Turci su jasno poručili da ne žele sultana za vladara

Mogu li Hrvatska i Turska nalikovati jedna na drugu u bilo čemu? Što je zajedničko Hrvatskoj i Turskoj, s gotovo 14 puta većim teritorijem i 18 puta brojnijim stanovništvom? Dijele li turski građani, uglavnom (99 posto) muslimani, većinom suniti – koji žive na dva kontinenta – pretežno u gradovima (samo u Istanbulu, neslužbeno, živi pet puta više ljudi nego u Hrvatskoj), slične brige s nama Hrvatima? Mogu li građani države s prosječnim rastom od pet posto u posljednjih desetak godina osjećati sličan egzistencijalni strah kao i građani Hrvatske čiji rast u visini statističke pogreške nakon sedam sušnih i posnih godina vlast tretira kao uspjeh dovoljan za pobjedu na sljedećim parlamentarnim izborima? Imaju li barem jednu dodirnu točku predsjednici Kolinda Grabar-Kitarović i autokrat Recep Tayyip Erdogan?

Tragične posljedice

Iako je teško, gotovo nemoguće uspoređivati Tursku i Hrvatsku, a onda, naravno, turske i hrvatske političare, postoji na tim dvjema političkim scenama gotovo istovjetna retorika i jedan identičan problem. Analizirajući kampanju prije parlamentarnih izbora, brifirajući se na licu mjesta u svojstvu voditelja izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a (s kolegicom Romanom Jerković, članicom izaslanstva, i tajnikom izaslanstva, doajenom OESS-a Milovanom Petkovićem, više nego ugodnim i iskusnim suputnicima), promatrajući izbore i razgovarajući s domaćim, turskim političarima, analitičarima, stručnjacima za sigurnost, stječe se dojam da Turska nikad nije bila podjeljenija nego danas. U desetak posjeta Turskoj, taj je osjećaj danas daleko veći nego prije, recimo, tri godine. Podijeljenost je najčešća riječ koja se koristi u dnevno-političkoj konverzaciji i u Hrvatskoj i u Turskoj. S tim da je Turska doista duboko podijeljena na kemaliste, dakle, republikance, sekulariste s jedne strane te na konzervativce, islamiste, erdoganiste s druge strane, a Hrvatsku se pokušava, nasreću, neuspješno – podijeliti na licencirane domoljube i crvene vragove s kojima će se licencirani domoljubi obračunati. Kad-tad! Naravno da hrvatska predsjednica nema nijednu zajedničku političku crtu s Erdoganom, ali oboje vole u svojim govorima koristiti suvišnu, u suštini nedemokratsku floskulu – jedinstvo. Trebamo li, ili trebaju li (Turci) biti jedinstveni u prihvaćanju politike koju nameće vladajuća „pamet"? Jedinstvo je ono za što se zalaže Erdogan. Svi ostali pokušavaju, zamislite, svojim za državu (a država je, zna se, vlast) opasnim stavovima ugroziti jedinstvo. A nejedinstvom se ruše temelji države.

Koje? Možda one koju je 1923. proglasio Mustafa Kemal-paša Atatürk, inzistirajući, čvrstom rukom, naravno, na republikanizmu, populizmu, sekularizmu, etatizmu i nacionalizmu?! Od čega je Erdogan prvo odustao? Naravno, od etatizma. Odustao je, u suštini, od državotvorstva, kao i svi tobožnji nacionalisti neoliberali. Draži im je novac od suvereniteta (gospodarskog, vojnog, monetarnog, energetskog... a onda i političkog). Odustaje Erdogan, sigurno i temeljito, i od sekularizma jer je guranjem na tron jednog, često jedinog, vjerskog identiteta lakše vladati. I uzimati od onih kojima se vlada. Iako do prošle godine (kada se samo formalno morao odreći svoje partije) i Erdoganova stranka AKP (Stranka pravde i razvoja) sebe određuje umjereno islamističkom, nakon pobjede na predsjedničkim izborima, Erdoganove najčešće riječi su bile islam, Kur'an i Alah. Ponavljao ih je – u protuustavnoj kampanji (u koju se kao predsjednik nije smio uključivati) – i u kampanji za parlament (Veliku tursku narodnu skupštinu ili Meclis). Činili su to i dojučerašnji predsjednik vlade Ahmet Davutoğlu, šef Meclisa Cemil Çiçek (koji bi svašta mogao naučiti od Josipa Leke) te drugi sljedbenici novog oca nacije. Ono što zabrinjava Turke jesu sve otvoreniji sukobi pobornika vjerske države i kemalista. Fizički obračuni proširili su se i na sveučilišta, među mlade.

