Visoko u krošnjama zašuštalo je lišće stoljetnih mangrova, uz lomljavu grana na drveni mostić stropoštalo se dlakavo, narančasto stvorenje i znatiželjno pogledavalo na još znatiželjniju publiku. Neko vrijeme mirno je poziralo pred nijemom gomilom, a onda, kao da se dosađuje, opet nestalo u gustišu kišne šume Centra za rehabilitaciju orangutana Sapilok na Borneu. Da tu obitavaju orangutani, što je malajska riječ za šumske ljude, podsjećala su još samo požutjela gnijezda u visinama koje ovi inteligentni primati podižu svake večeri prije spavanja, a ujutro ih “recikliraju” žvačući ih za doručak.
U Sapiloku, koji se nalazi u šumi veličine 47 četvornih kilometara, trenutačno ih je 40-ak. Kako kaže naš vodič Severino Paulin Jr., to je veliki napredak. Što manje ih treba ljudsku pomoć, bolje je. Svega nekoliko desetljeća unatrag u utočištu ih se nalazilo puno više, masovna sječa šuma u poljoprivredne svrhe, najviše zbog kokosovih, a potom i palmi uljarica, učinila ih je beskućnicima. A kad nema drveća i lijana kojima “putuju”, podložniji su i predatorima poput leoparda, pitona ili krokodila.
– Ovdašnji lokalci nikada nisu lovili orangutane zbog hrane jer su većinom muslimani. No 60-ak godina unazad ovdje ih se tretiralo kao gorile. Ubili bi majku, uzeli mladunca i prodali ga na crnom tržištu – kaže Paulin, ističući da danas toga više nema. Ljudi su dobro educirani. Utočište za orangutane u Sapiloku u malezijskoj državi Sabah još su davne 1964. godine osnovali Britanci, koji kao nekadašnji kolonijalisti tu i dalje imaju puno interesa. Da ta kritično ugrožena čovjekolika bića, koja dijele čak 96,4% našeg DNK, opstanu, brinu se i rendžeri koji izlaze na svaku dojavu o pronalasku orangutana. Kako bi se cijela priča koja je zbog deforestacije i klimatskih promjena posljednjih godina pod sve većim povećalom javnosti držala pod kontrolom, nisu na odmet ni visoke kazne – pet godina zatvora za ubojstvo orangutana ili od 100.000 do 200.000 ringgita (i do 10 tisuća eura) za onoga tko prisvoji orangutana za kućnog ljubimca ili ga ozlijedi.
Rendžeri obilaze farme
– Ne znam je li netko dosad završio u zatvoru, no znam da rendžeri povremeno oduzmu neko mladunče od farmera koji ga nađe na polju ili u šumi. Dogodi se da majka strada od neke životinje ili bolesti, a iako je rijetkost, ima slučajeva i da orangutanica donese na svijet blizance te napusti slabijeg. Ne može se brinuti o dva mladunca jer to znači da bi oba morala nositi kroz drveće, što bi je usporavalo, a bila bi lak plijen predatorima – objašnjava Paulin.
Tako siročad, poput Archija, Betty, Beryl, Tombija ili Canyona koje se za 40-ak funti godišnje može i “udomiti” na daljinu, završava u utočištu u Sapiloku gdje dobiva medicinsku skrb, a potom ide u “školicu” u kojoj se uče vještine preživljavanja u prirodi, samostalno se hraniti, penjati... pri čemu im najviše pomažu stariji ili iskusniji mališani u skupini. Jednom kad se procijeni da su spremni za povratak u divljinu – premda ih ni ovdje ništa ne sputava da odu kad požele – svakodnevno ih se hrani samo bananama da bi ih se ponukalo da sami krenu u potragu za raznovrsnijim menijem – ličijem, papajom, guavom i ostalim voćem, lišćem, korom, kukcima, ptičjim jajima i malenim kralježnjacima. Ne jedu plodove palmi uljarica jer bi zbog previše ulja mogli imati problema, objašnjava naš vodič, a iako većinu svoga života provode visoko na drveću, zna ih se vidjeti i kako sišu zemlju iz koje dobivaju dragocjene minerale i ostale tvari.
