Postao je silom prilika jedan od najkorištenijih predmeta u obiteljima s vrtićancima i školarcima. Mjerenje temperature u doba korone svakojutarnji je ritual, poput umivanja i pranja zubi. Ima li netko povišenu temperaturu, nekad se određivalo opipavanjem čela, sve dok liječnik Santorio Santorio (1561. Kopar – 1636. Venecija) nije osmislio staklenu cijev ispunjenu obojenom vodom čija se razina podizala kad je pacijent s vrućicom puhao u nju.
Santorio je bio prijatelj Galilea Galileija. Školovao se u Padovi, a zanimljivo je da je jedno vrijeme boravio na području današnje Hrvatske, i to od 1587. do 1599. Povijesni izvori govore da je upravo u Hrvatskoj izradio anemometar, instrument za mjerenje jačine vjetra i brzine strujanja zraka, te uređaj za mjerenje jačine vodene struje. U vrijeme kad je kao profesor medicine predavao u Padovi, postavio je mjernu skalu na Galilejev termoskop u kojemu je temperatura mijenjala visinu stupca zraka. Ostalo je upamćeno da je to bio prvi službeni termometar koji se, osim za mjerenje temperature tijela, upotrebljavao i za meteorološka mjerenja. Na popisu izuma ima i vlagomjer i kateter.
Naknadno su studenti Galilea Galileija u cijev umjesto obojene vode stavili živu i cijev podijelili na stupnjeve. Jedno se vrijeme koristila metoda stupnjevanja koju je osmislio profesor Carlo Renaldini, matematičar sa sveučilišta u Pisi, no od 1742. godine koristi se metoda švedskog fizičara i astronoma Andersa Celsiusa (1701. – 1744.) koji je kao osnovne točke za mjerenje temperature postavio ledište i vrelište vode pri tlaku od 760 mm stupca žive. Ledište je označio nulom, a vrelište sa 100. Pojam Celzijev stupanj službeno je priznat 1948. godine na Međunarodnoj konvenciji o mjerama i težinama. A toplomjer je samo jedan od općepoznatih predmeta koje uzimamo zdravo za gotovo, a do njihova izuma i masovne proizvodnje često je dolazilo uz velike osobne žrtve, odricanja, financijske slomove, pa i gubitke života.
Mikrovalna pećnica
Kako to već biva s velikim brojem izuma, i mikrovalna pećnica nastala je slučajno. Barem je tako govorio Amerikanac Percy Lebaron Spencer (1894. – 1970.) koji je testirao bežičnu komunikacijsku opremu i osjetio nešto gnjecavo u džepu. Čokoladica koju je nosio sa sobom da utaži glad, rastopila se, i to, kako je kasnije povezao, zbog elektromagnetskog zračenja. Zagrijavanja hrane na brzaka ne bi, naravno, bilo bez otkrića mikrovalova koji, pojednostavljeno objašnjeno, prolaze kroz namirnice i zagrijavaju ih djelujući na molekule, prije svega molekule vode. Spencera je wireless tehnologija zaokupila u američkoj mornarici. Specijalizirao se za radare. Radio je za kompaniju Raytheon koja je surađivala s američkom vojskom. Zahvaljujući njemu, Raytheon je dobio posao nabave radara za Red Lab, kako se kolokvijalno nazivao laboratorij na prestižnom sveučilištu MIT-u. Bio je to nakon projekta Manhattan, rada na atomskoj bombi, drugi najvažniji znanstveni projekt u SAD-u u Drugom svjetskom ratu. Negdje u to vrijeme, radeći na poboljšanju magnetrona, vakuumske cijevi velike snage koja stvara koherentne mikrovalove, Spencer je u džepu osjetio rastopljenu čokoladicu. Poslije je pred magnetron stavio zrna kukuruza koja su se raspuknula u kokice, a potom je eksperiment ponovio i s jajetom koje je eksplodiralo. Spencer je u listopadu 1945. ishodio patent za svoj izum koji je Raytheon nazvao Radarange. Prve pećnice težile su oko 300 kilograma i stajale čak 5000 dolara, da bi se nakon 20 godina razvoja proizvoda došlo do veličine, težine i cijene primjerene većini domaćinstava.
