Kad ste se zadnji put nasmijali onako iz srca, da vas je trbuh zabolio? Nažalost, svakodnevica skučena pandemijom koronavirusa već treću godinu zaredom krade prilike za smijeh. Istina, može se čovjek zasmijuljiti i sam, onako sebi u bradu, ali najslađe se ipak smijemo u društvu, a baš su druženja i društva nešto što u pandemiji i nije previše preporučljivo. No koliko god vremena ozbiljna bila, humor, nasreću, nije nestao, duhovitost naših ljudi nije zamrla, samo su se šale i vicevi uvelike preselili na društvene mreže. Pri tome je, kako smatraju sociolozi, upravo humor bio i jedan od odgovora na pandemiju, a šale su, distribuirane putem društvenih mreža u vrijeme izolacije, mnogima pripomogle da se osjećaju manje izoliranima.
Ne treba se tome čuditi budući da je humor, kako kaže Helena Popović s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, društveni fenomen koji, među ostalim, pomaže izgradnji odnosa s drugima, za čime se, u aktualnim specifičnim okolnostima, upravo vapilo. Humor se tako pokazuje oblikom solidarnosti u borbi da se čovjeka osnaži, da ostane mentalno stabilan, ali i kao svojevrsni otpor da unatoč ograničenjima nastavi ustaljenim životom. Sociolozi zato nemaju dileme da se koronahumorom prevladavaju otuđenost i odvojenost, a dijeljenjem viceva definitivno smanjuje društvena distanca unatoč onoj fizičkoj. A da humor cvjeta i pomaže u teškim, izazovnim vremenima, slaže se i Irena Miloš s Odjela za hrvatski standardni jezik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koja nam je ustupila i dio viceva iz korpusa etnolingvističke djelatnosti Instituta koji se tiče praćenja društveno-jezičnoga okvira pandemije.
– Lani i preklani svjedočili smo ekspanziji viceva kojima smo prevladali blokade, policijske satove, zabrane i ograničenja. Naravno, kad je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila izvanredno stanje, nikome nije bilo smiješno, no pokazala se istinitom ona stara: smijeh je najbolji i svima dostupan lijek. Smijali smo se i zbijali šale o svemu – od iznenadne potrebe za kupnjom i gomilanjem enormnih zaliha toaletnoga papira koji se naručivao i internetom, a među dosjetkama zaželjeli su ga se i mladenci, pa se “troslojni” u slikovitim šalama našao i na popisu svadbenih darova; do nošenja maski, pranja ruku i držanja propisanog razmaka. Vic za vicom u koronakrizi posebice za mnoge zatočene u (samo)izolaciji i karanteni bio je vrijedan u očuvanju mentalnoga zdravlja, a šale su se neprestano širile SMS-ovima i društvenim mrežama. Pojavile su se i nove riječi, pa je za ljeto 2020. u jednoj slikovnoj dosjetki predloženo svim osobama ženskoga spola da kupe kupaći kostim pod nazivom trikini (bikini uz dodatak maske za lice u istome modnom tonu). Zbijale su se i šale na račun putovnice kao najmanje korisne isprave u 2020., šale na račun rođendanskih proslava, pa, recimo, 2020. ne moramo dodati svojim godinama jer je “nismo ni koristili”, zatim na račun policije koja je “namjerno pustila snijeg da se vide tragovi onoga tko izlazi iz kuće”, a na društvenim mrežama, primjerice, osvanule su slike prepunih hladnjaka uz natpis: “Moj je frižider u samo jedan dan skupio 800 lajkova.” Vadio se tlocrt stana s detaljnim prikazom kvadrature prostorija i uz napomenu: Kamo za vikend? – prepričava Irena Miloš, koja ističe da nas u pandemiji nasmijavaju i etnički stereotipi u vicevima:
– Jedan od uspješnijih, po mojem mišljenju, iskrsnuo je na račun Talijana i objeručke je prihvaćen među svim istomišljenicima “po vinu i zabavi”, a glasi: “Vikend je. Postavit ću boce vina u svim prostorijama u kući, pa idem od kafića do kafića.” Kao antipod toj šali, oplelo se i po sjevernjacima: “Napokon se ukida fizička udaljenost od dva metra. Sad se Skandinavci mogu vratiti svojoj rutini i držati uobičajeni razmak od pet metara.” Iako, etnički stereotipi u pandemiji ipak nisu bili u prvom planu.