Tragične posljedice izazivanja netrpeljivosti prema onima koji drukčije misle, prema onima druge nacionalnosti, oprečnoga svjetonazora ili političkoga opredjeljenja zorno su pokazani, doživljeni u vrijeme kampanje, u kojoj su se gubili životi. U 200-tinjak napada na predizbornim skupovima ranjene su tisuće ljudi. U posljednjem napadu na pripadnike prokurdskog, ljevičarskog HDP-a (Stranka mira i demokracije) u Diyarbakiru troje je mrtvih i više stotina ranjenih (u prostorima HDP-a u Adani i Mersinu dogodile su se istovremene eksplozije). U šturim priopćenjima vlasti tragediju u Diyarbakiru opravdavaju eksplozijom neispravne trafostanice, što je, naravno, daleko od istine. Cinici su pak za eksploziju trafostanice optužili – mačku! Zašto mačku?! Zato što je, prema službenim verzijama, u vrijeme prebrojavanja glasova na izborima za gradonačelnika Ankare za nestanak struje kriva mačka koja je izazvala kratki spoj u trafostanici. Nestalo je struje na jedan sat. Prije nestanka struje u vodstvu je bio opozicijski političar, a nakon što je „kvar" popravljen, situacija se preokrenula. U korist AKP-ova kandidata. Koji je na kraju pobijedio. Dakle, u Turskoj političku sudbinu osim moćnika kroje i mačke. Dvadesetak dana prije izbora policija je upala u kuću mladog, karizmatičnog kurdskog vođe Selahattina Dermitaşa i pretražila je. Je li vlast za to imala bilo kakvo opravdanje? Nije. Bilo je to klasično zastrašivanje, a upad i premetačinu vlasti su opravdale pogreškom. Pogriješili su kuću. Od 200-tinjak napada u kampanji, u velikoj većini napadani su HDP-ovci.

Priča koja bi se uskoro mogla realizirati, ne ispriječe li joj se razum i ekonomska racionalnost, dovoljno govori koliko bi zapravo aktualni predsjednik Turske želio potisnuti legendarnog Ataturka. Erdogan u Istanbulu planira graditi novi aerodrom, poviše prvog bosporskog mosta, na azijskoj strani.

Izbacivanje Ataturka

Trebao bi po kapacitetu i luksuzu nadmašiti ovaj današnji, kojemu su nadjenuli ime utemeljitelja moderne turske države, a koji, kažu stručnjaci, zadovoljava i današnje te vjerojatno i sutrašnje potrebe. Kada se izgradi novi aerodrom, zvat će se, naravno, Erdogan (a aerodrom Ataturk će se zatvoriti). Kao što se zove i stadion usred grada na kojemu je predsjednik nekad igrao nogomet i to, kažu, jako dobro. Erdogan želi još za života veći „spomenik" od nogometnog igrališta. U vezi gradnje nove zračne luke spominju se daleko veći problemi od utaživanja predsjednikove taštine. Na mjestu gdje bi ubuduće trebali polijetati i slijetati avioni najveći je ptičji migracijski put. Upravo tim prostorom lete milijuni ptica, koje bi mogle biti velika opasnost za sigurnost, ali će, naravno, i avioni biti velika opasnost za ptice. Izgradi li se, aerodrom će izazvati ornitološku katastrofu na koju se Erdogan, naravno, ne obazire. Što je pomor milijuna ptica prema zadovoljavanju predsjedničke ili, rekli bi neki, sultanske taštine. Naime, kada je ruski predsjednik Putin posjetio Tursku, u opozicijskim je novinama osvanuo naslov: „Car posjetio sultana!"

