Veličanstveni procesi raspadanja SDP-a i Agrokora pravo su ogledalo kraha koncepta hrvatske države

Veličanstveno je ono što se događa u SDP-u i Agrokoru. Samo naivni mogu biti zabrinuti, samo naivni mogu očekivati sretan kraj. A toga nema, niti je sreća na bilo kojem kraju moguća. Doduše, kraj je evidentan, ishod logičan, jer oba procesa jednostavan su i vjerodostojan odraz hrvatske države, ono što ona jest, što joj je namjena i kako je bila postavljenja njezina filozofija deklarativno osmišljena kao čuvarica nacije, praktično provedena kao zaštitnica nekolicine. SDP je u krizi zato što ne zna tko je, Agrokor poprima vulkanske razmjere zato što se počinje saznavati tko je bio.

SDP neće pronaći put u relevantnost ne zato što ima Bernardića ili Grbina, nego zato što ima samo Bernardića i Grbina. Agrokor nikad i nije bio relevantniji od prosječne kapitalističke utopije realizirane uz svesrdnu pomoć sile državnih mehanizama. Krah SDP-a i Agrokora, sva bulumenta spominjanih irelevantnih imena i njihovih kolosalnih uloga u moralnoj i materijalnoj prostituciji, svaka nedočekana pobjeda pravde, istine i smisla, to je ono što ostaje kao isključiva autentična popudbina za budućnost.

SDP čak i može jednom i dobiti poneke izbore, ali to ni u kom slučaju neće umanjiti njihovu sadržajnu beznačajnost. Agrokor i neće morati sasvim zatvoriti svoja vrata, ali ni to neće značiti da sprega države i kapitala, u smislu da kapital instrumentalizira državu, a politička moć ubire danak u krvi od građana, dakle da ta sprega ikad mijenja uhodanu metastaziranost. Može se činiti kako ova dva procesa nemaju veze, ali da bi se veza uočila, moraju postojati građani koji je žele vidjeti.

I, što je još zanimljivije, priznati si ono što vide. Svejedno mi je kako će se obje priče završiti i to ne zato što mi nije stalo, nego zato što su te priče stvarno i završene. Nema tu ničeg novog, sve sama dosadna provincijalna glembajevština. Likovi koji se ponavljaju u nemaštovitim zapletima povijesti i bordela, dvadesetak nabiflanih fraza bez sadržaja i značenja koje važnost dobivaju tek kad im neinventivno novinarstvo gurne mikrofon do krajnika, država kao istovremena inscenacija i didaskalija u stvaranju atmosfere nacionalnog kiča.

Na publici je samo da gleda i da plaća. No, sve je manje te publike, sve je više onih koji bježe iz teatra na čijem su repertoaru samo davorijske reprize i guslarski epovi u kojima se urla i reži, da bi se zagušila moguća artikuliranost ako se netko iz gledališta usudi postaviti pitanje o lošoj glumi i sramotnoj režiji. Ruku na srce, fingiranje da smo država i nije najgora ideja kojoj smo se mogli dovinuti, ali je ipak trebalo malo više konzistentnosti i plana da bi se u prividu kontinuiteta realizirao i privid da nam je stalo. U nacionalnoj povijesti Hrvata 20. stoljeće bit će od Dubrovnika do Dublina zapamćeno kao vrijeme u kojem smo se kao narod pokušali skutriti unutar šest država.

Za potpuni krah smisla u njih pet možemo naći kakvo-takvo opravdanje u lažima kako one nisu bile odraz naših težnji i kako su bile dizajnirane negdje drugdje pa nama nametnute. Za ovu šestu, kao za autentični hrvatski proizvod, nemamo ama baš nikakav alibi osim skrušenog pokajanja da ponovno nismo uspjeli i da sve u što su nas uvjeravali odudara od onoga što živimo. “Hranit ćemo pola Europe” pretvorilo se u “raselit ćemo se u pola Europe”, “ulazak u EU omogućit će nam nesmetan protok ljudi i kapitala” postao je odjednom glavni uzrok egzodusa, kako ga danas nazivaju oni što stoluju po brdima.

Umjesto nove Švicarske ostali smo stara Jugoslavija, država iz koje ljudi odlaze jer im je postalo neizdrživo biti neprekidno na prvoj crti bojišta, gdje se zdrava pamet tuče pokvarenim namjerama. Nemam ništa protiv da su to „elite“, tajne službe, partijaši, jednostavno rečeno svi oni koji potvrđuju da je stupanj osobne pokvarenosti proporcionalan visini položaja u strukturama moći da su podjelu plijena napravili bez deset tisuća poginulih u posljednjem ratu.

I inače ne vidim smisla da ljudi ginu u sumnjivim revolucijama i teledirigiranim ratovima, a zdravu pamet mi vrijeđa da se dogode deseci tisuća smrti da bi sve ostalo kako je i bilo. Paradigma hrvatske državnosti jest njezina deintelektualiziranost. Iza projekta hrvatske države ne stoji osmišljena intelektualna podloga, njezin mozgovni DNK, već predumišljaj redistribucije bogatstva čemu su, da bi ga opravdale, bile podređene ad hoc iznošene nazoviideje.

Pa kad se danas tuku ovi očajnici u SDP-u, dokazujući da nema života poslije smrti, rade to zato što iza sebe nemaju nikoga tko bi im rekao što je, osim svakog prvog u mjesecu, smisao njihove socijaldemokracije. Oni se upravo transformiraju u političku anegdotu, u kolektivnog Zdravka Tomca, ali on je barem, kao ideološki transformers, išao u korak s vremenom konvertizma. SDP je i na to zakasnio. Ljevica bez pameti nije ljevica – to je tek titularna distinkcija od desnice.

Zato se u Hrvatskoj, u zemlji koja nije čak ni politički bipolarna, ne suprotstavljaju ideje budućnosti nego ideologije prošlosti, a materijalni hropac ove države logična je posljedica njezine moralne nedostatnosti. Sve se svodi na bitku za zlato, što je, misleći na Cortesa, prekrasno opisao franjevac Bernardino de Sahagun: “...Strah se proširio. Bilo je to kao da je svatko progutao vlastito srce. Čak i prije nego što se smračilo, bilo je užasa, zaprepaštenja, ljudi su se ukočili i bili zatečeni... Kada su došli do riznice iznijeli su sve svjetlucave stvari..., razne predmete od zlata, oklope, zlatne diskove... zlatni nakit, narukvice, ukrase... Tada su uzeli sve zlato... i odjednom spališe... sve te dragocjenosti. One su gorjele... I zlato pretvoriše u zasebne poluge... Uzeli su sve, sve što su smatrali korisnim...“