Ali elektronička tvornica smijeha, da je tako nazovemo, radila je svaki dan punom parom u cijelom svijetu. Naši su se susjedi Slovenci, recimo, čak i relativno ozbiljno pozabavili tom “neozbiljnom” temom, pa su samo lani u svom Etnografskom muzeju pohranili više od tisuću viceva, karikatura i videosadržaja inspiriranih pandemijom. Među njima, na primjer, i šalu: “Oni koji misle da će cjepivo protiv COVID-19 preoblikovati njihov DNK, trebali bi to gledati kao priliku.” Prema mišljenju Irene Miloš vicevi itekako imaju mjesta u etnografskim muzejima u kojima se skuplja materijalna, društvena i duhovna baština, jer su vrijedan odraz razmišljanja naroda, duha i svakako aktualnog trenutka.
Svugdje, naravno, ima duhovitih ljudi i svi se narodi smatraju duhovitima. Iako, zvuči pomalo vickasto da izvorno njemačka riječ vic (Witz) potječe iz zemlje na čije nas stanovnike svakako prije asocira ozbiljnost, radišnost, discipliniranost, pa čak i krutost, nego duhovitost. Stereotip ili ne, ali Nijemci su svojedobno osnovali Institut za humor, među ostalim, kako bi naučili biti zabavniji i opušteniji, jer su svjesni povezanosti humora i zdravlja. Očito, nije ih briga za stereotipe koje često stvaraju upravo vicevi. Najpoznatiji su, inače, oni o plavušama, ali rado se šalimo i na račun cijelih naroda, osobito kad su njihovi akteri naši prvi susjedi. Recimo, Slovenci su često na meti zbog veličine njihove zemlje, pa je u pandemiji nastao vic: “Što će se dogoditi budu li učenici u Sloveniji morali držati u razredu razmak od dva metra jedni od drugih? – Zadnji će red prijeći u Hrvatsku.”
Na račun malog teritorija smijemo se i Crnogorcima, među popularnijima je svojedobno bio vic: “Crnogorska delegacija dolazi u Kinu… Pitaju ih Kinezi odakle su i koliko ih ima. – Pa tako, oko 600.000, kažu oni. – Divno, odgovaraju im Kinezi, a u kojem ste hotelu odsjeli?” Naravno, naši se susjedi smiju i na naš račun, a nerijetko smo etiketirani kao neljubazni ili nepošteni. Jedna od šala tako glasi: “Koja je najkraća knjiga na svijetu? “Dobra djela Hrvata.” Ili, u srazu Slovenca i Hrvata o tome tko će ispričati nevjerojatniju priču… Započne Hrvat: “Nekoć je živio pošten Hrvat…”, a Slovenac ga prekine: “Dobro, dobro, pobijedio si!”
U podsvijesti onog koji zbija šale, prema Sigmundu Freudu, nalazi se mješavina agresije i užitka. Ali, svi se slažu, dok je viceva, dobro je.
– Da, smijeh je apsolutno lijek. Kad se smijemo, naša pluća se ispunjavaju zrakom, mišići lica se istežu, a trbušni mišići zatežu, što sve dovodi do porasta pulsa i krvnog pritiska, gotovo identično načinu na koji naše tijelo reagira kad vježbamo. Smijeh poboljšava cirkulaciju i povoljno utječe na rad našeg krvožilnog sustava, iznimno pojačava rad našeg imunosnog sustava, snizuje razinu šećera u krvi, opušta mišiće, pomaže privremeno smanjiti intenzitet tjelesne boli, može nam pomoći da bolje spavamo, sniziti razinu hormona stresa u našem mozgu, potiče lučenje endorfina, tvari odgovornih za dobro raspoloženje. Također, smijeh diže raspoloženje, pomaže procesuirati neugodne emocije, omogućuje nam da se opustimo i energiziramo, a može utjecati na promjenu naše perspektive i omogućiti nam da situaciju u kojoj se nalazimo promatramo u realnijem, manje ugrožavajućem svjetlu – nabraja dobrobiti smijeha Ana Plazonić Fabian, klinička psihologinja Klinike za psihijatriju Vrapče.
Psihologinja Plazonić svakodnevno se susreće s ljudima koji u pandemiji nisu uspjeli naći svoj izvor smijeha i dobrog raspoloženja kao ni točku mentalne stabilnosti.
