Vice Vukojević: Silovanje mi smjestila Udba

Donedavnog suca Ustavnog suda Vicu Vukojevića godinama već prati optužba anonimne muslimanke da ju je 1993. silovao u vojnom logoru Vojno kraj Mostara. U ovom razgovoru on prvi put progovara o tom slučaju.

VL: Kako je nastala priča o navodnom silovanju?
VUKOJEVIĆ: Sredinom 1999. pojavila se knjiga “Molila sam da me ubiju” u izdanju Saveza logoraša BiH – Centra za istraživanje i dokumentaciju”, u kojoj je jedna navodna logorašica dala izjavu u tom smislu. Kažem “navodna logorašica” jer najnovija istraživanja pokazuju da nije izmišljena samo priča u kojoj se mene optužuje nego i sama svjedokinja. Naime, proteklih mjeseci za njom su tragale policije BiH, Hrvatske, Švedske i SAD-a, ali je nisu uspjele pronaći. Premda se u knjizi tvrdi da je ona kao zaštićeni svjedok dala izjave pravosudnim tijelima BiH te haaškim istražiteljima, ni o njoj ni o njezinim izjavama nema traga ni u Sarajevu ni u Haagu.

VL: Kako je priča dospjela u Hrvatsku?
VUKOJEVIĆ: Jedan od urednika knjige Irfan Ajanović darovao je u kolovozu 1999. jedan primjerak knjige tadašnjem opozicijskom političaru Stipi Mesiću, a ovaj je zatražio od novinara Željka Peratovića da o njoj objavi članak u Globusu. Tadašnji urednici Globusa Mirko Galić i Denis Kuljiš odbili su Peratovićev članak, jer su očito izjavu te fantomske svjedokinje procijenili nevjerodostojnom. Osim toga, vjerojatno su znali da iza tog sarajevskog centra stoji bošnjačka tajna služba AID koja ga koristi u propagandne svrhe. Međutim, dva mjeseca poslije priču o navodnom silovanju objavili su Feral i Nacional. Sve se to događalo u vrijeme kad su hrvatski mediji naširoko izvještavali da sam ja jedan od kandidata za suca Ustavnog suda. Očito je nekim krugovima u Hrvatskoj i inozemstvu bilo stalo da spriječe moje imenovanje, premda ta kandidatura uopće nije potekla od mene.

VL: Prošle je godine aktualizirana ta priča o silovanju.
VUKOJEVIĆ: Da, i to nakon moga svjedočenja pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu u procesu protiv nekadašnjeg agenta Udbe Krunoslava Pratesa zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. U izjavi sam naveo i spoznaje o mogućem sudjelovanju nekadašnjeg šefa Udbe u Hrvatskoj Josipa Perkovića u pripremi tog ubojstva. Perković je obnašao važne dužnosti u Hrvatskoj nakon propasti Jugoslavije, a njegov sin Aleksandar Saša trenutačno je savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Mesića.



VL: S Perkovićem ste već dulje vremena na ratnoj nozi.
VUKOJEVIĆ: Čujte, mene Udba progoni od djetinjstva. Prvi put sam zatvoren 10. lipnja 1959. Nakon toga zatvaran sam još četrnaest puta. Što u pritvoru, a što u zatvoru, proveo sam više od četiri godine, od toga dvije godine u koncentracijskom logoru na Svetom Grguru.

VL: Zbog čega su vas poslali u taj logor?
VUKOJEVIĆ: To je bilo 1959. godine. Šef SUP-a u Zagrebu bio je Josip Manolić. Njegovi službenici optužili su me da sam 11. svibnja te godine sudjelovao u studentskim demonstracijama u Frankopanskoj ulici. To nije bilo točno. Štoviše, u to sam vrijeme bio u studentskom centru na Lašćini i igrao nogomet. To je mogao potvrditi i Ivan Martinek iz Slavonske Požege, član tadašnjeg rukovodstva SSOH. Tada su me istražitelji upitali gdje sam bio uvečer tog dana. Odgovorio sam: također u studentskom centru. Taj podatak im je bio dovoljan da me optuže zbog “remećenja javnog reda i mira svojim naročito drskim ponašanjem”, kojom prilikom da sam u studentskom domu tražio oslobađanje uhićenih studenata zbog domonstracija. Osudili su me na mjesec dana zatvora i “zaštitnu mjeru upućivanja na boravak u određeno mjesto u trajanju od dvije godine”, tj. u koncentracijski logor na Svetom Grguru.

