Dragan Kukavica, Veliki majstor (ili meštar) Velike lože Hrvatske (VLH) spada u onu grupu slobodnih zidara koji drže da je pojavljivanje u javnosti dobar način za suzbijanje predrasuda o funkcioniranju i namjerama masona. Kao dugogodišnji “glavni” slobodni zidar u Hrvatskoj on jedini i ima mogućnost javnog istupa. No, dolaskom gospodarske krize njegovi rijetki istupi u javnosti postali su još rjeđi. – Svako naše istupanje u javnosti, nažalost, obija nam se o glavu, još uvijek – kaže Kukavica. Kada država stagnira, kod slobodnih se zidara istodobno pale sve lampice upozorenja jer problemima bremenito društvo traži dežurnog krivca. Tako je i sada. Učestali su napisi o tome kako su masoni krivi za pad standarda i recesiju. Uz uvriježene stavove kako su masoni ujedno i anacionalni, antikatolici, “britanski špijuni” i sastavni dio svjetske urote, razumljiv je oprez Velikog meštra VLH. Kukavica je tako između čekića i nakovnja – smatra da je potrebno ukloniti predrasude o slobodnim zidarima u društvu jer, primjerice, u njihovim je načelima zapisano da moraju služiti domovini, kao i da budu tolerantni prema svakoj religiji, a u povijesti su i neki najviđeniji crkveni dostojanstvenici u Hrvata i brojni svećenici bili članovi njihovih loža – i činjenice da je društvo u krizi narogušeno na takva tajna društva.
U hrvatskoj povijesti masoni su uvijek igrali veliku ulogu. Kada u studenom izađe druga knjiga trilogije Branka Šömena “Snaga” (prva je bila “Mudrost”, a treća će biti “Ljepota”), a koju je stvarao dvadesetak godina, u njoj će se naći popis sa 1800 biografija najutjecajnijih Hrvata u posljednjih nekoliko stotina godina. U VLH smatraju kako bi to trebao biti poticaj i društvu da priča o masonima dobije puno znanstveniji status. Slobodni zidari vole reći kako se iz odnosa nekog društva prema njima može iščitati i stupanj demokracije. Stoga ne začuđuje da su masoni općeprihvaćeni i najbrojniji u zemljama poput SAD-a i Velike Britanije, gdje ih ima nekoliko milijuna. Nova povijest slobodnog zidarstva na ovim prostorima, nakon pogroma koji je trajao 50 godina (od početka Drugog svjetskog rata), započinje padom Berlinskog zida 1989. Odlazak i propast komunizma unio je ponovno masonsko svjetlo. U Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji pojavili su se malobrojni slobodni zidari, no ubrzo je nastupila i prva kriza – 1990-ih su započeli ratovi, što je već na početku udaljilo hrvatske i srpske masone. Nije slučajno što je nekoliko godina poslije, kada je osnovana VLH, u ornamentiku i grb lože ušla i “šahovnica”. No, ratovi su opet prošli i slobodno zidarstvo na prostorima bivše zajednice ubrzano se razvija. Formalno “svjetlo” u Hrvatsku uneseno je uz pomoć austrijskih i loža iz SAD-a. U Sloveniji, a pogotovo u Srbiji, masonstvo se razvijalo ubrzano, pa tako u Srbiji ima već nekoliko tisuća masona, no prebrz razvitak za posljedicu ima i velike unutarnje sukobe (da i kod njih ima onih s prejakim egotripom), tako da sada u Srbiji djeluje četrnaest velikih loža premda službena može biti samo jedna.
