Velika analiza svih poslova ministra Gorana Marića

Premda je dio medija već smijenio ministra državne imovine Gorana Marića, njegovi slučajevi ipak zasad nisu ni blizu snazi argumenata koje su mediji imali u slučaju Lovre Kuščevića. Štoviše, kod Marića zasad ima medijskog pretjerivanja. Počevši od navodno najtežeg slučaja sukoba interesa o kojem su mediji tvrdili kako je bivšem šefu, u čijem stanu živi njegov sin, omogućio otkup atraktivnog zemljišta. Bivši šef je Željko Udovičić, vlasnik grupacije u čijem stanu živi ministrov sin, a koji je povezan s tvrtkama kojima je RH potpisom ministra Gorana Marića u svibnju “prodala” 13.000 m2 zemljišta na dubrovačkom području uz more, gdje je dopuštena turistička gradnja.

Naime, ministar je potpisao Odluku o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnine u k.o. Brsečine, vrijedne 32 milijuna kuna, gdje je bilo državnih 19%, a ostalo u vlasništvu tvrtki Sikirica i Valeta. Država je zadržala vlasništvo nad manjim dijelom neatraktivnog zemljišta s druge strane ceste, dok je razvrgnula suvlasništvo za dio prema moru gdje je moguća turistička gradnja uz uvjet da tvrtke RH isplate naknadu od 5,092.628 kuna, te snose trošak procjene nekretnine od 11.875 kuna.

Kakva je uloga ministra?

Sudeći po reagiranju Ministarstva državne imovine, ministar je samo potpisao odluku, u postupku koji je iniciralo Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku te na konačan sporazum dalo pozitivno mišljenje. Naime, RH i dvije tvrtke, kao pravni sljednici Dubrovkinje, bile su 10 godina u sporu oko tih nekretnina. Nakon što je 2016. država izgubila jedan od tri spora, ŽDO je sklopilo nagodbu s tvrtkama, na temelju koje je RH imala 0,7 ha, a tvrtke 6,8 ha, povuklo tužbe i tvrtke uputilo na Ministarstvo državne imovine radi razvrgnuća suvlasničke zajednice. Što nije iznimka. Dva dana prije objave teksta u Jutarnjem, ministar je, predstavljajući rezultate rada, objavio i podatak da je potpisano 166 razvrgnuća suvlasničkih zajednica. A “spornim” razvrgnućem je, pišu u reagiranju, “konačno otklonjeno daljnje nanošenje štete RH” i u proračun uplaćeno pet milijuna kuna. Inače, što je država mogla s tim svojim manjinskim dijelom osim otežavati turističku investiciju i hvaliti se “mrtvim kapitalom”. Ministarstvo je naručilo procjenu tržišne vrijednosti zemljišta (779 kn/m2 turistički dio, i 153 kn/m2 za dio koji je pripao RH), te je taj elaborat potvrdila Tehnička služba Ministarstva. Procjenu je radio ovlašteni sudski vještak Brlić d.o.o. iz Zagreba, s tim da je i tvrtka Valeta angažirala vještaka u Dubrovniku, čija je procjena bila niža, ali je RH nije prihvatila.

Uza sve to, Marić poriče da su vlasnici tvrtki oni s kojima je njegov sin “sklopio ugovor o najmu stana”. Ali, čak i da jesu, mediji zasad ne barataju s podatkom zbog kojeg bi to bilo sporno. U kakvoj su vezi sinov najam stana i opisano razvrgnuće suvlasništva!? Zasad nema dokaza da je ministrov sin ostvario neku korist, a i da jest, to bi bilo sporno jedino da je Goran Marić kao ministar utjecao na to, a s odlukom o razvrgnuću očito nije pa je u tom kontekstu nebitno što je Marić od 2000. do 2008. bio direktor ili član uprave nekih tvrtki povezanih s Udovičićem. I tu nema sukoba interesa! Što se najma stana ministrova sina tiče, on ima pravo ulaziti u ugovorne odnose s kim hoće. Uzgred, općina Nerežišće je neke nabave radila preko tvrtke brata Lovre Kuščevića dok je on bio načelnik općine, ali Povjerenstvo je utvrdilo kako nije bio u sukobu interesa jer je uvijek tražena najpovoljnija ponuda.

Nisu korištena javna sredstva

Bivša predsjednička vila prodana je tvrtki Ruskinje Viktorije Fedorove u kojoj je direktor Marićev prijatelj Zvonko Šarić, ali o tomu nije odlučio ministar, već je proveden natječaj. Mediji zasad nisu dokazali da su za obnovu franjevačkog Studentskog doma za siromašnije studente prije osam godina korišteni javni resursi, osim što se “love” za izjavu fra Željka Tolića kako “pretpostavlja” da nisu korištena javna sredstva, s tim da je za Index rekao kako ne zna čija je firma obnovila devet soba i kuhinju. Marić 2011. kao saborski zastupnik nije raspolagao javnim resursima, a zasad se ne tvrdi da je na nekoga utjecao da krši zakon. On tvrdi da je kao župljanin pomogao te da je obnova omogućena novcem koji je tvrtka njegove supruge Scientia dala za franjevački stan u Zvonimirovoj ulici. Index tvrdi da je “prosječna” cijena stana u tom dijelu Zagreba 2011. bila 500 eura viša, s tim da zanemaruju fra Tolićevo očitovanje da je stan bio “uništen, devastiran i posve neuporabljiv”.

Javnost zasad nije dobila odgovor kako je Scientia sa skromnim prihodima i 84.000 kuna gubitka mogla isplatiti 930.000 kuna za stan, te zašto su tvrtku Marićeva supruga i sin 2013. bez naknade, a sa stanom u Zvonimirovoj i s kapitalom od 867.000 kuna, predali građevinskom poduzetniku Zvonku Šariću, koji četiri mjeseca poslije 2014. stan prodaje Šted investu, tvrtki u kojoj je ministar nekoć radio. Potom Scientia daje pozajmicu od 1,739.635 kuna nepoznatoj osobi, što se i u lanjskom poslovnom izvješću navodi kao “rizično i sporno potraživanje”. Moguće je da koloplet nekretninskih i poslovnih odnosa Šarića i Marićevih i tajnu milijunske pozajmice zaokruži neki odgovor koji će dobiti Povjerenstvo, ako već nije javnost kojoj ministar također mora polagati račune, ali mediji Mariću zasad ipak nisu dokazali sukob interesa. I to što Index tvrdi da je ugovor o kupnji stana sklopljen nakon obnove samostana, nije sporno ako su izvođači na to pristali. Čak i ako je prešao granicu dopuštenog, ali se nije okoristio ili to nekome omogućio, s obzirom na krajnji humani cilj, bitno ga razlikuje od Kuščevićeva slučaja.