– Nažalost, trenutačno živimo u zahtjevnoj situaciji koja od nas traži iznimno visok kapacitet za svakodnevnu prilagodbu. Situacija s pandemijom, ali i razornim potresima koji su pogodili neke dijelove naše zemlje potaknula je veći broj ljudi da potraže stručnu pomoć u našoj Klinici, najviše u okvirima brojnih izvanbolničkih programa i tretmana koji im se nude, a mnogi su upravo prilagođeni uvjetima pandemije i posljedica potresa. Jednim dijelom to je svakako posljedica sustavne destigmatizacije i popularizacije preuzimanja brige za vlastito psihičko zdravlje, koja je započela već prije ulaska u situaciju u kojoj trenutačno živimo, a opravdano je dobila na važnosti u protekle dvije godine. Suočeni s iznimnom razinom psihičkog stresa, ljudi su sad skloniji i spremniji potražiti pomoć u nošenju s emocionalnim teretom... i dobro da je tako! Svatko se s ovom situacijom pokušava nositi kako najbolje zna i umije, a mnogi su, čak u većoj mjeri nego ikad, postali svjesni moći smijeha i humora kao psihološke podrške. Nasreću, čovjek, kao i sva druga živa bića, ima silno veliki kapacitet za prilagodbu čak i u najnepovoljnijim životnim uvjetima, jer prilagodba nam omogućava preživljavanje. A to nam može pružiti veliku dozu optimizma. U tom procesu prilagodbe vjerojatno više nikad nećemo biti isti kakvi smo bili prije, ali, da, prilagodit ćemo se, nastaviti funkcionirati, pa i uživati u našim životima – uvjerena je A. Plazonić.
Terapiju koja uključuje šale, viceve i smijeh mnogi si, ako je suditi po iskustvu naše prve i najpoznatije stand-up komičarke Marine Orsag, propisuju i sami. No smijemo li se podjednako kao prije pandemije, nitko ne zna sa sigurnošću. Ne zna to ni ova zagrebačka komičarka, koja je zbog koronavirusa morala zatvoriti svoj stand-up comedy klub Studio Smijeha, ali, kaže, uvjerila se da se humor i komedija pokazuju itekako i željenima i potrebnima.
– Da, Studio Smijeha nažalost smo morali zatvoriti. Samo za hladni pogon mjesečno nam je trebalo 60.000 kn, a na to još i honorari komičara i ostali redovni mjesečni troškovi. Dio vremena nismo uopće radili zbog epidemioloških mjera, a kasnije se radilo smanjenim kapacitetom i jednostavno nismo imali odakle podmirivati sve te troškove – žali se Marina, kojoj nije promakao trend širenja viceva i šala na društvenim mrežama.
– To je evidentno. I mi nastupamo po klubovima, kazalištima, kafićima... i mogu vam reći da se smijeh i komedija pokazuju i potrebnijima nego prije. Svi smo opterećeni, ali humor u takvoj situaciji definitivno nas vraća u ravnotežu ili, bolje rečeno, u normalu. Osim toga, čini mi se da je pandemija mnoge i dodatno inspirirala i nasmije me, osim šala, i jako puno ironičnih, ciničnih, sarkastičnih komentara na račun korone, pandemije i onih koji upravljaju pandemijom. Hrvati su inače jako duhovit narod i to se, nasreću, nije promijenilo unatoč tome što smo zadnjih godina bombardirani raznim emisijama, showovima i realityjima koji više zaglupljuju nego što zabavljaju. A za dobru foru svakako treba izvjestan kvocijent inteligencije, i da bi je se smislilo i da je publika razumije – kaže Marina i podsjeća da je Hrvatska u ovoj regiji prva počela sa stand-up komedijama te, kaže, danas na ovim prostorima ima iznadprosječno bogatu komičarsku scenu.
Sa svojom ekipom Marina i u pandemiji redovito nastupa diljem Balkana, a uskoro slijedi i stota izvedba popularne predstave “Šarena ovca u obitelji” u Zagrebu. Nastupala je i u mnogim europskim zemljama, svaki nastup joj je po nečemu poseban, ali rado će izdvojiti predstavu “Kaj bre” s kojom, kako kaže, ne samo što nasmijava ljude nego i razbija predrasude. To su joj na licu mjesta, recimo, priznala i trojica nabildanih ćelavaca nakon predstave u Nišu prije nekoliko godina. “Nećemo više da bijemo Hrvate, samo ćemo da ih grlimo”, kazali su joj, prepričava Marina, nakon dva sata smijeha u sali sa 600 ljudi.
– Stand-up komedija jedan je od rijetkih oblika javnog, demokratskog i potpuno slobodnog kritičnog govora. To je zapravo duhovita kritika društva. Humorom se može mijenjati svijet i stand-up komedija itekako je potrebna. Svaki grad bi, jednako kao što ima kazališta i druge kulturne ustanove, trebao imati i stand-up comedy klub – poručuje Marina, koja priželjkuje da to prepozna i nova zagrebačka vlast.
Ali gdje ćemo se i čemu smijati, još će neko vrijeme zasigurno diktirati korona. U skladu s tim i malo crnog humora, ovaj put iz susjedne zemlje s kojom se Hrvatska nadmeće u smrtnosti od opakog virusa, koji je itekako razumljiv i izvan bosanskih granica: “Što se tiče korone, BiH podiže stupanj pripravnosti s gluho bilo, na gluho i ćoravo bilo.”
Smisao za humor ne valja gubiti ni nakon desete godine plandemije, naprotiv.