“Ovo je suđenje mafijaškoj organizaciji zvanoj Cosa nostra, opasnom kriminalnom udruženju koje je nasiljem i zastrašivanjem sijalo smrt i teror...”
Tim riječima počinje optužnica napisana na 8600 stranica kojom je 1986. godine pred sudom u Palermu počelo megasuđenje mafijašima koji su pred sud izvedeni zahvaljujući petorici istražnih sudaca, među kojima su najpoznatiji bili Giovanni Falcone i Paolo Borsellino.
Premijer zvani Belzebub
Optužnicom je bilo obuhvaćeno 475 mafijaša optuženih za 90 ubojstava, drogu, prostituciju, otmice... Bio je to pokušaj talijanske države da se obračuna s mafijom, koja je u godinama koje su prethodile megasuđenju ušla u sve pore društva koje je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća bilo pod krvavim terorom mafije i Crvenih brigada. Veze mafije, politike i ekonomije bile su toliko isprepletene i neraskidive da je, primjerice, Cosa nostra bila upletana i otmicu političara Alda Mora, kojeg su otele i ubile Crvene brigade. Mafija im je asistirala tako što je ubila novinara koji je istraživao pozadinu otmice i tragove koji su upućivali da iza otmice stoji Giulio Andreotti, čovjek koji je sedam puta bio talijanski premijer i višestruki ministar.
I sam Andreotti kasnije je završio na optuženičkoj klupi, a optužnica protiv njega imala je 300 stranica na kojima je bio optužen da je mafijaški boss nad bossovima, odnosno visokopozicionirani zaštitnik organiziranog kriminala. Smatrali su da je on bio netko tko je vukao konce na relaciji Cosa nostra – politika – tajne službe – masonska tajna loža P, a nadimak mu je bio Belzebub, što je prema Bibliji ime jednog od vrhovnih demona.
No, da bi se talijanska država uopće uputila u obračun s ljudima kao što je Andreotti, trebali su joj hrabri ljudi poput Falconea i Borsellina. I mafijaški pokajnici poput Tommasa Bruscette.
Bruscetta se smatra prvim mafijaškim pokajnikom koji je Falconeu ispričao kako je organizirana struktura Cosa nostre, tko su šefovi, a tko vojnici te koje veze Cosa nostra ima u politici i među poduzetnicima.
Talijanska mafija, kažu stručnjaci, funkcionira kao trust koji godišnje na ilegalnim poslovima – drogi, reketu, švercu cigaretama, otmicama i iznudama – obrne oko 3000 milijardi dolara, od čega inkasira oko 750 milijardi dolara.
Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi jednom je prigodom rekao da u cijeloj Italiji ima svega stotinu opasnih mafijaša, no njegovu izjavu korigirao je ministar policije navevši da procjene govore da ih je u Italiji oko 100.000.
U poslove koje kontroliraju spadaju i odvoz smeća i gradnja građevina, a smatra se da je 60 posto građevinskih poslova u Italiji pod kontrolom mafije. Samo na Siciliji postoji 151 mafijaški klan s ukupno 5000 članova, a najkrvaviji ratovi za prevlast vodili su se između 1981. i 1983. godine.
Iz tih je krvavih obračuna kao pobjednik i novi “capi di tutti capi” izašao Salvatore Toto Riina, koji je na putu do preuzimanja sicilijanskog mafijaškog prijestolja, kako kažu policijski izvori, ostavio oko tisuću leševa.
Njegove metode, koje su ponekad bile terorističke jer je eksplozivom napadao i crkve, a smatra se odgovornim za likvidacije više političara, policajaca i sudaca, nisu odgovarale starim klanovima, nastalima iz romantične predodžbe da su mafijaši, ili časni ljudi kako su sami sebi tepali, zapravo bili borci za sicilijansku neovisnost.
Smatra se da je upravo Riina stajao iza likvidacije Falconea, koji je zajedno sa suprugom i tjelesnim čuvarima ubijen 1992. godine dok se iz Rima vraćao u Palermo. U to vrijeme Falcone je bio glavni tužitelj Palerma, zaslužan za činjenicu što je megasuđenje u Palermu, koje se odvijalo u podzemnom bunkeru pod strogim mjerama zaštite, završilo s osuđujućom presudom za 338 mafijaša koji su ukupno osuđeni na 2700 godina zatvora.
No, problem je nastao kada je Falcone počeo istraživati veze mafije i politike, čime je zasmetao i mafijašima i njihovim političkim zaštitnicima, pa je smaknut na vrlo spektakularan način – ubijen je eksplozivnom napravom u kojoj je bilo 350 kilograma eksploziva i to na autoputu za Palermo. Njegova smrt šokirala je Italiju, a šok je bio još veći kada je nakon nekog vremena autobombom ubijen i Borsellini.
Država na ta ubojstva odgovara drastično – pokreće se akcija “Mani pulite”, tj. čiste ruke, koja je u zatvor smjestila više stotina talijanskih političara raskrinkavši veze mafije i politike. Prema nekim procjenama, smatralo se da su političke stranke u Italiji u to vrijeme od mita i korupcije ubirale oko 10 tisuća milijardi tadašnjih lira, a kao posljedica “Mani pulite” neke su političke stranke bile raspuštene, dok je Bettino Craxi, još jedan bivši talijanski premijer, od optužbi za mito i korupciju 1994. godine pobjegao u Tunis.
Godinu dana ranije nakon 23 godine skrivanja uhićen je i Toto Riina, kojeg je Italija smatrala državnim neprijateljem broj jedan.
Četiri doživotne robije
Nadimak mu je bio Zvijer, a u konačnici je zbog 120 ubojstava koja je počinio osobno ili ih je naredio, uključujući i ona Falconea i Borsellina, osuđen na četiri doživotne robije.
Palicu je od Riine na mafijaškom tronu 1993. godine preuzeo nedavno preminuli Bernardo Provenzano, koji se do uhićenja 2006. godine skrivao nevjerojatne 43 godine.
I on je na duši imao bezbroj ubojstava, ponajprije protumafijaških sudaca, a zanimljivo je da se kao i Riina prije uhićenja godinama skrivao u okolici Corleonea, seoceta na Siciliji koje su kultnim učinili pisac Mario Puzo i redatelj Francis Ford Coppola, knjigom, odnosno filmom “Kum”.
Provenzano, koji je nedavno umro u zatvoru u 83. godini, nije bio ništa manje okrutan od Riine, a zanimljivo je da je pri uhićenju kod sebe imao čak pet – Biblija.
>>Najveće bande svijeta: Svijet se mijenja, a mafija se prilagođava
Ima šef peh. Profulao je drzavu, jer da je kod nas dobio bi uvjetnu na godinu dana, a mozda i neku funkciju, jer kod nas su takvi stručnjaci na cijeni.