Odrekao se Erdogan etatizma, ali se nije odrekao luksuza. Pa je sazidao u Ankari palaču od tisuću soba. Oni koji su bili u njoj tvrde da je teško i zamisliti takav luksuz. S jedne strane vladajući plivaju u blagodatima neoliberalnog kapitalizma, a s druge, u čemu je Hrvatska također nalik Turskoj, narod teško spaja kraj s krajem. Treba biti iskren i reći da je Erdogan od 2002., kada je AKP nakon brojnih vojnih udara i nesigurnosti došao na vlast, reformirao tursko gospodarstvo te ostvarivao u pojedinim godinama rast gotovo do deset posto. No, činio je to, kao i mnoge države koje su se 2008. našle u velikim problemima, na gradnji cesta, stanova i infrastrukture koja ne generira dobit. Taj se balon već počeo ispuhivati, što se osjeća na svakom koraku. No, nitko ne može negirati da dobar dio Turaka živi znatno bolje nego što je živio prije, što jest Erdoganova, odnosno zasluga njegova tima ekonomista. Zahvaljujući boljem životu, odnosu prema EU i velikim silama, Erdogan je Turcima počeo vraćati samopoštovanje.

Kada već govorimo o luksuzu, treba pripomenuti i jednu zanimljivost iz izborne kampanje o kojoj se u Turskoj, ali i u susjednim zemljama, i te kako pisalo. Politički konkurenti iz opozicije optužili su Erdogana da je u svome WC-u instalirao zlatnu školjku. Kada su iz njegova ureda tu vijest proglasili senzacionalističkom laži, na Twitteru su počeli prikupljati novac za zlatnu zahodsku školjku jer, kako kažu tviteraši, stražnjica velikog vođe zaslužuje najbolji tretman.

U čemu smo još slični? U korupciji. Ruku na srce, naši političari, pa i oni s najduljim prstima i najmizernijim poštenjem, bebe su u odnosu na tursku političku elitu. O najvećoj otkrivenoj i tek djelomično procesuiranoj aferi s kraja 2013. zna se gotovo sve, pa i to da su se iz kuće Erdoganovih (svjedoče transkripti razgovora) iznosili milijuni gotovine i zlata. Je li nakon afere u kojoj je „palo" desetak ministara manje korupcije? Naravno da nije. Međutim, u Turskoj se smatra da je prirodno pravo vladara da uzimaju nezarađeni novac, ali ne iz državne blagajne. Nema kapitalista u Turskoj koji ne plaća reket. Koliki? On se kreće oko deset posto. Najviše 15 posto. I njime se financiraju političke kampanje. Njime se podebljavaju privatni računi moćnika. Njime se grade vile, kupuju automobili, jahte, školuju djeca u inozemstvu. Zasluge za iznošenje prljavog rublja turskih političara na vlasti najviše se pripisuju vjerskom vođi Fetullahu Gülenu (nekad zagovorniku Erdogana) i njegovu pokretu Hizmet (služba), koji je protkan u svim društvenim porama, naročito u obrazovanju.

Rođen u siromaštvu

Nije naodmet pripomenuti da je Erdogan rođen u Istanbulu, nedaleko od Taksima, na kojemu je u svibnju 2013. buknula buna (okidač je bila devastacija parka Gezi te ograničenje prodaje alkohola) protiv AKP-ove vlade, u siromašnoj obitelji koja je danas ne samo u Istanbulu, već i u čitavoj Turskoj jedna od najmoćnijih. S vilom u elitnom dijelu grada, u kojem se, prema novom zakonu, moraju pojačati sve zgrade kako bi izdržale potrese. Ako ih je nemoguće pojačati, moraju se srušiti i izgraditi nove. Kome to koristi? Građevinarima kojima s takvim zakonima nije teško plaćati reket viši i od 15 posto.

