Mjesecima je Vega lutao ulicama Belišća, tražio sigurnu luku, zdjelicu hrane i ruku koja će ga maziti. Elizabeta Balković bila je tada u Belišću i dobro se sjeća tog vremena.
– Živjela sam tada s mamom i nisam imala uvjeta da ga udomim. Gledala sam ga kako hoda ulicama i, kad god sam ga srela, nahranila sam ga i pomazila – prisjeća se Elizabeta. Nakon nekog vremena putovi su im se razišli, ona se odselila, a Vega je ostao na ulici. No vrlo brzo nakon njezina odlaska ipak je pronašao sigurniji život. Pobrinule su se za njega volonterke koje inače pomažu napuštenim psima Belišća, sklonile su ga s ceste i smjestile u privremeni smještaj. Iako je trebalo biti privremeno, potrajalo je gotovo tri godine. Sve dok se život nije pobrinuo da Vega konačno krene u bolji život zahvaljujući upravo Elizabeti.
– Odselila sam se iz Belišća, pronašla veći stan i odlučila da je vrijeme i za kućnog ljubimca. Pratila sam objave o Vegi i vidjela da je još uvijek u tom privremenom smještaju. Nazvala sam volonterku Danijelu i pitala traži li Vega i dalje dom. I tako je sve krenulo, otišla sam u Belišće da se upoznamo, iako smo se već dugo poznavali. A on me očito nije zaboravio, odmah se mazio, išao je sa mnom bez problema, ni okrenuo se nije. Ispričale su mi cure svašta, da se ne voli kupati i češljati, da je svojeglav i, kad nešto odluči, to i napravi. I da nema te ograde i dvorišta otkud on ne može pobjeći, samo ako to želi. Dogovorili smo se da probam pa ćemo vidjeti kako će to sve ići – govori nam.
Nije znala hoće li njih dvoje uspjeti, živjela je sama, radila je. Ali je ipak psa koji je imao neku svoju rutinu i volio je slobodu više nego išta na svijetu povela u zatvoreni prostor. I sada kaže da zbog svoje odluke nije požalila ni u jednom trenu. Bez obzira na sve što su zajedno prošli, što još uvijek prolaze, bez obzira na neke događaje zbog kojih nije baš sretna. I rado bi ih mijenjala.
– Kad smo stigli kući, odmah sam ga okupala i počešljala, nije se nimalo bunio. Kao da je znao da se to sve mora obaviti. Poslala sam curama fotografije i video, nisu mogle vjerovati. Kako radim u kafiću koji ima ograđeno dvorište, počela sam ga voditi sa sobom i na posao. Nije bio sam, u dvorištu se družio i igrao s još jednim psom – opisuje nam Elizabeta njihove početke. I sve je bilo savršeno, u stanu je brzo naučio što se smije a što ne smije, gotovo kao da je oduvijek tu živio, slagao se s drugim psima, bez problema šetao na povocu. A onda je Vega pokazao da ipak nije zaboravio život na ulici i da ga ona i dalje zove. Uspio je pobjeći iz dvorišta. I tako nekoliko puta. Malo bi se prošetao, vidio što se događa, pozdravio se s ljudima i životinjama koje bi susreo i nakon svega bi se vratio. Nekad u kafić, a nekad pred vrata stana gdje bi čekao svoju Elizabetu.
Kako bi mu olakšala vrijeme dok je sam, jer stan je za njega postajao zatvor kad bi ga samo nakratko ostavila, Elizabeta je pronašla i novi stan u kući koja ima i svoje dvorište. Ograđeno je, no uspio je Vega i iz njega pobjeći.
– Strašno me je strah tog njegova bježanja, jednom kad sam ga tražila vidjela sam koliko je on siguran, na ulici je zapravo i odrastao. Hoda po stazi, izbjegava cestu, ali sve to ne umanjuje moju brigu. Znali smo i tri puta dnevno u duge šetnje, a on nakon toga odluči da će još malo sam prošetati – govori nam Elizabeta. Dovela mu je iz roditeljske kuće i mačka Micka. Iako su joj rekli da ne voli mačke, Vega je sve demantirao. Jako se dobro slažu, mačak je, naravno, šef i uveo je reda u njihovo prijateljstvo. No ulici Vega i dalje ne može odoljeti.
– Jako je napredovao otkad je kod mene, dosta se smirio, naučio je i neke trikove. Kažu mi da on vjerojatno nikada neće odustati od bježanja, ali ja nikad neću odustati od njega – zaključuje Elizabeta.