Prije neg’ podzemlju se predam, paranoje samo redam. Dok mene pere pozitivna trema, u jami Nedam akcija se sprema.” Zapisao je u pjesmi svoje doživljaje s najduže hrvatske planine speleolog Edo Vričić, jedan od 18 članova ekipe koja se odvažila na ekspediciju, odnosno nastavila prošlogodišnje istraživanje jame Nedam na Hajdučkim kukovima.
Ekspedicija je pokrenuta u okviru speleološkog kampa “Sjeverni Velebit 2019.” koji je organiziralo Planinarsko društvo Sveučilišta “Velebit” u suradnji s Nacionalnim parkom. Od lani su četvrtu hrvatsku “tisućicu”, naime, produbili za oko 1250 metara, a njezino im je dno tijekom ekspedicija od 21. do 28 lipnja ove godine te od prošle subote do iduće nedjelje poput drugog doma.
Četiri kilometra kabela
Cilj im je, kažu, provesti geološka, biološka i fizikalno-kemijska ispitivanja ne bi li saznali kakvo sve blago “skriva” ličko-senjski dio ovog masiva. Već sada, i prije same analize podataka i zapažanja, donijeli su na površinu dobre vijesti. U jami su primijetili endemsku velebitsku pijavicu, latinskog naziva Croatobranchus mestrovi, a susretali su je gotovo cijelim putem od 740 m dubine, odnosno meandra Sreće, do – 1110 metara. A kad su stigli na – 600 metara gdje im je bilo prošlogodišnje “sjedište”, imali su i što vidjeti. Šator, posebno krojen i napravljen od specijalnog materijala koji čuva toplinu, bio je kompletno uništen.
– Uslijed hidroaktivnosti jame, bivak je dobio dubinsko pranje, onako temeljito. Tako da su ekipe skupljale raznorazne stvari po cijeloj dvorani i vertikali. Jedino je tuna našla savršeno mjesto, prikladno je završila u jezercu. Ono što je prošlu jesen izgledalo kao idealno mjesto za bivak pokazalo se kao totalni “fail” – zapisala je svoje prve lipanjske impresije s pustolovine na Velebitu speleologinja Tea Selaković. Trenutačno je jama ukupno duboka 2310 metara, a na samom dnu, timovi od po tri speleologa po nekoliko dana borave unutra. Dakle, osim što istražuju, u podzemlju spavaju, jedu i obavljaju nuždu. Gotovo kao u hotelu, našalili su se, jedino što je temperatura zraka svega šest stupnjeva Celzijevih pa obavezno sa sobom nose dobro izolirane vreće za spavanje, plinsko kuhalo i bivke. Usto, ne smiju izostaviti ni svjetiljke, ceradu, zavoje, WC-papir te, naravno, nešto za “prigristi”.
– Nosimo konzerviranu i sušenu hranu, posebice onu koja nam se, dok prolazimo uskim dijelovima, ne može zdrobiti. Dakle, špek, luk, pancetu, mrkvu, tjesteninu koju podgrijavamo… – govori speleolog Marko Rakovac koji uz sebe ima još iskusnih 17 iskusnih stručnjaka – Jonathana Gabrisa, Teu Selaković, Luku Ivančića, Goranu Perić, Valentinu Plemenčić, Edu Vričić, Marka Lićka, Vedrana Ferenčaka, Danijela Lacka, Martina Glavića, Juru Šarića, Katju Milišić, Marin Gluševića, Tsvetana Kostvrkova, Dražena Mimicu te Jagoar Kopreka.
Rade u šest ekipa po tri člana, a do samog im dna, dodaje, trenutačno treba od deset do 12 sati spuštanja. Umore se, dakako, a unatoč nesvakidašnjim teškim uvjetima, uspiju se i dobro naspavati.
– Odmorimo se i nije nam hladno. Dok na kuhalu, primjerice, zagrijavamo hranu, automatski se i bivak grije – objašnjava Rakovac. A osim šatora i žica, postavili su i oko četiri kilometara telefonskog kabela od baznog logora na Malom Lomu do bivka koji se nalazi na – 950 metara.
Jedva dočekaju, dodaje, vratiti se u kamp u “normalu”, no, na teške su se uvjete tijekom godina iskustva navikli.
Sto kilograma opreme
– Najvažnije je imati dobar tim, a mi se ovdje svi poznajemo i odlično surađujemo. Nitko nije zvijezda “klana”, već smo svi zvjezdani tim. Većina nas je iz planinarskog društva, a ove godine svi smo iz Hrvatske zbog situacije s epidemijom koronavirusa – navodi istraživač.
Trenutačno su došli do potopljenog jezera pa će ga u iduća tri dana istraživati dva tima. Prvo će spustiti dvije kolegice koje su ronioci te tri speleologa, a sa sobom će nositi oko 100 kilograma tešku opremu.
– Želimo vidjeti koliko još jama ide u dubinu. Pretpostavljamo da postoji još pritoka – govori Rakovac.
Redovito prate i vremensku prognozu ne bi li se najavljivalo kakvo iznenađenje i nevrijeme koje bi ih moglo zatvoriti u jami.
– Provjeravamo periodično, a sada je baš sušno razdoblje koje je idealno za ovakav tip istraživanja – kaže speleolog. Ipak, svaki korak naprave s velikim oprezom i dozom strahopoštovanja prema prirodi.
– Ne nedostaje, naravno, ni adrenalina te entuzijazma. Ovo su teška iskustva koja nas kao malu zajednicu još više povezuju i zbiližuju. Moraš voljeti prirodu i ovaj posao te imati neku strast. Bez toga se ne ulazi u istraživanje – zaključuje Marko Rakovac.