Najveća tajna
Takva “inflacija” nije se dogodila u Hrvatskoj. Bili su puno mudriji i razvijali su se “prirodno”. Kukavica potvrđuje da lože godišnje rastu 10-ak posto te da sada u Hrvatskoj ima 350 masona. Riječ je, naravno, o elitnom društvu koje posjeduje po dva hrama u Zagrebu i Rijeci te hram u Varaždinu i Splitu. Financiraju se iz članarina, a glavna im je aktivnost humanitarno pomaganje, primjerice, gluhonijemoj djeci, plaćanje operacija u inozemstvu potrebitima i stipendija umjetnicima i glazbenicima. Osnovno je pravilo, pak, da oni nikada ne saznaju od koga su stipendiju ili pomoć dobili. – Znate li koja je najveća tajna masona? – upitao me jedan od hrvatskih slobodnih zidara pa sam, uz smiješak, odgovorio: To da nema tajni. Premda simpatična i lucidna dosjetka, nije baš najtočnija. Tajni ima, i one su sastavni dio masonskog reda, pogotovo njihovih obreda. Kako mudri ljudi kažu da je istina uvijek u sredini, razumno je tu tezu primijeniti i na hrvatske slobodne zidare. Kukavica ne krije da je, po njemu, “istočni grijeh” masona – klijentelizam. To znači da ima ljudi koji se odluče postati slobodni zidari iz svojih karijerističkih, materijalističkih i pobuda vezanih uz moć i utjecaj.
– Zbog takvih stvari slobodne zidare i pogađaju predrasude u društvu – kaže Kukavica. No, isto je tako uvjeren da kod hrvatskih masona, naprotiv, prevladava osnovna masonska filozofija, koja traži da su masoni slobodni i tolerantni ljudi koji, gradeći i popravljajući sebe, to ulažu potom kao svojevrsni kamen temeljac i u cijelo društvo. U najmasonskijim državama svijeta, SAD-u i Velikoj Britaniji, može se govoriti da je takav utjecaj masona na društvo velik. Neka grupa može presudno utjecati na društvena zbivanja kada dosegne brojnost od jedan do tri posto stanovništva. U Marylandu, koji po broju stanovništva odgovara RH, ima 40 tisuća masona. Brojke ne lažu. Hrvatskih 350 masona ni uz najbolju volju nije snaga koja može presudno utjecati na društvena zbivanja. No, ponešto ipak može. Jer hrvatski slobodni zidari ipak čine elitni dio hrvatskog društva i riječ je o stručnjacima, sveučilišnim profesorima, odvjetnicima i, naravno, liječnicima. Postupak “regrutacije” masona traje dosta dugo i zanimljiv je. Pojedinac može izraziti želju da postane član, no u pravilu vrijedi stav – “ne zovite vi nas, zvat ćemo mi vas”. Za kandidata mora jamčiti jedan od majstora lože, potom kandidata istražuju još dva člana, ime kandidata potom tri mjeseca stoji na tzv. crnoj ploči, što znači da svi članovi mogu pročitati o komu je riječ i dati svoje primjedbe. Tada se pristupa balotaži, glasanju u kojem se koristi bijelim i crnim kuglicama. Samo jedna crna kuglica znači da se izbor pomiče za godinu dana, a veći broj crnih kuglica automatski zauvijek eliminira tog kandidata.
No, bez obzira na svoju malobrojnost, zanimljivo je da i u VLH potvrđuju na moje pitanje. “Istina, od nastanka nove Hrvatske u svakoj je Vladi RH bilo masona.” Na moje dodatno pitanje ima li ih i u Milanovićevoj koalicijskoj vladi, stiže potvrdan odgovor: “Da, ima.” Veliki meštar Kukavica osjeća “zamku” i odmah objašnjava: “Morate znati da kod nas postoje dvije osnovne zabrane. Ne raspravlja se o crkvama ni o aktualnoj politici.” Masoni su, naime, unatoč predrasudi da su ateisti, većim dijelom i vjernici, ali različitih religija, kao i članovi različitih stranaka. Jedan od majstora dodao je tom popisu i treći tabu, koji otprilike glasi “ne diraj bratovu sestru”. U prijevodu, masoni se međusobno nazivaju braćom, a “sestre” su njihove bračne družice. I danas prepričavaju anegdotu vezanu uz znamenitog masona Ivu Andrića, koji je zbog veze sa “sestrom” jednog od “braće” iz lože bio suspendiran, odnosno kako kažu, “pokriven” dvije godine.