Na porciju banana pred oduševljenim turistima u jednom od hranilišta Sapiloka stiglo ih je nekoliko. Turistima se sugerira da sve svoje stvari ostave u zaključanim ormarićima na ulazu jer, kad majmunima dosade banane, mogli bi poželjeti i neku svjetlucavu stvar, torbicu ili fotografski aparat, iako se u pravilu drže podalje od ljudi.
Orangutani su najveći arborealni sisavci i cijeli svoj život, oko 25 godina u divljini tropskih šuma, prožive kao usamljenici.
– Ženka bira mužjaka za parenje, a nakon što postane skotna, odlazi. Kad mladunac stasa za samostalan život, oko 5. ili 6. godine, tek tada će ženka potražiti novog mužjaka pa u pravilu donese svega 3-4 mladunca na svijet tijekom života, kao i ljudi – kaže Paulin, objašnjavajući da i među orangutanima postoji običaj “one night stand” (jednu noć), no u pravilu “hodaju” nekoliko dana ili mjeseci dok se ne “zalomi beba”. Neki su, smije se, kao Michael Jackson.
Jedan mužjak kontrolira do pet četvornih kilometara teritorija i teži do 200 kilograma. Impresivnije izrasline na licu, što veće to bolje, glavni su adut koji privlači ženke.
WWF: Populacija stabilna
Prije jednog stoljeća na Borneu i Sumatri bilo je navodno i više od 230.000 orangutana, dok se današnja populacija na Borneu procjenjuje na oko 104.700, a na Sumatri na oko 7500. U dvije malezijske države na Borneu, Sarawaku i Sabahu ima ih oko 13 tisuća i, prema izvještajima nevladinih organizacija HUTAN i Danau Girang Field Centre, njihova je populacija stabilna. Tim više što je Malezija donijela i Wildlife Conservation Act kojim se tvrtkama koje se bave palminim uljem zabranjuje sječa kišnih šuma zbog podizanja plantaža. Nema nekontrolirane sječe, danas se još samo kokosove plantaže zamjenjuju palmama uljaricama, koje su farmerima isplativije, no kišne šume i dalje čine više od 50% teritorija Malezije. Orangutani na Borneu nešto su sitniji od sumatranskih, a iako je riječ o čovjekovu najbližem srodniku koji nije baš mali, apsurdno, ali istinito, na Borneu je tek 2017. otkrivena i treća vrsta orangutana – tapanuli, kojih nema više od 800 i najugroženija su vrsta orangutana.
Među desetak vrsta majmuna na Borneu svakako se ističu i endemski dugonosi ili Proboscis majmuni, koje u šali nazivaju i Nizozemci, s obzirom na to da podsjećaju na nizozemske kolonizatore na Borneu, velikih trbuha i nosova. Kako bi ih držali podalje od plantaža i plantažera, u Labuk Bay Sanctuaryju na području Sandakana za njih su otvorili hranilište koje mami turiste iz cijeloga svijeta.
Iz Svjetske organizacije za zaštitu prirode (WWF) Malezija kažu da su svjesni da svijet na Maleziju gleda kroz prizmu deforestacije kišnih šuma u korist plantaža palmi uljarica, no već sada su, tvrde, na djelu brojne akcije tvrtki i drugih aktera u lancu da bi se stvorili, promovirali i podržali inovativni modeli održive potrošnje i proizvodnje. Orangutani su jedan od razloga zašto EU prijeti Maleziji i zabranom izvoza palmina ulja u svrhu biogoriva u Europu. Iz WWF-a poručuju da bojkoti palmina ulja neće zaštititi ni obnoviti prašumu. Potpore boljim praksama korištenja zemljišta, uključujući i zajednice i male vlasnike, te akcije osviještenih tvrtki za održiviju industriju palmina ulja puno će bolje pridonijeti dugotrajnom i transparentnom rješenju. Posljednje istraživanje WWF-a pokazalo je da se na području države Sabah u Maleziji zadržao jednak broj jedinki kao i prije 15 godina, oko 11 tisuća, te da je ta malezijska država sa svojim zaštićenim područjima i dalje uporište bornejskih orangutana u kojemu živi više od 70% populacije.
– Pozitivne brojke pokazuju da su prakse gospodarenja šumama učinkovite u osiguravanju očuvanja orangutana, no važno je i da se to održi – poručili su iz WWF-a.