Kako ste reagirali kad vam je Pavo Marinković kazao da bi radio dokumentarac o “Okupaciji u 26 slika”? Toliko je bilo natezanja oko tog filma u posljednjih dvadeset godina, nije li vam se učinilo da će to pokrenuti opet novi val?
– Glumac Slobodan Milovanović koji živi u Pragu upoznao me s njim, počeli smo se družiti i razgovarati o svim temama, o skandalu koji je uslijedio neposredno nakon premijere “Okupacije” u Zagrebu... Iznio sam mu svoj odnos prema svemu tome, rekao sam mu tko je sve sudjelovao s jedne i druge strane, s lijeve i još “ljevije” opcije, što znači da su se oko “Okupacije” svađali komunisti i mladi SKOJ-evci iz Poleta. S time da su i tada priznali kao i sada da je “Okupacija” bila nešto što ih je izbacilo u prvi plan. I danas njih prati glas onih koji su se usudili napasti tzv. državni film. To je bilo izvan pameti jer to nije bio državni film, ali komunisti su krenuli protiv njih.
Jeste li imali prste u tim političkim pritiscima?
– Nikakve veze to sa mnom nema, niti sam se na ikoji način uključivao. Jednostavno je film izazvao to što je izazvao, CK je organizirao neke okrugle stolove na kojem su analizirali to stanje i stvoren je sukob u kojem sam ostao u sredini. Poletovci su popljuvali sami sebe na kraju balade, jesu li bili pod pritiskom i pod kakvim to ne znam, ali oni su objavili dva-tri članka u kojima su se odrekli svih tih kritičara. To je također zanimljiva situacija. Neki su ljudi izgubili posao zbog toga, neki su ostali cijeli, neki su prebačeni na druga mjesta, ali su svi postali popularni.
Kako objašnjavate da se CK zauzeo baš za ovaj film koji nije bio paradigma sistemskog filma, ali je nakon niza partizanskih filmova bio možda neki novi smjer koji je vlast htjela njegovati?
– Naravno, to nije bio partizanski film jer govori o početku 1941. kad partizana još nije ni bilo, o specifičnoj okupaciji Dubrovnika u kojoj su se izmjenjivali Nijemci, potom Talijani i na kraju NDH. Mirko Kovač uputio me na knjigu Mate Jakšića “Dubrovnik 41”, poslije smo išli u muzej u Dubrovniku, sve je to dokumentirano. Tako da sam mnoge kadrove radio prema fotografijama, a posebno sam vjerno rekonstruirao velike scene. Scena u autobusu je šokantna jer je postavljena sistemom kontrasta; s jedne strane imate ljepotu Dubrovnika, bijeli kamen, lijepe ljude, Štrljića, mladog Franu Lasića, a onda kao rez dolazi ta scena s nožem, maljem... Mnogi nisu mogli gledati tu scenu, žene su izlazile, neki su čak i povraćali na projekciji. Jadran film nije želio pustiti tu scenu, tražili su da je skratim, međutim to je tako ostalo. Vjerojatno me koštalo i nominacije za Oscar jer su tadašnji predsjednik Akademije filmskih umjetnosti i znanosti Karl Malden i Dan Tana, vlasnik restorana u koji su dolazili glasači, sugerirali da se ta scena skrati ili izbaci zbog žena s Akademije koje trebaju glasati. Klima je bila takva da bi film mogao barem ući među pet nominiranih, ali nisam želio popustiti ni tom pritisku.
Biste li je ostavili da ste znali koliku će buku desetljećima dizati?
– Ne znam bih li danas radio takve ustupke, vjerojatno ne bih. Ta scena izazivala je podozrenje, da se to nije dogodilo, da smo mi to izmislili... Nepobitna je činjenica da se to dogodilo.
Još niste rekli zašto mislite da se sistem baš do te mjere zauzeo za vaš film.
– Bio sam mlad, bile su mi 33 godine, došao sam s Akademije... Taj je film sasvim sigurno izazvao određene pomake u estetici filmova iz NOB-a i revolucije, govorio je o svemu tome na drukčiji način, bio je oslobođen svih klišeja, drukčije su se stilizirali kadrovi, to je bio moj vlastiti svijet koji sam prenio na film. Problemi su nastupili jer je “Okupacija” jednoglasno proglašena estetskim pomakom i najboljim filmom, a onda su se za to “najbolji” zalijepili ovi koji su rekli da to nije najbolje, da je to loše. Film je bio postavljen na pijedestal, a ovi su ga pokušali skinuti da bi skrenuli pozornost na sebe. Kuljiš čak to govori u Marinkovićevu filmu, htjeli su da svjetlo padne na njih koji su bili na margini. Oni su to isprovocirali i svaka im čast na tome.
Autor sporne kritike Nenad Polimac sigurno nije objavio negativnu recenziju zbog slave, a nije bio ni jedini u nas koji je loše ocijenio film. U dokumentarcu vidi se da su ocjene stranih kritičara na festivalu u Cannesu bile većinom slabašne.
