Ima tome mjesec dana otkako je, početkom rujna, grupa od tridesetak ljudi posve tiho, bez prisutnosti vodećih medija, obišla mjesta stradanja vojnika i civila na području Pakraca, Daruvara i Lipika. Bili su to ratni veterani različitih vojski, pridošli iz Srbije, Bosne i Hercegovine te različitih dijelova Hrvatske, no njihov je susret sada prvi put bio organiziran na teritoriju Hrvatske. Jedni drugima nisu potpuni stranci, prava je istina da se okupljaju već nekoliko godina, samo što to ne čine glasno. Za to postoje razlozi.
Pojedini hrvatski pripadnici ove, nazovimo je tako, mirovne koalicije ratnih veterana praktično su izopćeni iz svojih zajednica, iz braniteljskih udruga pa su spomenute aktivnosti nastavili samostalno. A onda je, ovih dana, s one strane hrvatske granice stigao poziv hrvatskim braniteljima za “prijateljski susret” sa srbijanskim veteranima i poziv na druženje u Novi Sad. Smatraju da će se o pitanjima nestalih osoba, ali i svim otvorenim pitanjima dviju država, za pregovaračkim stolom bolje razumjeti bivši ratnici nego političari. Smatraju kako je suradnja ratnih veterana spremnih na dijalog s drugom stranom i istinsko razumijevanje bola i patnji drugoga dobar put k pomirenju, u interesu generacija koje dolaze.
“Dosta nam je ratova”, poručili su srbijanski veterani. Zajednički odgovor hrvatskih branitelja tek se očekuje. No, neki će već sada reći kako srpskim diverzantima nije mjesto u Hrvatskoj, i bit će u pravu. Neki će prepreku pronaći u činjenici da inicijativu srbijanskih veterana predvodi osoba koja je svojim aktivnostima na sisačkom području već ranije uznemirila branitelje, i bit će u pravu. Treba i to razumjeti. No, masovne grobnice ili karte minskih polja prije će nam podastrijeti oni koji su ih crtali nego političari koji su posljednjih godina svojom retorikom zazivali 90-e. Izgradnja mira dug je i težak proces koji zahtijeva vrijeme, no to će vrijeme stići prije ili kasnije. S obzirom na zveckanje oružjem kojim se prijeti sa svih strana, bilo bi razumno da se ipak dogodi prije.