Stroga pravila
Masoni imaju još jedno pravilo – ako koji od njihove “braće” bude pravomoćno kažnjen zatvorom, to ga automatski izbacuje iz lože. Masoni ne primaju u članstvo nikoga iz izvršne vlasti, a ako postojeći član uđe u vlast, to ne mijenja ništa. Za masona ostaju ista pravila, dužnosti i obveze. Činjenica da je netko od njih, recimo, postao potpredsjednik hrvatske Vlade, formalno ne mijenja njegov stupanj u slobodnih zidara. No, ujedno ne mijenja ni njegovu obvezu kao člana svoje osnovne “plave” lože (osnovna masonska organizacija od prvog do trećeg stupnja majstora naziva se “plava” loža). Već prije spomenuto razilaženje hrvatskih i masona iz Srbije s početka 1990-ih više nije aktualno. U međuvremenu jako su razvili svoje odnose, a pogotovo je uspješnija suradnja jednog od najjačih masonskih redova, Škotskog reda. U Hrvatskoj je taj red obnovljen prije deset godina, a u Srbiji nekoliko godina poslije, uz pomoć hrvatskih kolega. Odnosi su toliko dobri da se međusobni sastanci održavaju dvaput godišnje, naizmjence. Prošle godine u svibnju braća iz Škotskog reda Srbije obilježili su 100. godišnjicu reda. Stigli su im gosti iz svijeta, a i jaka delegacija iz RH. Za tu prigodu u Beogradu su izdali i poseban broj časopisa “Zenit”. Dosta gostiju stiglo je u pratnji svojih “sestara”, supruga, jer premda legalno ne mogu biti slobodne zidarke, važne su i bez njihova pristanka, primjerice, njihov suprug ne može postati mason. Spomenuti časopis “Zenit” tiskan u samo 200 primjeraka dospio je ipak do Večernjeg lista. U njemu je objavljeno mnoštvo zajedničkih fotografija na kojima se ističe jedan član hrvatske delegacije – Marijan Hanžeković, ugledni zagrebački odvjetnik i vlasnik najveće hrvatske odvjetničke kuće. Premda se nije političke isticao, Hanžeković je nedavno obnovio svoje članstvo u vrhu HSLS-a. Iz potpisa pod fotografije u “Zenitu” saznaje se da Hanžeković pripada Škotskom redu, posjeduje najviši 33. stupanj tog masonskog reda te da obavlja dužnost Velikog generalnog rizničara i član je Vrhovnog vijeća Škotskog reda. Prema strogim pravilima, Hanžeković u načelu može javnosti objaviti da je mason, uz konzultacije s Velikim meštrom. No, u razgovoru Hanžeković je tu mogućnost otklonio.
Počasni članovi iz Srbije
Saznaje se, međutim, da je glavni rizničar Reda izuzetno ponosan na svoje članstvo, a zasluga je to i činjenice da je slobodno zidarstvo dio obiteljske tradicije Hanžekovića. Njegov pradjed, djed i otac bili su masoni. I još jedna zanimljiva crtica s lanjske proslave u Beogradu. Domaćin, Suvereni veliki zapovjednik, dakle šef Škotskog reda Srbije, bio je Predrag Manojlović, javnosti poznatiji kao glumac Miki Manojlović. U međuvremenu u Srbiji su se dogodili unutarmasonski potresi pa Manojlović ne nosi više tu funkciju, za čime žale hrvatski slobodni zidari jer su s bratom Mikijem razvili prisne i prijateljske odnose. Manojlović je ujedno i počasni član pripadajuće hrvatske lože, kao što su i neki hrvatski masoni počasni članovi srpske, ali i loža iz drugih zemalja. Veliki majstor VLH Dragan Kukavica tako je ujedno član jedne Plave lože u San Diegu u Kaliforniji, koja je osobita po tome što je njezin član, dakle, brat Kukavice, i George Bush stariji.