– Za 1979. kroničari su zapisali da je jedna od najjačih godina u povijesti canneskog festivala: “Apokalipsa danas”, “Limeni bubanj”, Fellinijeva “Proba orkestra”, filmovi Končalovskog, Mikloša Janča... Bila je to veličanstvena godina i naravno da je desna kritika ustala jer zašto da jedan Balkanac drži predavanje o prvim danima fašizma. Ali, američki tisak tvrdio je da je to bio jedan do najboljih filmova godine, a i europske lijeve novine poput La Repubblice objavile su pozitivne kritike. Naravno da je na projekciji bilo nešto žena koje su izlazile s projekcije, a bila je i grupa ustaša koji su vikali “izdajnici”, tako da je već canneska projekcija bila skandalozna zbog čega nas je policija morala otpratiti do automobila. Jedan od mrzitelja “Okupacije” bio je Ivo Škrabalo koji je skupljao samo negativne kritike da bi dokazao svoje teze. On je bio glavni izvjestitelj iz Cannesa pa se tako proširilo da je slika bila negativna.
Kontroverze nisu stale ni nakon 1990. godine, samo iz drugog kuta. “Okupacija” se našla na crnoj listi, a dodatno vam je poziciju pogoršavao dokumentarac “Testament”. Je li vam sve to donijelo više štete ili koristi jer ste se u svijetu mogli slobodno predstavljati kao disident?
– Nikad se tako nisam prezentirao jer to nije istina. “Testament” sam radio u koprodukciji HTV-a i svoje male radne zajednice, ali prije toga sam radio dokumentarac o Jasenovcu koji je devedesetih izazvao polemike jer sam u njemu polemizirao s Tuđmanom. U jednom pismu Milki Planinc on je napisao da evo Zafranović radi film o Jasenovcu u kojem će opet biti milijun žrtava, Zafranović ponovno baca ljagu na Hrvatsku... Kada sam to čuo, nazvao sam ga povjesničarom amaterom jer bi pravi povjesničar prije nego što nešto kaže trebao pogledati film, a ja sam upravo taj podatak o broju žrtava prešutio jer do pravoga broja nikada nisam došao, niti je do njega moguće doći. I zato taj film nikad nije prikazan. Od tada me Tuđman u svojoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” prozvao neprijateljem hrvatskog naroda, a tada sam upravo završavao “Testament” o suđenju Artukoviću jer me ta tematika zaista zanimala. Završavajući taj film ušao sam u razdoblje u kojem je ta ideologija dolazila praktički sa svih strana svijeta, bilo je vrlo opasno. Na HTV-u su mi rekli da moram napustiti televizijske montaže, rečeno mi je “ako ne izađeš u roku 24 sata, zvat ćemo policiju.” To je značilo da neću završiti film na koji sam potrošio skoro šest godina. Uzeo sam negativ legalno, jer sam bio producent, otišao najprije u Pariz, a onda u Prag, gdje sam studirao i gdje me svi znaju, i tu sam konačno završio film. Osim na nekoliko mojih malih retrospektiva, taj film u Hrvatskoj nikad nije prikazan. HTV je koproducent i može ga besplatno prikazati uz neku diskusiju, mišljenja za i protiv, ali da ga se vidi – nema više zabranjenih filmova, ali “Testament” je još tabu.
Taj mi je film donio mnogo antihrvatskih etiketa, a onda su me u “Globusu” prozvali “vragom rata” što je donijelo dosta neugodnosti mojoj obitelji, susjedi su razbili stakla mome ocu i materi jer je bilo zgodno napadati mene i moje filmove. Radim filmove da budu napadani i da ih hvale, ali ne da se napada mene osobno i da me se napada fizički. To je izvan svake pameti. Moj je odlazak bio neminovnost da bih završio film na kojem sam radio šest godina jer se prijetila opasnost da ga nikad neću završiti. Ništa drugo.
Jeste li zbog toga ogorčeni, osjećate li zato otpor prema novoj hrvatskoj državi?
– Ma, nee... Ovo je moja zemlja, tu su moji korijeni. Bez obzira na to što sam radio i u inozemstvu, ja sam jako vezan uz ovo podneblje. U inozemstvu sam imao ponude za desetak scenarija, ali nikad nisam htio jer je to tri godine života za nešto što bi vas trebalo barem malo zanimati. Nikad nisam htio ulaziti u tuđi svijet, zanimalo me samo raditi svoje, a moje je vezano isključivo za Mediteran, tako da sam i u inozemstvu radio jedino ono što me je zanimalo. Išlo je dvostruko teže, ali je nekako išlo.
Prije nekoliko godina odobren vam je projekt “Karuzo”, ali još ga niste realizirali. U kojoj je fazi?
– Prije sedam godina dali su mi vrlo malo novca da bi zadovoljili neku formu. “Karuzo” se događa 1940. godine, trebaju sredstva da se oživi sjaj te velike teme, ali s odobrenim novcem nisam mogao napraviti ni špicu. Sad smo to vratili i prijavit ćemo se s novom verzijom filma opet na natječaj.
Planirate se vratiti u Hrvatsku?
– Planiram posljednjih godina, ali to ide jako teško. Imam golemu želju, međutim, j... ga, stvar se promijenila, došli su neki novi ljudi.
>>\'Ne znam je li Zafranović dao M. Šuvar serijal o Titu na autorizaciju\'