Velika Srbija, velika Albanija, velika Hrvatska, velika Bugarska, velika Grčka, velika Mađarska, Sjeverna i Južna Makedonija... Koliko samo velike države mogu zamisliti maleni narodi? Možda je stvar upravo proporcionalna; što neznatnije društvo, to snatri veću zajednicu. Možda je to način da se izliječi kompleks minornosti, stalnim pogledavanjem na komšijsku zemljišnu parcelu. Ili fama da se spomenute države opet učine velikima. Kao da su to ikada i bile.
Svaki vlastiti neuspjeh, svaka frustracija koja uzrok ima u promašenosti povijesno-političkih misija, svaka objektivna izmanipuliranost od većih i moćnijih, sve se to u jednom trenutku mora nagomilati i pretvoriti u zapaljiv program megalomanije i psihoanalize. Dalje se zna. Nije teško pretpostaviti kad smisao realizacije vlastitog političkog bića vidiš u tuđem i na tuđem, u stalnom agresivnom prenemaganju infantilnih nacija, napuhavanju i busanju u atrofirana prsa, uvjeren da se značaj veličine ne krije u značaju nego u veličini. Grčki gradovi-državice ne bi se složili s time budući da su nam ti teritorijalni šrapneli ostavili u amanet ono u što se svi tako nepodnošljivo zaklinjemo i na što se pozivamo – demokraciju. U stvari njenu idejnu okosnicu. Ne bi se s time složio ni Island koji je pak na tu razvojnu nit dodao i prvi parlament. Mali narodi nisu imuni na velike ideje, ali velike ideje proizlaze iz snage duha, ne iz kvadratne kilometraže. Da bi se zadovoljili apetiti svih koji se vucaraju po Balkanu, ovaj bi poluotok trebao imati i omjer i status barem potkontinenta jer posljednjih 150 godina vlada prilično velika gužva u pješčaniku u kojem se svi trude dokazati da mogu najdalje mokriti.
I tako se jednostavno mala pretvori u veliku nuždu i svi se zajedno praćakamo u kloaki, uporno da nam već postaje ugodno, samouvjereni da drugačije i ne može biti jer to nije samo naš izbor, to je naša povijesna misija. Ideja toliko plitka da je zlobnima nije teško raspirivati i održavati poput vječne vatre na nacionalnom žrtveniku. Od vremena do vremena treba vam još samo skupina jeftinih intelektualaca i skupih religioznih otaca da je ideološki zapakiraju i poguraju do nove etape i do nove generacije koja će biti spremna ubijati i biti ubijana za nerazgovijetne ciljeve. Nikada ne bih bio u stanju angažirati se za stvar svoje domovine kada bi imala krivo, pisao je Krleža naivno misleći da se domoljublje očituje u poštenju, dosljednosti, neagresivnosti, stanju duha i otvorenosti sagledavanja mana i propusta kao prilike da se popravimo.
Kao da je sama Hibris najdublje pustila korijene s olimpskih visina i umjesto da doradimo demokratski temelj antičkog svijeta, postavljenog samo za neke, mi smo ga vulgarizirali do stupnja kada je samo bitan dojam kako on postoji za sve. Uporno se ničemu boljem ne možemo domisliti, nego hitamo iz demokracije koja nas neprekidno razočarava u naručje ružnih i zlih spasitelja koji se mesijanski pojave svako malo i olako obećaju brži put do izlaza u katastrofu. Spasitelji su najčešće opasni paranoici koji u „prošlom životu“, prije nego što su se otisnuli u javni pothvat privlačenja masa, nisu ostvarili namjeravano pa su za to odlučili okriviti ne osobnu limitiranost, nego kolektivne okolnosti koje kancerogenost kriju u dubokoj povijesti. Hibris nam se smijulji i veseli je što smo joj prepustili veselost naših srca, ali je zamorno stalno proživljavati isto, neprekidno slušati iste proroke i jednako sablasne vizije budućnosti u kojoj je ekspanzija isključivo rad na drugima, ne na sebi.
Martirijski model iskazivanja privrženosti za naciju koja ionako pati od depopulacije iskreni je harakiri bez imalo viteštva kad bi napokon bilo od nacionalnih otaca i inih povijesnih inokosnih organa doista lijepo da viteškim proglase jedino življenje za državu koja će taj život osiguravati dostojanstvenim. Ili da se opet vratim Krleži; stotinu godina naši najbolji i naši jedini ljudi zvone lancima. Njega potvrđuje i Sartre rečenicom da društva nikada nisu upoznala mir koji ne bi bio drugo nego naoružani mir. Uglavnom, je li stvarno velika država temeljni preduvjet da bi narod bio velik? U tom se pitanju krije i odgovor zašto Europa pa nakon toga i svijet bez granica nisu uspjeli: jednostavno ne postoje u našim umovima kao prihvatljivo rješenje.
Svijet bez granica nije nam zamisliv jer onda bi postojala opasnost da cijelo čovječanstvo bude veliko i da se s pravom takvim zove, a ne da se veličini raduje iritantna partikularnost ograničena administrativnim međama maničnih kartografa. Veličina bilo koje države ovisi o sigurnosti svakog pojedinca. I to ne sigurnosti od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, nego od gladi, od bolesti, od neobrazovanosti, od siromaštva, od primitivizma, od zlonamjernosti, od manipuliranosti, od religijske bezbožnosti. Veličina nacije njezin je sadržaj, ne forma. Postoje države koje su nominalno bile velike, ili to još uvijek jesu, kao i one koje su to na mah pokušale biti pa još uvijek rješavamo tragične repove njihovih napasti tako da se neprekidno ili moramo ograđivati od njih ili zaklinjati u potpuno suprotne vrijednosti od onih koje su u jednom trenutku postavili kao apsolut.
Pogledajte primjer susjedne Srbije. Nije li bila najminornija upravo onda kada se teritorijalno činila najraširenijom. Prenapregnuta u manijakalnoj transformaciji iz jugoslavenske republike u kvaziimperijalnu silu jurišala je oslobađati sunarodnjake, koji joj to i nisu, veličala je servilnu prošlost da bi pravdala osnivanje logora i protjerivanje ljudi s teritorija koja je trebalo “osloboditi” i “očistiti“ da bi postao Srbija.
Neshvatljiv je koncept u kojem nešto da bi postalo nešto drugo mora u principu postati ništa. Miloševićeva Srbija nije zaživjela, ali to ne znači da je prestala postojati, jer ravnogorski predsjednik i glinski besjednik može forsirati poetiku hipnotičke patetike, ali njemu je i dalje Čiča antifašist i uzor otadžbinskog pokreta, što samo umiveno znači da četništvo kao političko magnovenje nikad nije napustilo rodoljubne kajdanke srpske političke oligarhije. “Ćeraćemo se još” ne treba shvatiti kao prijetnju, nego kao koncept u kojem ideja da prirodno neobdarenima veličina nije važna zvuči evidentno kao utjeha za papke. Na Balkanu su balkanski ratovi dio folklorne tradicije jer svaka se malešnost osjeća zakinutom za selo u kojem je nacija formirana oko crkve. Ne naše crkve. Ćerati se od sela do sela, od šume do šume, od masovne grobnice do masovne grobnice i opet u krug bit će kontinuirana opcija sve dok svijest o vrijednosti ne pomaknemo od osvajanja na usvajanje.
Ratovi se (o)lako pokreću, zbog zemlje se odlazi u njih, a zbog njih se odlazi u zemlju. Sveto tle na kraju je crna jama iz koje vrište kosti izginulih i proizvode konstantnu buku. Čuje li je itko?!