Staložen, pristojan, besprijekorno elokventan i po mnogo čemu europski, Andrej Plenković očito ima potencijala da bude vjerodostajan političar jer su mu birači ni dva mjeseca nakon preuzimanja HDZ-a, s obzirom na okolnosti, dali nevjerojatno povoljan kredit.
U personaliziranoj kampanji u kojoj je do iritantnosti smireno tražio povjerenje birača, osobito u usporedbi s preagresivnim Zoranom Milanovićem, taj je kredit dobio na svoje ime jer je HDZ-ovac s najviše osvojenih glasova.
Izgubljenu bitku u koju je ušao po ocjeni iskusnog Milanovića kao “krotki i prevrtljivi briselski ćato”, pretvorio je u pobjedu. Preuzeo je HDZ kad je bio na koljenima, očekivala se kazna zbog Karamarkova rušenja vlastite Vlade, ali kažnjen je Milanović. Iako je njegov pad na razini većine u vrhu SDP-a jer je očito splasnuo učinak političkog “fastfooda” njegove Vlade.
Ali, Milanović je opet dobio uvjerljivo najveću podršku birača te je s pokrićem mogao reći da je i dalje najvoljeniji političar. Ipak jutro nakon izborne noći shvatio je da je kao stranački lider ponižen. Njegov šesti uzastopni izborni poraz osobito je težak. Još u izbornoj noći kad je gajio neku nadu onaj bahati Milanović bio je tako ponizan, gotovo je kleknuo pred “neautoritativnog” i “državnički neiskusnog” Plenkovića zatraživši, u interesu Hrvatske, milost, kao što je, navodno također radi općeg dobra, nudio premijersku poziciju neiskusnom političaru iz provincije izrekavši tada, kako se pokazalo, proročansku misao: “Ja neću više biti premijer, to je gotovo”.
Velika koalicija, koliko god je Milanović, mediji i ini željeli, s njim na čelu SDP-a prilična je utopija, a da ne govorimo o riziku za Plenkovića i HDZ. Čak i kad bi to bila opcija, stranku i njezine pristalice na taj šok treba pripremiti, što je puno teže nakon ovakve pobjede.
Zbog toga Most i Božo Petrov tako drsko i beskompromisno “navijaju” za tu opciju koja bi dovela do potpunog raspada tradicionalnih političkih konstelacija. Ovo je Hrvatska, a ne Njemačka! Dovoljno je pitati se što bi Milanović bio u toj Vladi, što i Karamarko u bivšoj!? Ili možda ministar vanjskih poslova!? I tko bi uopće u SDP-u sada bio relevantan za razgovore o velikoj koaliciji.
Milanović je sam sebe porazio, nepotrebnim desničarenjem, te osobito sa “stabilnom” gubitničkom listom ministara koji su redom podbacili (izuzev Gordana Marasa) te kandidata koji su lani imali loš rezultat, a sada još lošiji – Igor Dragovan, Tomislav Saucha, Joško Klisović... Istupi Milanovića i partnera imali su kontraučinak, HSS im nije donio što su očekivali, sa Stipom Gabrićem Jambom još su i izgubili. Plenković i HDZ bolje su posložili izborne liste.
Uveli su više novih kandidata koji su im donijeli pregršt preferencijalnih glasova i dodatne mandate, dok su zadržani kandidati ostali na razini od lani a dosta ih je s boljim rezultatima poput Milijana Brkića (za 279 glasova), Olega Butkovića (1047), Darka Horvata (1159), Tomislava Tolušića (1178), Antona Klimana (2097), Gorana Marića (5113), Darka Milinovića (5223), a zvijezda predizbornog skupa u Splitu Miro Kovač je s lanjskih 4058 skočio na 12.751 glas.
HDZ-ovi bivši partneri nisu se proslavili, Ivan Tepeš spao je s lanjskih 1558 na 201 glas. Milivoj Špika koji je bio bučan sa 131 glasom statistički je prilično narastao u očima birača, ali HDZ neće zbog toga žaliti jer je sada osvojio 229 glasova.
Most je s obzirom na negativnu političku i medijsku kampanju koja se vodila protiv njega ostvario veliki uspjeh. Bez obzira i na rezultat Živog zida s partnerima, što jača pogrešan dojam, građani su dodatno izgubili vjeru u “treću opciju”.
Dvije vodeće opcije u četiri izborne jedinice ukupno su osvojile najviše glasova od 2000., a u samo jednoj od preostalih – IX., nije premašen njihov lanjski zbroj ali i tamo su osvojili za 10 posto više glasova nego 2003.
Dakle, više se glasa za “lijeve” i “desne”, samo što sada oni koji traže nešto treće imaju svoja sigurna sidrišta. Uvjerljivo najslabiji izlazak birača, koji je išao na ruku velikim političkim organizacijama, govori o apatiji birača prezasićenih ovakvom estradiziranom politikom, pa su stoga sportske i druge zvijezde koje nemaju veze s politikom posve neprepoznate kao politički potencijal. Oprostili smo se i od nekih političkih ikona, a unatoč “povampirenoj ustaškoj ideologiji”, krajnja desnica nije uspjela prijeći jedan posto.
Sad se vidi da je Milanovic koristio krajnju desnicu radi svog rejtinga, a ne kao stvarnu politicku realnost.