Nevjerojatno je kako je u javnosti hladno i nezainteresirano primljena izuzetno sporna knjiga nekadašnjeg direktora Arhiva u Karlovcu Đure Zatezala, koji je u njoj objavio svjedočanstva o ustaškom genocidu nad Srbima u Drugom svjetskog ratu na Kordunu, Banovini, Lici, Pokuplju i Gorskom kotaru pod naslovom "Radio sam svoj seljački i kovački posao".
No, zato je knjiga dobrano potresla Ministarstvo kulture i ministra Božu Biškupića jer je njezin urednik, kao i niza dosadašnjih spornih izdanja "Prosvjete", njegov pomoćnik za knjige i nakladništvo Čedomir Višnjić. Štoviše, ova je knjiga financirana i novcem hrvatskih poreznih obveznika, a kosu na glavi, koju je Biškupiću i društvu digla iz političkih razloga, povjesničarima je podignula zbog njezina sadržaja koji je na tragu velikosrpske propagande kakvu smo čitali iz famoznih djela Milana Bulajića ili Vladimira Dedijera.
Zatezalo u svojoj knjizi nije donio ništa novoga niti knjiga očito ima cilj profesionalno prikazati određeno razdoblje i problematiku. Knjizi nije ni pristupio kao povjesničar ni arhivist jer joj je cilj očito drugi, a to je ponovno optuživanje Hrvata za genocidnost. On, naime, u kontekst ne stavlja počinjene zločine, no zato ponavlja teze i brojke koje su već nebrojeno puta demantirane, ali su uvijek služile za manipulacije, kao i u njegovu slučaju sada.
Nevjerojatan je njegov zaključak da se za komunizma šutjelo o ustaškim zločinima, ali i njegova neizravna poruka da za njih još nisu dovoljno svi kažnjeni, pa bismo valjda mi danas trebali snositi krivnju. A povjesničari jako dobro znaju da su komunisti ustaše proganjali tako da bi za njima išli i na Mjesec da su se tamo skrili.
Tako ponavlja Bulajićevu brojku od gotovo 20.000 ubijene djece u Jasenovcu, pa još i na drugim mjestima, stalno spominje starce i civile, ali nigdje četnike i zločine nad Hrvatima. Po njemu bi Srbi bile jedine žrtve Drugog svjetskog rata. Dakako da bi mu teze pale u vodu da je išao u raščlanjivanje jer onda ne bi mogao prešutjeti koliko su ti "genocidni" Hrvati pomogli Srbima. Zašto se stalno prešućuje koliko je kozaračke djece spasio nadbiskup Stepinac?
Kad se u uvodu pročita kako on to razdoblje povezuje s Domovinskim ratom, onda je jasno da je riječ o pritisku na međunarodnu zajednicu pred suđenje Gotovini i ostalima za Oluju. Očito je da još ima onih koji ne mogu prežaliti što danas nemaju "Srpski Karlovac". Žalosno je samo što se to radi uz blagoslov i plaćanje hrvatskih državnih institucija zbog tri saborska glasa SDSS-a. Zaista pravi put za izgradnju suživota između Hrvata i Srba. Zapravo se čini kako bi neki s one strane rado ponovno u rat protiv Hrvata. Oluja očito još neke nije opametila.