Velika sibirska eksplozija - sto godina poslije

Najveća i najrazornija eksplozija u znanoj nam povijesti dogodila se 30. lipnja 1908. u srcu Sibira, u gotovo nenaseljenom kraju oko rijeke Podkamenaje Tunguske. Tunguzi i ruski trgovci krznom u trgovačkoj postaji Vanavara u 7.16 sati zapanjeno su gledali kako se s jugoistoka približava golemi cilindrični objekt i za sobom ostavlja plameni trag. Nakon što je nestao iza horizonta, začuo se prasak. Primarni i sekundarni udarni valovi i oluje slijedili su nakon toplinskog udara.

Seizmički udar zabilježen je u Moskvi, Parizu, Londonu, pa i u Washingtonu. Seizmografski centar u Irkutsku, 550 milja udaljen od područja eksplozije, zabilježio je snažan potres. Žarki stup vatre bljesnuo je iznad horizonta i vidio se stotinama milja daleko. Strašna buka čula se na udaljenosti od petsto milja. Trgovci u Vanavari, udaljenoj 40 milja, morali su pokriti lica zbog vala topline. Putnici Transibirske željeznice bili su uplašeni jer je tlo podrhtavalo kao da je potres. Tamni i krupni oblaci popeli su se i do visine od 12 milja iznad Tunguske. Zloslutna “crna kiša” zalila je cijelo područje. Na sibirskom je nebu ostala užarena svjetlosna pruga dugačka 800 km. Stoljetna stabla rušila su se kao šibice, a udarni val eksplozije dvaput je obišao kuglu zemaljsku. Požari su uništili više od 2000 četvornih kilometara guste šume. U Europi su danima poslije bilježeni neuobičajeno živopisni izlasci i zalasci Sunca zbog goleme količine materijala koji je eksplozijom podignut u atmosferu.

Nakon 19 godina
Zbog zabačenosti te burnih događaja u Europi i Rusiji prvi istraživač posjetio je mjesto nesreće tek 19 godina poslije. Ekspediciju Sovjetske akademije znanosti vodio je Leonid Kulik, zanesenjak i stručnjak za meteore. Poprište drame još je upozoravalo na strašno razaranje. 1921. Kulik nije stigao ni blizu epicentru eksplozije, ali je čuo mnoštvo svjedočenja očevidaca. Idućih šest godina obrađivao je podatke i zaključio da se eksplozija dogodila s južne strane gornjeg toka rijeke Podkamenaje Tunguske na površini od dvije tisuće četvornih kilometara. Bio je uvjeren da se radilo o udaru meteorita. Druga ekspedicija organizirana je 1928. godine. Uz nadljudske napore, po velikoj hladnoći, Kulik je sa suradnicima stigao u epicentar eksplozije. Nadao se pronaći veliki meteorski krater koji bi potvrdio njegovu tezu o udaru meteorita u Zemljinu površinu. Nije ga našao, ali je nedvojbeno ustvrdio temeljne činjenice, osnovu svim kasnijim istraživanjima.

Nije bilo rješenja za misterij sve dok na scenu nije stupio Aleksandar Kazancev. Diplomirao je na Tehnološkom institutu u Tomsku, a tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u razvijanju novih oružja i dobio za to mnogo medalja. Bio je i majstor u šahu, o čemu je pisao i knjige, no konačno se odlučio za karijeru pisca znanstvene fantastike. Kada se kao rođeni Sibirac našao u ekipi ruskih znanstvenika u Hirošimi, odmah mu je bilo jasno da je taj prizor već vidio. Uočio je brojne sličnosti između Hirošime i Tunguske – multimegatonska eksplozija, toplinski val, udarni val, blistavi bljesak, crna kiša, a poslije i efekti radijacije.


Stoljetna stabla srušila su se kao šibice

Nakon oba događaja biljke su intenzivno rasle, godovi na posječenim stablima bili su osjetno zadebljani, a primijećene su i mnoge mutacije brojnih organizama. Opekline na sibirskim sobovima jako su podsjećale na radijacijske opekline, a mnogima od njih otpali su i rogovi. Nakon sibirskog udara seizmolozi širom svijeta zabilježili su udarne valove za koje se smatralo da su normalni seizmički valovi. No, nakon eksplozije u Hirošimi seizmografi su zabilježili posve iste valove. Svjedoci sibirske eksplozije opisali su velik stup dima koji je danas znan kao nuklearna gljiva. Čak i danas u Tunguskoj postoji mali trag radijacije.

Uspravna stabla
Fotografije Hirošime ispod mjesta eksplozije prikazuju uspravno, golo drveće jer je američka bomba eksplodirala u zraku. I u epicentru sibirske eksplozije stabla su ostala uspravna, a u krugu od desetak kilometara bila su polegnuta u obliku lepeze. Efekt “šume telegrafskih stupova” karakterističan je za nuklearni udar, kao i efekt “noćnog svjetla”, koji se pojavio odmah nakon udara. Sibirska eksplozija bila je snage 15-40 megatona TNT-a, nekoliko tisuća puta jača od bombe bačene na Hirošimu.

Eksplozija se dogodila na visini od 5 do 8 kilometara. Objekt, za koji se vjeruje da je iz svemira ušao u Zemljinu atmosferu, bio je mase oko 100.000 tona i promjera od 550 metara, a direktor moskovskoga Instituta za aerodinamiku Feliks Zigelj, nakon što je s timom analizirao tisuće stranica svjedočanstava, ustanovio je da je tijelo dvaput intenzivno promijenilo smjer kretanja prije eksplozije.

Doletna brzina bila mu je 10-20 puta manja od brzine prirodnih nebeskih tijela. Iako je teorija da je riječ o meteoritu još živa, ona je prva koju su sovjetski stručnjaci odbacili. Do eksplozije meteorita dolazi zbog prenošenja kinetičke energije, a ne zbog oslobađanja unutrašnje energije – do čega je, kako pokazuje analiza eksplozije, došlo iznad Sibira. I danas se dvije najslavnije struje objašnjenja sibirskoga događaja zovu “meteorska” i “kometska”. Sredinom 1940-ih skupina je engleskih i ruskih astronoma, nezadovoljna Kulikovom “meteorskom” teorijom, postavila kometsku teoriju. Podaci se opet nisu uklapali pa je dano egzotično objašnjenje – da se 1908., prvi put u zabilježenoj povijesti, plinski komet sudario sa Zemljom.

Sovjetski znanstvenik Astapovič, nastojeći objasniti svjetlosno-atmosferski fenomen tunguske eksplozije, tvrdio je da je on rezultat kinetičke energije od najmanje milijardu megađula, oslobođene eksplozijom “prašinaste jezgre nekog malog kometa”. No, baš jačina eksplozije opovrgava i kometsku i meteorsku hipotezu. Usto, kako to da se prethodno nije vidio sjaj kometa, koji bi u rano svitanje bio vidljiv mnogo dulje nego u završnoj fazi? Slijedile su još egzotičnije teorije.

Prof. Brandt iz Berlina predložio je geofizičku teoriju tvrdeći da je riječ o divovskoj eksploziji plina.