VL: Kad ste došli u sukob s Perkovićem?
VUKOJEVIĆ: Kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova u novoj hrvatskoj državi, s Perkovićem sam korektno surađivao do početka snimanja dokumentarnog videofilma “Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo” u drugoj polovici 1992. godine. Zapravo, taj film bio je povod i za moje prve sukobe s Mesićem i Manolićem, s kojima sam dotad korektno surađivao. Oni su govorili da taj film “svadi narod” i da ga treba zabraniti. Zbog toga su došli u sukob i s predsjednikom Tuđmanom, koji je autore filma podržavao u njegovu snimanju i prikazivanju. To je na kraju dovelo do potpunog razlaza Tuđmana s Manolićem i Mesićem, a oni smatraju mene jednim od glavnih krivaca i nastoje mi se osvetiti gdje god mogu.
Josip Perković je zbog filma smijenjen s mjesta pomoćnika ministra obrane iste večeri 16. listopada 1992. kad je film emitiran na HTV-u. Naravno da ni on nije prijateljski raspoložen prema meni.



Osim toga, Manolić je bio oštar protivnik rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, čiji sam ja bio prvi predsjednik. To njegovo protivljenje posebno se pojačalo nakon istraživanja masovne grobnice Lug kod Bjelovara, jer su se tamošnje masovne likvidacije povezivale i s njegovim imenom. Naime, on je nakon Drugog svjetskog rata bio šef Ozne u Bjelovaru. Smatrao je mene odgovornim za istraživanja njegove uloge u tim poratnim zločinima. Zbog toga mogu sumnjati da je on imao prste sredinom 1993. u ozvučivanju moga kabineta i prostorija Komisije u Hrvatskom saboru. Tada je on bio predsjednik Županijskog doma, a Mesić predsjednik Zastupničkog doma Sabora. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak najprije je utvrdio da su prisluškivači bili ilegalno, dakle protuzakonito postavljeni, a onda je poslao ekipu stručnjaka iz MUP-a da ih ukloni. Međutim, Mesić im nije dopustio ulazak u zgradu Sabora.

VL: Protiv tog filma bio je i Gojko Šušak?
VUKOJEVIĆ: U pravu ste, na žalost. No ni dandanas ne mogu objasniti to njegovo stajalište.

VL: Slučaj je, kažete, ponovno aktualiziran prošle godine nakon vašeg svjedočenja u Muenchenu. Zašto?
VUKOJEVIĆ: Odmah nakon povratka u Hrvatsku bilo mi je naviješteno da će Udba uzvratiti udarac. Tako je i bilo. Već nakon nekoliko dana krenula je medijska hajka protiv mene, a potpredsjednica Sabora Vesna Pusić zatražila je da budem suspendiran u Ustavnom sudu do okončanja sudskog postupka zbog navodnog silovanja, premda taj postupak nitko nikad nije ni pokrenuo. Jedino je Dobroslav Paraga na temelju pisanja Ferala i Nacionala podnio kaznenu prijavu protiv mene. Željko Peratović na blogu piše da je Pusićku aktivirao Mesić kako bi ublažio tadašnje nezgodne medijske izvještaje sa suđenja u Mu00FCnchenu i odluku njemačkog pravosuđa da raspiše međunarodnu tjeralicu za Perkovićem. A Vesna Pusić ima osobni animozitet prema meni, jer me smatra odgovornim što je spomenuta komisija otkrila da je njezin djed Danko Anđelinović održavao kontakte s vođama četničkog pokreta u Dalmaciji, dok je njegov sin a Pusićkin stric Vuk Anđelinović bio pripadnik jedinice, 11. dalmatinske brigade, koja je počinila pokolj nad hrvatskim vojnicima i civilima na Kočevskom rogu. Ona me smatrala odgovornim i što je u javnost izašla informacija da je Grga Anđelinović, brat njezina djeda, naredio pokolj hrvatskih demonstranata 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Na kraju, njezin otac Eugen Pusić bio je visoki dužnosnik u vlasti grada Zagreba i Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, dakle u vrijeme najgorih progona komunističkih vlasti.



VL: Tko, po vama, u konačnici stoji iza te optužbe za silovanje i iz kojih motiva?
VUKOJEVIĆ: Iza objave lažnog svjedočanstva očito je stajala bošnjačka tajna služba AID. Njom su tada dominirali elementi iz stare Udbe na čelu s Bakirom Alispahićem i Munirom Alibabićem. U Hrvatskoj im je, posredstvom Irfana Ajanovića, saveznik bio Stipe Mesić i preko njega su proširili te izmišljotine u Feralu i Nacionalu.
Alispahiću i Alibabiću nije odgovarala moja podrška Hrvatima u Bosni i Hercegovini u borbi za očuvanje njihovih nacionalnih prava te obrani najprije od srpske, a poslije i muslimanske agresije na njihov teritorij. Zbog toga su izmišljali svakakve priče da bi me kompromitirali. Što je bio motiv Stipe Mesića da prihvati te priče, pa im čak ponešto i doda, to trebate njega pitati.
Ajanović je svojedobno izjavio da je osobno razgovarao s tom fantomskom svjedokinjom, a sada tvrdi da je nije ni vidio ni čuo i da ne zna kome je ona dala izjavu. Očito je da čovjek laže: ili prije osam godina ili sada.
Na temelju njihovih konstrukcija protiv mene je poveden medijski linč i teror, utemeljen na izmišljotinama, kakav je bio moguć jedino u Hitlerovom, nacističkom, kao i u sovjetskom, staljinističkom režimu.

