Vesna Parun do kraja života ostala vjerna prosjačkom slobodarstvu

Ima neke pravde da je najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun, autorica osamdesetak knjiga poezije, proze, drama, eseja, epigrama... umrla baš u Stubičkim Toplicama. Baš je u pitomim Stubakima prije četrdesetak godina upoznala stogodišnju prosjakinju Magdicu koju je osjećala drugom majkom, životnom učiteljicom i dragom prijateljicom. Tom prosjačkom slobodarstvu Vesna je ostala vjerna do kraja života.

>>Vesna je govorila da će svu imovinu ostaviti prijatelju iz Sirije

Prljelomni “Zore i vihori”

Rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu, u staroj grofovskoj kući Zuliani. Majka Antica Mateljan Andreis bila je sa Šolte, otac Ante, nesuđeni fratar, s Prvića. Prve godine života provela je na Visu, prvu pjesmu Pramaljeće napisala je s u osnovnoj školi s deset godina. Izrasla je u djevojku bujne južnjačke ljepote, bila je dalmatinska Ana Magnani. Studirala je u Zagrebu kada je počeo rat. Uz Predraga Vranickog bila je uhapšena u vrijeme kada još ustaše nisu preuzeli vlast. Potom je pobjegla u Split, gdje se fatalno zaljubila u Bračanina, o čemu je tako potresno progovorila o najcitiranijoj svojoj pjesmi “Ti koja imaš nevinije ruke”.

Prvu zbirku “Zore i vihori” objavila je 1947. godine. Ime zbirci dao je Gustav Krklec, ilustrirao ju je Edo Murtić, objavilo Društvo književnika Hrvatske, ali zbirku su partijski provjereni intelektualci dočekali na nož. Nakon nekoliko opreznih godina, Vesna 1955. napisala knjigu “Crna maslina”, istinsku himnu ljubavi koje se ne bi posramile ni puno veće književnosti od hrvatske i otada pa do smrti neumorno piše i objavljuje u ubitačnom tempu koji nisu mogli pratiti ni kritika ni književni povjesničari i teoretičari.

“Vidrama vjerna”, “Koralj vraćen moru”, “Konjanik”, “Ukleti dažd”, “Sto soneta”, “Suze putuju”, “Bubnjevi umjesto srca” zbirke su koje imaju trajno i povlašteno mjesto u hrvatskoj poeziji. Njene su pjesme objavljene i u petnaestak stranih knjiga, po čemu se Vesna može ubrojiti među najprevođenije naše pjesnike. No, Vesna piše i zanimljivu i polemičnu prozu kao u knjigama “Noć za pakost”, “Krv svjedoka” ili “Pod muškim kišobranom”, drame kao “Marija i mornar”, ali i zbirke epigrama, aforizama i oporih satira u kojima bespoštedno kritizira vlast i politiku, kako u socijalizmu, tako i za Domovinskog rata i nesretne hrvatske tranzicije. Bila je i cijenjena prevoditeljica s bugarskog, njemačkog, francuskog...

Vesna je izuzetno puno pisala za djecu, još od “Patke Zlatke” 1957. godine. Stvorila je amblematske likove kao što su Mačak Džingiskan i Miki Trasi, koji nisu samo završili u slikovnicama nego i u mjuziklu Ladislava Tulača i Zvjezdane Ladike, a nedavno i u kazalištu na Trešnjevki kada je jednu od naslovnih uloga pjevao i Tony Cetinski.

Uvijek birala rub

Osvojila je gotovo sve nagrade koje pjesnik u Hrvatskoj može osvojiti, od Goranova vijenca, Nazora (i to godišnje i životne) te nagrade Tin Ujević.

Njezin privatni život često je tema njezine filozofične literature koja ima snagu univerzalnosti. Vesna je bila manufaktura riječi, veliki poznavatelj hrvatskoga jezika, umjetnica koja se puno bavila ženskim pitanjima, ali je uvijek radije birala rub i bježala od središnjice.

U Zagrebu je godinama živjela u Studentskom gradu, u Ulici Marijana Badela, gotovo uz kukuruzišta. Vozila se tramvajima, pisala u njima, igrala sportsku prognozu, kupala se u javnim kupalištima jer tople vode ni grijanja u stanu nije imala. Boem nad boemima, legenda nad legendama, pjesnik nad pjesnicima, sve je to bila Vesna Parun koja je živjela za poeziju i od poezije, i to doslovno, do posljednjeg ovozemaljskog daha.