Nakon prije osam dana završenih parlamentarnih izbora politička se scena u Turskoj zakomplicirala. Tome svjedoči pad burze za desetak posto te potonuće lire, turske valute. Znači li to da se u Turskoj dogodilo iznenađenje? Ne, dogodilo se upravo ono što smo danima prije izbora slušali od turskih analitičara, ali i od stranih promatrača upućenih u zbivanja posljednjih nekoliko godina.

Prognoze pesimista, a pesimisti su dobro informirani optimisti, bile su daleko realnije od propagandista iz vladajućeg AKP-a, koji je težio dvotrećinskoj većini (u dosadašnjem sazivu Meclisa imao je 326 od 550 zastupnika). Dvotrećinska većina nije trebala AKP-u, već Erdoganu, koji se zaželio još više vlasti, k tome još i ozakonjene. S dvije trećine u parlamentu može se mijenjati Ustav, koji bi, naumio je Erdogan, dao predsjedniku ovlasti da sam o svemu odlučuje. To ne odgovara ni mnogima u AKP-u.

Protiv toga je, pokazalo se, većina građana Turske. Iako se Erdogan još u vrijeme predsjedničkih izbora zalagao za pomirenje i za suživot s Kurdima, u vrijeme kampanje za parlamentarne izbore AKP-ovci su ponovno u HDP-ovce pucali nimalo bezopasnim strelicama. Potpredsjednik vlade na jednom je predizbornom skupu poručio: „Pomirenje Kurdi samo mogu sanjati!" Ponovno se počelo negirati kurdsko pitanje, a sve iz straha da će Kurdi kao organizirana stranka ući u parlament. Naime, i do sada su Kurdi bili u parlamentu, ali u pravilu izabrani na nezavisnim listama. Iako je izborni prag golem, čak deset posto, pretpostavljalo se da bi ga Kurdi (kojih je u Turskoj oko 20 posto) mogli preskočiti. Priželjkivali su to i mnogi Turci znajući da će, ako Kurdi ne uđu u parlament, doći do nemira većih razmjera. Pored toga HDP se profilirao u stranku koja je prihvatljiva i nekurdima. Okupio je oko sebe nevladin sektor, LGBT zajednicu, intelektualce, ljevičare, alavitske vjerske manjine, razočarane u politiku AKP-a i kemalistički CHP (Republikanska narodna stranka).

Dermitas je prvi Kurd koji bi mogao, u dogledno vrijeme, biti jedan od najvažnijih ljudi na turskoj političkoj sceni. Zovu ga turski Obama. Zbog svega su toga i organizirani brojni krvavi napadi na pripadnike HDP-a. To je dodatno motiviralo Dermitasove pristalice. Na kraju je HDP preskočio i 13 posto te će u Meclisu biti zastupljen – kao i MHP (Stranka nacionalističkog pokreta) – sa 80 mjesta.

Korupcija sve veća

AKP je na kraju osvojio samo 258 mjesta i za natpolovičnu većinu treba koalicijskog partnera. Teško će ga naći, a ako ga i nađe, cijena će biti visoka. Naročito za Erdogana, koji je, za sada, zaustavljen u svojem autokratskom pohodu. Ako AKP ne uspije naći koalicijskog partnera, mogli bi se dogoditi novi izbori već u listopadu, što bi eskaliralo još većim sukobima i još slabijom pozicijom AKP-a i Erdogana. No, nemiri u Turskoj nisu nikome u interesu; ni EU, ni SAD-u, ni susjedima, a najmanje građanima Turske.

Zašto je AKP doživio neuspjeh? Više je razloga. Prvi je taj što su Turci shvatili da bi Erdoganova neutaživa glad za još vlasti mogla za sve njih biti pogubna. Zbog bujajuće korupcije. Zbog sve otvorenije islamizacije. Zbog toga što se vlast posvadila sa svim susjedima i svim velikim silama koje su joj do jučer bili partneri.