Velike sile žele osvojiti Svemir!

Dok NASA uvelike objavljuje podatke i snimke koje joj s Marsa šalje rover Curiosity, Kina najavljuje ekspediciju s ljudskom posadom koja bi se trebala iskrcati na Mjesecu, Rusija tvrdi da će za desetak godina postaviti satelit u orbitu oko Venere... Iran je prije nekoliko dana lansirao u orbitu raketu sa živim majmunom i vratio ga, Sjeverna Koreja poslala je u svemir svoj prvi satelit. Utrka za osvajanje svemira življa je nego ikad, življa čak nego šezdesetih godina kada su se SAD i SSSR nadmetali tko će prvi poslati čovjeka u svemirska prostranstva ili tko će prvi zabosti svoj barjak na Mjesec.

Kontrola satelita

Na socijalnim programima se štedi, zaustavljaju se ili smanjuju programi pomoći gladnima u Africi, no istraživanje svemira ide dalje. Cijeli je niz razloga zbog kojih se ovi razvojni programi za osvajanje posljednje barijere koja je ostala pred čovječanstvom ne zaustavljaju ni u vremenima krize i recesije koja trese cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Svi se oni mogu svesti pod jedan zajednički nazivnik. Tko ostvari prednost u svemiru, vladat će planetom Zemljom, u vojnom i geopolitičkom smislu.

– Ratovanje se znatno promijenilo posljednjih godina. Dok je prije dva stoljeća bilo bitno ovladati kopnom, stvar se zakomplicirala u 20. stoljeću kada je ratove dobivao onaj tko je vladao zrakom. Osnova suvremenog ratovanja, u 21. stoljeću, jest ovladavanje sustavom informacija. Svi suvremeni vojni sustavi ovise o komunikacijskim kanalima, i tko njima vlada, on vlada bojištem. Sateliti su osnova cijelog niza sustava, od komunikacijskih kanala do sustava za upravljanja vatrom. Ako imate prevlast u svemiru, ako možete uništavati satelite koji kruže u Zemljinoj orbiti, imate ključnu prednost na budućoj bojišnici – kaže admiral Davor Domazet-Lošo. Upravo zbog toga se i SAD i Rusija trude ovladati svemirskim prostranstvima, ali i sile u nastajanju, poput Kine ili Indije, pokušavaju uzeti svoj dio svemirskog kolača. A postaviti satelit u Zemljinu orbitu ili ispaliti raketu u svemir više nije dovoljno. Gotovo sve svjetske sile najavljuju kako će u sljedećih desetak ili dvadeset godina imati baze ili barem satelite u dubokom svemiru. Kinezi najavljuju slijetanje njihove misije s ljudskom posadom na Mjesec, Rusija tvrdi kako će postaviti orbitalnu stanicu oko Marsa, SAD poručuje kako će do 2030. na taj planet poslati i svoje astronaute. Stvar je već otišla toliko daleko da se u SAD-u već razrađuje i mogućnost zidanja nastambi na Mjesecu, i to uz pomoć 3D printera koji bi izgradili elemente objekata od materijala skupljenih na površini tog Zemljina prirodnog satelita. Ipak, veći dio tih najava su pretjerivanja.

Unosan posao

– Puno toga je u najavama napuhano. U ovome trenutku za takve ideje nema osiguranih financija, a to je ključni element – tvrdi Ante Radonić, voditelj planetarija Tehničkog muzeja u Zagrebu i jedan od vodećih hrvatskih astronoma. Kako kaže, unatoč svim najavama vodećih svjetskih sila da ubrzanim koracima iskoračuju u svemir, još uvijek je jasno tko u tom području ima apsolutni primat i dominaciju. – Američka NASA i dalje je predvodnik, nema nikakvu konkurenciju i godinama je ispred ostalih svemirskih agencija u svijetu. Oni imaju iskustvo, kapacitet i tehnologije o kakvima drugi ne mogu ni sanjati. Ipak, čak ni oni trenutačno nemaju mogućnost slanja letjelica s ljudskom posadom u svemir jer je program Space Shuttle ugašen – kaže Radonić.

Čak ni misija Curiosity koja se nalazi na Marsu i koja tamo prikuplja podatke te ih šalje na Zemlju nije ništa novo, ma koliko se o njoj govorilo ili pisalo u medijima. Radi se o četvrtom roveru koji je NASA poslala na površinu Crvenog planeta.

– Riječ je o svojevrsnom kontinuitetu, nastavku istraživanja koje NASA provodi već godinama – kaže Radonić. Inače, tehnologija slanja letjelica u međuplanetarni prostor nije ista kao lansiranje rakete pa na tom području ima samo nekoliko “igrača” koje je moguće nazvati pravim svemirskim silama. Prije svega to je SAD koji sa svojom NASA-om drži vrh tehnologije svemirskih istraživanja, potom dolazi Europa sa svojom svemirskom agencijom ESA, a tek u posljednje vrijeme pojavljuje se Kina.

S druge strane, Iran i Sjeverna Koreja sa svojim lansiranjima raketa koje su nosile životinje ili satelite nisu pretjerano veliki igrači u cijeloj ovoj svemirskoj utrci.

– U Aziji imaju dva ozbiljna pretendenta na predvodnika svemirskih tehnologija, a to su Kina i Japan. Obje zemlje imaju svojih prednosti i mana. Dok je Japan u ovome trenutku jači po razvijenosti tehnologije i složenosti satelita, Kina je odmakla dalje u raketnoj tehnologiji i mogućnosti slanja posade u svemir – kaže Radonić.

Za njima zaostaje Indija koja je 1980. godine lansirala svoj prvi satelit u svemir, dok je Kina to učinila deset godina prije.

I dok je vojna i geopolitička dominacija zasigurno jedan od glavnih ciljeva svemirske utrke, još je jedan vrlo pragmatičan razlog zbog kojega se svi oni trude poslati raketu u svemir.

Poticaj gospodarstvu

– Svemirski program u svakom slučaju veliki je poticaj gospodarstvu, veliki je poticaj industriji zemlje koja ga razvija. Smatra se da ovi projekti uvelike podižu tehnološku razinu industrije – kaže Radonić. Uza sve to, ne treba zaboraviti ni reklamu ili prestiž koji osvajanje svemira donosi. Nema tog kupca koji će ignorirati proizvode iz zemlje čija je industrija uspjela proizvesti letjelicu lansiranu u Zemljinu orbitu ili one koji su sletjeli na Mjesec. Posebno je za ovakvu vrstu reklame zainteresirana Kina koja se pokušava iz zemlje plagijatora tuđih znanja pretvoriti u zemlju vlastite tehnologije. Ipak, u ovoj komercijalizaciji svemirskih istraživanja najdalje je otišla Europa sa svojom svemirskom agencijom ESA.

– Za razliku od NASA-e koja nema, ili ima vrlo malu komercijalnu komponentu, Europa se odlučila na drukčiji pristup. Upravo su europske letjelice ponijele cijeli niz komercijalnih satelita u Zemljinu orbitu i postavile ih u njenu putanju, što je jako dobro naplaćeno. Mnoštvo televizijskih ili komunikacijskih satelita dignuto je sa Zemlje upravo europskim letjelicama, a svako to lansiranje naplaćuje se stotinjak milijuna dolara. Europa je od svega toga napravila unosan posao – kaže Ante Radonić.

>> Treći pokušaj: Južna Koreja lansirala raketu sa satelitom