Jacuzzi
Svojedobno simbol luksuza u privatnim stanovima i kućama, danas je na 12 ili 24 rate dostupan velikom broju ljudi. Jacuzzi je ime dobio po prezimenu. Mnogočlana talijanska obitelj Jacuzzi emigrirala je u obećanu zemlju američku 1900. godine. U Berkeleyu u Kaliforniji kupili su strojarnicu i osnovali tvrtku Jacuzzi Brothers. Ispočetka su se bavili proizvodnjom propelera za zrakoplove, sve dok 1921. jedan od braće nije poginuo u nesreći. Prebacili su se na proizvodnju hidrauličnih crpki za poljoprivredu. Candido (1903. – 1986.), jedan od braće, došao je na ideju kako pomoći 15-godišnjem sinu Kennyju koji je bolovao od reumatskog artritisa. Tada se ta bolest liječila u velikim kadama u bolnicama i toplicama pa je Candido 1949. dizajnirao pumpu koja se mogla instalirati u kadi u njihovu domu. I tako je nastala kada s mlaznicama koja se ispočetka koristila samo u medicinske svrhe, a kasnije, zahvaljujući dobrom marketingu, i za opuštanje nakon posla.
Semafor
Isprobavanje novih proizvoda znalo je dovesti i do ljudskih žrtava. Prvi pokušaji uvođenja semafora u promet nisu dobro završili. Prvi mehanički semafor koji nije bio na električni pogon, već je radio na plin, instaliran je 1868. godine u Londonu ispred parlamenta, kako bi se uz pomoć njega regulirao promet trima ulicama. U Londonu je na ulicama tada godišnje pogibalo 1100 ljudi, a 1330 ih je bivalo ozlijeđeno. Semafore kao rješenje gurao je inženjer John Peake Knight (1928. – 1886.), a proizvodila ih je tvrtka Saxby & Farmer. Prvi semafori imali su tri metalne ručke s crvenim i zelenim plinskim lampama za korištenje u noćnim satima, a njima je upravljao policijski službenik koji ih je ručno podizao i spuštao pomoću poluge. No, vratimo se nakratko unatrag, u 1792. godinu. Francuski izumitelj Claude Chappe (1763. – 1805.) osmislio je uređaj za optički prijenos poruka s jednoga mjesta na drugo. Radilo se o nizu tornjeva s drvenim jarbolima. Operater u tornju sastavljao je poruke koje je njegov kolega u sljedećem tornju “pročitao” teleskopom i proslijedio poruku do idućeg tornja. Niz takvih uređaja, svojevrsnih preteča semafora, bio je postavljen diljem Francuske. U Londonu je 1868. godine u optjecaju danju bio sličan uređaj koji se mogao očitati, no noću su se koristile crvene i zelene plinske svjetiljke. Na žalost, u eksploziji uslijed istjecanja plina poginuo je policajac koji je upravljao semaforom. Prvi električni semafor pušten je u promet 1912. godine, a izumio ga je policajac Lester Farnsworth Wire (1887. – 1958.) iz Salt Lake Cityja. I taj je uređaj imao samo crveno i zeleno svjetlo. Vozači su se znali zafrkavati i uređaj nazivati – kućicom za ptice. Tek 1920. William Potts iz Detroita, također policajac, konstruirao je trobojni semafor.
Sušilo za kosu
Kao što je nekim muškarcima nezamislivo brijanje na mokro, tako je i nekim ženama nezamislivo prirodno sušenje kose. Što nastaje kad se povežu usisivač i mikser? Sušilo za kosu! Mogućnost da se kosa na brzinu posuši uz pomoć nekog pomagala, počela se razmatrati 1920. godine u američkoj državi Wisconsin, gdje je pažnju javnosti privukla ilustrirana reklama za usisivač na kojoj žena kosu suši zrakom iz ispuha usisavača, čime se zapravo htjelo sugerirati da iz uređaja izlazi čisti zrak, a prašina ostaje u njemu. Inženjeri iz tvrtki Racine Universal Motor Company i Hamilton Beach uspjeli su izraditi sušilo za kosu prihvatljive veličine, one miksera. S godinama su se uvodila poboljšanja s regulacijom temperature i brzine strujanja zraka.
