Niti u jednom trenu Danijela Prelčec Kozma iz Belišća nije požalila što je spasila Medu, brinula se o njemu na privremenim smještajima i na kraju donijela odluku koja je bila prekretnica u njegovom, ali i njezinu životu. Nije požalila što je prije godinu dana došao u njezin dom, iako s njim nije jednostavno živjeti. I dalje ne vjeruje nepoznatim ljudima, a između njega i Danijeline kujice Gine ni danas ne vlada ljubav. No, ono što je Medo donio u život ne može se ničim zamijeniti. To može dati samo pas, a razumjeti samo oni koji su se i sami uvjerili u tu nesebičnu ljubav i vjernost. Kad ga je prvi put ugledala, prisjeća se, iz rane koju mu je napravila brnjica kapala je krv, vidjelo se da trpi bol, a bio je I užasno mršav.
– Srela sam ga u šetnji s ocem njegova vlasnika. Doznala sam da su već zakazali i eutanaziju jer je, kako mi je čovjek objasnio, bio agresivan i nisu ga mogli liječiti. Mjesecima mu nisu skidali tu brnjicu, urezala mu se duboko u meso, kroz nju je i pio i jeo, zapravo hranu je samo usisavao – govori nam. Dok su drugi ljudi spavali, ona je u gluho doba noći gledala svoju kujicu Ginu kako opušteno spava, sigurna i voljena. I razmišljaja o psu oko kojeg se nitko u životu nije potrudio, psu kojem je ostalo možda još nekoliko dana života, a imao je svega četiri godine.
– U to vrijeme volonterka Renee i ja već smo se brinule za jednog psa koji je 11 godina proveo na lancu, a onda smo zajednički spasile i Medu – prisjeća se i dodaje kako su im pomogle I Tena, Selma, Kailea, Snježana, ali i bezbroj ljudi koji su donirali za Medin smještaj i veterinarske troškove. Posebnu tu ističe Kristi, ona je htjela udomiti Medu ali uz dva psa i malo dijete to nije bilo moguće, no platila je njegovu prvu operaciju. Zahvaljuje svima koji su pomogli na bilo koji način, jer Medo je ovisio o dobrim ljudima. Među njima je i sestra Dijana koja je preuzela brigu o Medi kad je Danijeli trebalo malo odmora. A sve je počelo kad su na Facebooku objavile da traže pomoć kako bi spasile psa kojem prijeti eutanazija. U samo četiri dana pronašle smještaj i dobile financijsku pomoć za operaciju, ali i stručnjaka koji bi radio sa psom i pokušao riješiti probleme u ponašanju.
– Na prvom smještaju, kod trenera koji je radio s njim, bio je dva mjeseca, oporavio se, dobio na kilaži. Nakon toga selio se sa smještaja na smještaj, čak smo ga i udomili, ali neuspješno jer su ga brzo vratili. Sljedeće dvije godine bio je kod moje prijateljice Ljiljane, svaki sam dan dva puta odlazila k njemu, hranila ga, šetali smo se, radila sam s njim. I kad se prijateljica selila u inozemstvo, za Medu nisam imala rješenje. Zato sam odlučila sam da je vrijeme da dođe k meni, ionako smo već bili jako povezani – govori nam. Prije njegova dolaska trebalo je sve dobro pripremiti, jer nije mogla znati kako će reagirati Medo, a isto tako nije znala ni što će na dolazak drugog psa 'reći' njezina kujica, nije od onih pasa koji vole pridošlice. Zato su za Medu sagradili boks.
– Ispočetka smo Medi stavljali brnjicu kad je bila i Gina blizu. I onda je ona napala njega. Od tada ih po danu razdvajamo - kad je Medo vani, Gina je kod sina u sobi. Slažu se kad su u šetnji ili kad spavaju, onda mogu bez problema biti jedan uz drugog. Sve drugo je kaos. Medo ima slobodan pristup kući, sam odlučuje kad želi ući, spava kad hoće unutra, kad neće, spava vani. Jedino što se ni nakon godinu dana Gina i Medo ne vole i ne slažu – govori nam ova Belišćanka.
Medu je na privremenom smještaju obilazio i Danijelin suprug Dario, iako ga Medo dugo nije prihvaćao. No ljubav je pobijedila, a Medo je bio poseban uzvanik na njihovu vjenčanju. Obožava Medo i Danijelina sina Dinu, a kao štene veseli se svakoj novoj igrački.
– Voli se maziti, češkati i voli biti u mojoj blizini. Kuhamo zajedno, u autu je savršen, voli gurnuti glavu kroz prozor dok se vozimo. Voli i svoju Dravu i napokon je naučio plivati – opisuje nam Danijela. Medo konačno uživa, a kad ga je prvi put vidjela imao je još samo nekoliko dana života.