Večernji u Homsu: Teške borbe za svaku srušenu kuću

Koliko me god vojnik Abdullah pokušavao utješiti da smo na sigurnom, bilo je uzaludno. Strah i panika uvukli su mi se u kosti. Iako sam Libanonac, a bilo mi je 10 godina kada je počeo građanski rat u Libanonu, i iako sam izvještavao s brojnih svjetskih ratišta, prvi sam put osjećao da se neću izvući živ.

Pomak za 700 metara

Jer borba, umjesto da se smiruje, postajala je sve žešća. Pobunjenici su već nekoliko mjeseci opkoljeni u Khalidiji, i zaista su regularnoj vojsci odanoj Basharu al-Assadu pružali velik otpor. Na svaku granatu uzvratili bi granatom i nisu dopustili puna četiri sata vojsci da pomakne crtu ni milimetra. Čim se oglasila pobunjenička protuzračna obrana, nama je to bio znak da začepimo uši i dobro se stisnemo uza zid jer smo znali da slijedi bombardiranje iz zraka.

>>Večernji u Homsu: \'Oko nas su frcali meci i padale granate\'

– Majku im, što oni jedu da su toliko žilavi? Do droge i alkohola ne mogu i ne smiju jer su džihadisti i jer je to za njih grijeh.... Od čega su takvi – čudila se naša vjerna sjena, vojnik Abdullah, pokušavajući nas oraspoložiti i ohrabriti.

– Profesionalni sam vojnik u specijalnoj jedinici, vjerujte mi, da na mene toliko granata pada, ja bih ili pobjegao ili se predao – brbljao je Abdullah, a njegov se suborac okrenuo prema njemu.

– Kako ti nije jasno, pa oni su došli tu poginuti da idu u raj, neće se predati niti će pobjeći. Poginuti na položaju ili u samoubilačkom napadu, njima je svejedno. Nisu to domaći momci, ovi su došli izvana – kazao je, okrenuo se i ponovno ispalio nekoliko rafala, na što mu je odmah uzvraćeno s druge strane. Borba je bila žestoka, a kako je vojska više od četiri sata tukla iz sveg raspoloživog oružja, uključujući i avijaciju, bili smo uvjereni da je osvojen cijeli kvart. Međutim, borba je omogućila pomak bojišnice samo 700 metara.

Poput Dresdena

– Evo danas smo uspjeli pomaknuti crtu za 700 metara, velik je to uspjeh – kazao je zapovjednik Reda.

– Samo 700 metara – u nevjerici smo upitali.

– U uličnim borbama to je velik uspjeh za klasičnu vojsku kao što smo mi – odgovorio je zapovjednik.

– Tenkovi ne mogu ući u te male uličice jer bi to bilo kobno za nas, a naši vojnici nisu obučeni za ulične borbe kao ovi džihadisti i pobunjenici. Njihov je način ratovanja gerilski. Hajde, idemo vidjeti kako to izgleda. Ali, pazite se, ako ste ovo sada preživjeli, nemojte poginuti od zalutalog metka – kazao je zapovjednik.

Iako smo bili svjedoci žestokih bombardiranja, bili smo šokirani kad smo izašli iz našeg skrovišta i vidjeli količinu razaranja. Zgrade i kuće bile su sravnjene sa zemljom, a prizor me podsjetio na njemački grad Dresden nakon bombardiranja saveznika.