Klima-uređaj
U doba globalnog zatopljenja izum američkog inženjera Willisa Havilanda Carriera (1876. – 1950.) postao je dio arhitekture gotovo svake zgrade i kuće. Bez klima-uređaja ljeti se teško diše. Carrier ga je izumio 1902., a 13 godina kasnije osnovao je Carrier Corporation, tvrtku specijaliziranu za proizvodnju i distribuciju sustava za grijanje, ventilaciju i klimatizaciju. Rođen je 26. studenog 1876. u SAD-u, u obitelji koja je živjela od poljoprivrede. Studirao je na Sveučilištu Cornell i 1901. u ruke dobio diplomu inženjera strojarstva. Zaposlio se u tvrtki Buffalo Forge Company i šefovima pokazao crteže koji su postali naznake prvog modernog sustava za klimatizaciju, koji je riješio problem s prevelikom vlažnošću zraka. Uređaj je testiran i 1906. patentiran. Ispočetka se uglavnom koristio za povećanje ili smanjenje vlažnosti zraka i zagrijavanje vode, a manje za hlađenje. Poslije je osmislio i sustav automatizirane kontrole. Planove o masovnoj proizvodnji i prodaji pokvarila je velika gospodarska kriza, pa se tvrtka koju su osnovali Carrier i nekolicina kolega inženjera našla u gabuli nakon pada burze 1929. No, kako se radilo o inovativnom proizvodu, a Sunce je i dalje nastavilo sjati, tvrtka se uspjela spasiti.
Bankomat
Automatski uređaji za gotovinske isplate novca ne izgledaju lijepo, ali bez njih više ne možemo živjeti. Prvi bankomat postavljen je u lipnju 1967. godine u jednoj banci u Londonu. Izumio ga je John Adrian Shepherd-Barron (1925. – 2010.), rođen u Indiji. Otac mu je bio Škot koji je radio kao inženjer, a majka Dorothy bila je olimpijska tenisačica i prvakinja u ženskim parovima u Wimbledonu. Školovao se u Edinburghu i na Trinity Collegeu u Cambridgeu. U Drugom svjetskom ratu borio se u zračnim snagama. Nakon rata zaposlio se u tvrtki De La Rue. Legenda kaže da je ideja za samoposlužni stroj koji dijeli gotovinu nastala kad je ležao u kadi. Naljutilo ga je to što se jednom pojavio u banci nakon radnog vremena pa nije mogao podići novac. Inspiraciju je dobio u automatima za prodaju čokolade. “Mora postojati način na koji mogu doći do vlastitog novca bilo gdje u svijetu ili Velikoj Britaniji”, rekao je i javio se bankarima. Prvi stroj De La Rue Automatic Cash System (DACS), nazvan Barclaycash, dobio je mjesto ispred poslovnice Enfield Barclays Bank u sjevernom Londonu u lipnju 1967., a čast da prvi podigne funte pripala je glumcu Regu Varneyu. Bankomat je uskoro postavljen i, a gdje bi drugdje, u Zürichu, i potom se proširio po svijetu.
Električni brijač
Izumitelj električnog brijača Jacob Schick rođen je 1877. u Iowi u SAD-u. Bio je vojnik, dogurao je do čina potpukovnika, a ideja o brijaču sinula mu je zimi, kad vojnicima drhtavih ruku baš nije bilo ugodno baratati oštricama po licu. Poseban problem vojnici su imali sa zagrijavanjem vode koja bi im otvarala pore i olakšavala mokro brijanje. I, ne budi lijen, Schick je osmislio metodu suhog brijanja, s pomoću britvica koje pogoni mali električni motor koji bi mogao rotirati noževe za brijanje. Prvi zadatak bio mu je izraditi elektromotor koji neće biti prevelik i pretežak. I uspio je, izum je patentirao i počeo kovati planove. Budući da tada nisu postojali start-upovi i poslovni anđeli, Schick se namučio tražeći investitore. Na kraju je morao založiti kuću i zadužiti se. Osnovao je vlastitu tvrtku koja se bavila proizvodnjom električnih britvi. Prvi uređaji za suho brijanje, koje je dizajnirao on osobno, na tržištu su se pojavili 1929. godine.
