Večernjakova novinarka u srcu oluje: Sandy nas je zarobila

Uragan Sandy paralizirao je Manhattan. Nitko nije ostao ravnodušan pred njegovom snagom. Večernjakova reporterka J. Jureško-Kero javlja da su zarobljeni u zgradi, nema struje, ljudi su u strahu. Mrak koji nisam nikad vidjela u N. Yorku nije izgledao sablasno, budio je znatiželju, kaže naša novinarka

Uragan Sandy punom je snagom pogodio Manhattan u ponedjeljak oko 20 sati. Vjetar je nosio smeće po ulicama, a taksisti, vozila hitne pomoći i policije jedini su jurili kišom poplavljenim avenijama.

Sve trgovine, restorani, barovi i Starbuck kafići, najomiljenija okupljališta kavopija, bili su zatvoreni. Velika jabuka bez gužve po ulicama, buke iz tisuća barova i restorana... nezamisliv prizor, strašniji od pustinje.

Uragan Sandy sve nas je preplašio, nitko nije ostao ravnodušan pred njegovom snagom. A nije ugodno ni kad se svi prozori u stanovima na visokim katovima nebodera tresu kao da su ih zaljuljale divovske ruke. Bili smo taoci Sandy, zatvorila nas je u četiri zida. Isključili su nam liftove, upozoravali s televizijskih ekrana da ne izlazimo, da strpljivo čekamo jutro jer dotad bi uragan trebao popustiti...

I onda ružna vijest u 20 sati. Nakon što je na njega palo drvo, preminuo je jedan građanin u Queensu. To je zadnje sto sam čula jer je tada nestalo struje. Zamračila se moja 34. ulica, upalile su se svijeće u svim stanovima, negdje i više njih. Trebalo je i to doživjeti. Mrak koji nisam nikad vidjela u New Yorku nije izgledao sablasno, budio je znatiželju. Nevjerojatna tišina unatoč glazbi snažnog vjetra koji se probijao kroz prolaze nebodera, ljuljao semafore i rušio drveće ispred moje zgrade koje je stambeni odbor odlučio zasaditi prošlog proljeća! Mlada drvca nošena vjetrom podmetala su se pod gume žutih taksija koji su jurili i prevozili.... pitam se: koga? Tko je trebao njihovu uslugu?

Podzemni tuneli prema New Jerseyu i Long Islandu zatvoreni su, podzemna željeznica također, autobusi ne voze. Bez struje je teško nekoliko minuta, ali nekoliko sati ili cijelu noć, to je za Njujorčane katastrofa. Zovem prijateljice i pitam što rade. Jedna je na križanju 42. ulice i Desete avenije, kaže da gleda televiziju, nisu ostali bez struje! Vide hrvatsku crkvu u blizini i željezna vrata na parkiralištu koja lupaju jer ih je snažan vjetar razbio. Rijeka Hudson poplavila je zapadni dio Manhattana, dvadeset metara ušla je u grad.

Druga je prijateljica na križanju 90. ulice i Druge avenije. Kod njih ima struje, okupilo se društvo i kartaju, smiju se, nisu zabrinuti, meze sir i pijuckaju vino. Sutra ne rade, većina ih je zaposlena u UN-u ili u bankama, znaju da će sve biti zatvoreno, zadovoljni su prisilnim odmorom. Jedino se žale što Sandy nije došla u četvrtak ili petak pa da spoje neradne dane s vikendom.

Zovem prijatelja koji živi na križanju 50. ulice i Park avenije. On na CNN-u prati što se događa u New Jerseyu, Washingtonu i Atlantic Cityju. Ne želi gledati kroz prozor, navukao je zastore. Užasava se prizora praznoga grada, iritira ga šum vjetra, ulazi mu u rashladne uređaje postavljene na vanjske zidove zgrade.

– Ne podnosim kolektivnu histeriju, užasavam se isforsiranih izvjestitelja koji se javljaju iz poplavljenih ulica duboko zamočeni u vodi i urliču da ono najgore tek dolazi. Teško će mi biti zaspati pa ću gledati filmove, valjda će do jutra proći. Ne želim ni pomisliti da bih na ulicu morao izići. Ne bojim se, nego ne želim svoj grad gledati dok se muči pred naletima tog neželjenog gosta – pričao mi je, a ja sam zaključila da nepovezano govori zbog straha koji ne želi priznati.

Razumijem ga jer nikad u životu nije doživio ništa strašnije od jačeg proloma oblaka i obilnijih proljetnih kiša u New Yorku. On je galerist, umjetnik, njega vremenske nepogode podsjećaju na čovjekove niske strasti, na ljutnju, destrukciju, mržnju, i stoga ne gleda kroz prozor poput mene koja ništa ne želi propustiti, pa ni tu “povijesnu Sandy”. Bez struje sam kao bez ruku, ne radi televizija, nemam internet, baterija na blackberryju na kojem pišem ovaj tekst polako se prazni. Konačno se pokazalo da moja ljubav prema mirisnim svijećama ima i neku korist.

Sve sam ih upalila pa stan miriše kao cvjećarnica. Pomiješali su se mirisi dalmatinske lavande, bostonskih ruža i kalifornijskih jabuka, a kraljica svijeća je ona koju sam donijela iz Hong Konga i širi miris jasmina i zelenog čaja. Uz te svijeće navire inspiracija za pisanje te strah od mogućih posljedica uragana pretvara u još jednu avanturu i iskustvo življenja u gradu koji je jedinstven. Možda će sve biti drukčije kad uključe struju i kad čujem loše vijesti, novi broj stradalih, ozlijeđenih...

Do tada, najbolje je zavući se u krevet i pričekati jutro te umjesto laku noć reći: Zbogom, Sandy, i ne vraćaj se!