VL: Gdje ste i što točno radili u vrijeme u koje vam se na teret stavlja ta optužba?
VUKOJEVIĆ: Bio sam u Zagrebu na zasjedanju izvanredne sjednice Sabora. To se moglo vidjeti na HTV-u, a može se provjeriti u fonogramima sa sjednice. Također, posjedujem brojne druge dokumente – poput bankovnih računa, potpisanih službenih dopisa i slično – o boravku u Zagrebu. Tog mjeseca izbivao sam iz Zagreba samo nekoliko dana, i to na službenom putovanju u Njemačkoj kao v. d. ravnatelja Sedme uprave MVP-a u inspekcijskom nalazu našeg Generalnog konzulata u Münchenu zbog prijave da se u njemu događuju neke čudne financijske transakcije vezane uz neke humanitarne akcije i nabavu luksuznih automobila.
Navodno je tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Stipe Mesić bio u njih umiješan. Cijeli slučaj je vođen pod oznakom državne tajne pa ja ne mogu govoriti o pojedinostima. Predmet se nalazi u arhivi Ministarstva vanjskih poslova, pa ako vas zanima – možete se tamo obratiti za detaljnije informacije.



VL: Što ćete sad poduzeti?
VUKOJEVIĆ: Budući da na određene osobe, ponajprije novinare, nisu djelovali javni demantiji koje je poslao moj odvjetnik, sada protiv njih pripremam tužbe zbog klevete. Također, pripremam postupak protiv određenih ljudi iz nekadašnje Protuobavještajne agencije na čelu s Franjom Turekom, koji su tijekom 2003. godine na adrese brojnih državnih dužnosnika distribuirali izvješće s neistinitim podacima o meni, i to, zamislite, u vrijeme dok sam bio sudac Ustavnog suda. Taj slučaj već je razmatrao saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te utvrdio “opravdanu sumnju da je od strane POA-e došlo do bezrazložnog kršenja Ustavom zajamčenih prava i temeljnih sloboda gosp. V. Vukojevića”. Odbor je cjelokupnu dokumentaciju proslijedio glavnom državnom odvjetniku na daljnje postupanje. U međuvremenu su dijelovi tog izvješća deklasificirani i meni uručeni, pa će i moj odvjetnik poduzeti određene pravne korake protiv odgovornih osoba u POA-i, koje su me svojedobno protuzakonito pratile i o meni neistinito izvještavale tadašnji državni vrh.

VL: Kako danas stojite s HDZ-om?
VUKOJEVIĆ: Uz HDZ sam vezan od 28. veljače 1989. Bio sam tajnik zagrebačkoga Gradskog odbora i dugogodišnji član Predsjedništva HDZ-a. Kao sudac Ustavnog suda proteklih osam godina zamrznuo sam stranačko članstvo i nisam sudjelovao ni u kakvim stranačkim aktivnostima. Trenutačno se odvija proces konstituiranja novoga Hrvatskog sabora i Vlade, u čemu ja iz navedenih razloga nemam što tražiti. Osim toga, i meni je potreban mali predah i odmor nakon osam godina napornog rada u Ustavnom sudu. A ja sam uvijek spreman na najprimjereniji način pomagati HDZ-u, jedinoj stranci čiji sam bio i ostajem lojalan član, jer je predvodila hrvatski narod u najtežim trenucima stvaranja i obrane neovisne hrvatske države.

VL: Tada se o kadrovskim rješenjima i za Ustavni sud odlučivalo na Pantovčaku?
VUKOJEVIĆ: Da, to se vidi iz transkripata koji su s Pantovčaka procurili u javnost. Kandidiranje mene bila je izričita želja pokojnog predsjednika Franje Tuđmana. To je nedavno, na oproštajnom ručku u Ustavnom sudu, potvrdio i Smiljko Sokol, rekavši da je bio u grupi savjetnika koja je iskandidirala sedam sudaca, a da je osmi bio kandidat predsjednika Tuđmana. I to je bila njegova posljednja značajnija kadrovska odluka koju je progurao usprkos protivljenju jednog svog utjecajnog savjetnika, koji je imao svog kandidata umjesto mene.