S gotičko-renesansnom palačom Sponza, Kneževim Dvorom, ljetnikovcem Petra Sorkočevića na Lapadu, renesansnom palačom Skočibuha te brojnim ljetnikovcima i ostalim, impozantnim građevinama, Dubrovnik je još 5. travnja 1667. bio raskošan, glavni grad aristokratske Dubrovačke Republike, a već drugog dana pretvoren je u ruševinu, zgarište, prah i pepeo, a u konačnici i u poprište brojnih pljački. Na veliku srijedu, uoči Uskrsa, 6. travnja 1667., između 8 i 9 sati ujutro Dubrovnik je pogodio jedan od tri najrazornija potresa koji su u posljednjih 2400 godina uzdrmali područje današnje Hrvatske. Prvi i najrazorniji udar trajao je, kako se procjenjuje, između 8 i 15 sekundi, a taj se potres magnitude preko 6 po Richterovoj, odnosno 9 stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici, snažno osjetio sve do četrdesetak kilometara udaljenog Stona na sjeveru, te do Budve, koja je od epicentra udaljena 70 kilometra. No, sudeći prema drevnim zapisima, treslo se i mnogo šire područje, zemlja je tog jutra 'drhtala' od Genovskog zaljeva, preko Albanije, pa sve do Smirne i Carigrada.
Potres je Grad pretvorio u ruševinu
Razoren je bio veliki dio Grada, Gruž, današnja Rijeka Dubrovačka, Mokošica, Rožata te mjesta Koločep i Lopud. Uništene su bile sve zgrade uz Stradun, a Kneževa palača, dvorana Velikog vijeća i palača Sponza pretrpjele su ozbiljna oštećenja. No, rušilačku snagu potresa preživjele su obrambene dubrovačke zidine i tvrđave Grada. Koliko je ta snaga prirode bila razorna slikovito je prikazano u Animaciji Velikog potresa u Dubrovniku 1667. koju su napravili Dubrovački muzeji u suradnji s tvrtkom 'Novena'. Nakon iznimno snažnog, ali kratkog prvog udara, čije su trajanje preživjeli uspoređivali s treptajem oka, trajanjem molitvi Očenaša, Zdravomarije ili Vjerovanja, uslijedila je i serija potresa slabijeg intenziteta. Sa svakim novim podrhtavanjem tla uzdrmani su se zidovi nastavili urušavati, a gusti oblaci prašine, pepela i dima, zamračili su nebo iznad grada. Na površini zemlje stvorile su se pukotine, a izvori vode i gustijerne su presušili.
Uz zastrašujući tutanj, s brda Srđ padale su gromade kamenja i stijena. Rušeći sve pred sobom, kotrljale su se prema razorenom gradu, čijim su ulicama odjekivali urlici i plač ljudi koji su preživjeli potres, no bili su živi zatrpani pod ruševinama. O čitavoj atmosferi kaosa, straha i užasa koja je zavladala u Dubrovniku, gradu iz kojeg su ljudi tada panično bježali, doslovno gazeći preko mrtvih i ranjenih, najslikovitije svjedoče bilješke preživjelih o, kako su nazvali potres, velikoj trešnji. "Nema se gdje glava položiti!", jedna je od potresnih rečenica iz pisanih svjedočanstava Dubrovčana, koja možda i najbolje opisuje kaos i beznađe u kom su se Dubrovčani tada našli. U katastrofama koje su ga pogodile Dubrovnik je u jednom danu ostao bez polovine svog stanovništva. Iako točan broj poginulih nikada nije utvrđen, prema nekim procjenama ukupan broj žrtava u čitavoj u Dubrovačkoj Republici bio je oko 3000, a sam Grad je tada postao grobnica za oko 2000 ljudi, među kojima je bio i knez S. Getaldić, koji je sa svojom obitelji poginuo u teško oštećenoj Kneževoj palači. Osim kneza, poginula je i polovica članova Velikog vijeća koje je upravljalo gradom, te je zavladalo bezvlašće. Kako bi se stalo na kraj sveopćem kaosu nekoliko je plemića tada osnovalo Vijeće dvanaestorice koje je donijelo odluku da će biti kažnjeni svi oni koji u teškim trenucima napuste grad, jer Dubrovnik je trebalo raskrčiti i ponovo izgraditi, a istovremeno ga i štititi od pljačkaša, ali i od navale Turaka ili Mlečana.
VEZANI ČLANCI:
Potres, tsunami, požari i pljačke
Tog se kobnog travanjskog dana potvrdila i ona da 'nesreća nikada ne dolazi sama'. Naime, odmah nakon snažnog potresa nastao je i tsunami, koji je poharao dubrovačku luku. Prema zapisima preživjelih, more se tri puta povlačilo, brodovi su ostajali na suhom, a potom se silovito vraćalo te je razornom snagom uništavalo obalu, razbijalo o nju brodice i potapalo ih.
Upravo je o toj neobičnoj pojavi tada pisao i nizozemski diplomat, Jakob van Dam, koji je bio u pratnji nizozemskog veleposlanika, tijekom službena posjeta Dubrovniku. Kada su, na putu za Smirnu, posjetili Dubrovnik, nisu slutili da će upravu u tom predivnom gradu, doživjeti zasigurno najtraumatičnije iskustvo u životu. Nizozemski veleposlanik i njegova supruga poginuli su u potresu, a Jacob van Dam je o katastrofi koja je pogodila Dubrovnik detaljno izvijestio svoju Vladu. Zapisao je kako je gotovo cijeli grad sravnjen sa zemljom, pri čemu su stradale tisuće ljudi, uključujući i mnoge plemiće koji su bili na čelu grada. U svojim je bilješkama opisao i tsunami, kroz svjedočanstva mornara koji se tada zatekao u luci, te mu je navodno pričao "kako je voda iz luke tri puta uzmakla, tako da je brod pao na dno i udario".
Olujni vjetar, koji je nakon potresa iznenada zapuhao, raspirio je vatre s ognjišta razrušenih kuća te su se plameni jezici ubrzo proširili gradom. Požar je harao razrušenim Dubrovnikom, uništavajući kulturna blaga stvarana stoljećima, a bio je toliko silan da ga 20 dana nije bilo moguće obuzdati. Nakon potresa, tsunamija i požara, po svoj su danak došli i pljačkaši, koji su iz razrušenih kuća pljačkali zlato, srebro, nakit, relikvije, a kasnije i građevinski materijal.
Kada se sve te tragedije zbroje, bez pretjerivanja se može reći da se tog 6. travnja 1667. dogodila najveća katastrofa u dotadašnjih 1200 godina povijesti Dubrovnika, koja je označila i početak kraja Dubrovačke Republike. No, unatoč svemu, grad Dubrovnik se podigao, kao Feniks iz pepela - oporavljao se dugo se i polako, no starim sjajem više nikada nije zablistao.
FOTOGALERIJA Pogledajte kako izgledaju tribine na Poljudu nakon što je Torcida uništila vlastiti stadion
Da je bila sadašnja garnitura na vlasti još danas bi ga popravljali. U tri godine uspjeli su obnoviti legendarnih 17 kuća, u Zagrebu dok su u omraženoj Jugi u par godina obnovili kompletnu Banjaluku i Skopje