Perilica rublja
Pitanje je bi li perilice rublja kakvu danas poznajemo bilo na tržištu da nije bilo našijenca Petra Miškovića. Vjerojatno bi, ali lijepo zvuči da je netko iz Hrvatske i prije 100 godina bio inovativan. Mišković je rođen 1885. godine u Imotici u Hrvatskoj, no najveći dio života proveo je u SAD-u, gdje je i radio na izumima kao što je parna perilica rublja. Po dolasku na otok Ellis u New Yorku, prve stanice za milijune emigranata, u prihvatne knjige upisao se te 1903. kao Peter Miscovich. Selio se radi rudarenja iz New Yorka u Montanu, pa u Kaliforniju i na kraju na Aljasku, iz koje su stizale vijesti o pronalascima zlata. Utaborio se u Flatu i ubrzo upoznao Johna i Mary Bagoj, također podrijetlom Hrvate. John je u Čilipima imao sestru Stanu kojoj je Petar, čuvši lijepe priče o njoj, kupio kartu do Aljaske. Doputovala je i vjenčali su se 24. prosinca 1912. u Iditarodu. Imali su sedmero djece. Uz svakodnevni posao koji je donosio kruh na stol, Peter se zanimao za hidrauliku, pa je supruzi Stani izradio parnu perilicu rublja, a radio je i na parnoj kupelji. Prihodi od parne kupelji i pranja rublja rudarima postali su glavni izvor novca za obitelj. P. Miscovich koji je rintao na Aljasci vjerojatno nije znao da je u Chicagu nekoliko godina prije njegove parne perilice predstavljen Thor, za mnoge prvi stroj za pranje rublja s galvaniziranim bubnjem i električnim motorom, koji je predstavila tvrtka Hurley Electric Laundry Equipment Company iz Chicaga 1907., a izum se pripisuje Alvi Josiahu Fischeru (1861. – 1947.). Rekli smo za mnoge, jer je i tvrtka Nineteen Hundred Washing Machine Company iz Binghamtona tvrdila da je prva predstavila perilicu na struju 1906., dakle godinu dana prije Hurleya. Kompanija Nineteen Hundred Corporation, koja je poslije postala poznata kao Whirlpool, 1911. godine je već proizvodila prve perilice s fiksiranom miješalicom i oscilirajućim (drvenim) rotirajućim bubnjem. Whirlpool je perilicu iz godine u godine usavršavao, a 1930. John W. Chamberlain je osmislio stroj koji pere, ispire i centrifugira odjeću tijekom jednog ciklusa. Prvu u cijelosti automatiziranu perilicu proizvela je kompanija Bendix Corporation 1937. godine.
Vibrator
I naposljetku, koliko god šutjeli o tome, vibratori su predmeti koji također, na svoj način, olakšavaju svakodnevni život. Kvizaši koji pohode pub kvizove često nailaze na pitanje čemu su vibratori prvotno služili. Odgovor je – za liječenje histerije kod žena. U viktorijansko doba liječnici su histeriju, pojam koji se danas smatra uvredljivim, povezivali sa ženskim spolnim organima (hystera je starogrčka riječ za maternicu), a kao lijek su preporučivali upravo masažu koja bi dovodila do orgazma koji bi, smatrali su, trebao izliječiti pacijenticu. Oblici falusoidnog oblika postojali su od davnina, no izum vibratora pripisuje se britanskom liječniku dr. Josephu Mortimeru Granvilleu (1833. – 1900.). Zanimljivo je da on vibrator nije zamislio kao sredstvo za liječenje histerije, nego kao sredstvo za masažu, za ublažavanje boli u mišićima, i to za – muškarce. Neki znanstvenici tvrde kako zapravo nema pouzdanih dokaza da su liječnici službeno koristili vibratore za liječenje histerije. Tvrtka Hamilton Beach of Racine patentirala je prvi vibrator 1902. godine, a u jednom reklamnom letku iz tog vremena pisalo je, uz ostalo, da okrepljuje živce i cijeli sustav, dobro djeluje na ten i vlasište te stimulira cirkulaciju prirodnim putem.
Ovaj naš je ziher bil dalmatinac pa mu bili ljeno prat veš...