasništvo nad zemljom, a norveškim jezikom nisu ni govorili, već trima varijantama svoga jezika.

Norveška je svojedobno donijela zakon prema kojem zemlju na području Laponije mogu imati samo oni koje govore norveški, što je automatski diskvalificiralo Saame. Osim toga, njihovu djecu tjerali su da idu u škole koje su bile na norveškom, što znači da djeca od nastave ništa nisu razumjela, pa im je sve to otežavalo ionako težak život. No prosvjedi zbog gradnje brane na njihovim svetim mjestima učinili su Saame i njihove probleme svjetski vidljivima, pa su nakon toga dobili neka prava te svoj parlament. Sjedište parlamenta, impozantne drvene zgrade, je u Kautokeinu, broji 39 zastupnika koji se biraju svake četiri godine, a bave se pitanjima koja se tiču života Saama. Ljepota prirode koja okružuje njihove domove ispred kojih stoje drveni šatori oduzima dah. Šume, rijeke i jezera, kojih u Finskoj ima 188.000, međusobno se isprepleću, okružujući cestu koja oblikom podsjeća na skijašku skakaonicu, pružajući nezaboravan doživljaj života na sjeveru.