Danas zvuči nevjerojatno da se u ratnoj Hrvatskoj proizvodilo sofisticirano oružje, i to u velikim količinama. Zemlja u ratu, pod međunarodnim embargom na uvoz oružja, “napregla” se do kraja tako da su se u RH proizvodile i haubice, minobacači i topovi, vojna i oklopljena vozila, strojnice, mine, granate, rakete za VBR-e, protuavionske rakete (Strijela 10-CRO, protuoklopne Ose, čak i bespilotne letjelice).
Nakon završetka Domovinskog rata gotovo je cijela ta “namjenska”, vojna proizvodnja iščezla. S proizvodnjom su prestale i u pravilu u stečaj otišle velike tvrtke s tradicijom poput riječkog Torpeda i Benčića, imotskog Imostroja, Končar SUS-a i Arme.
Sada pak iz godine u godinu sve veći broj hrvatskih poduzetnika otkriva da orijentacija na vojnu proizvodnju može biti i njihova dobitna kombinacija. Proizvodnja naoružanja i vojne opreme može donijeti lijepu zaradu, no put do te zarade može trajati dugi niz godina uz velika ulaganja.
VIDEO Ovo su oružja koja se proizvode u Hrvatskoj
Opstali samo uporni
Treba reći da je većina vojne proizvodnje u RH prekinuta jer je trebalo investirati u nove standarde i tehnologije, a država nije pokazala interes da pomogne. U tim uvjetima uspjeli su se održati i razvijati se samo najuporniji, poput karlovačkog HS Produkta, koji se s plasmanom hrvatskog pištolja HS 2000 te poslije i jurišne puške VHS-1 i VHS-2 uspio nametnuti na svjetskim tržištima.
Taj je put trajao dugo, desetak i više godina, no sada u SAD-u ima oko 6 milijuna njihovih pištolja, a puškom su naoružali HV, Iračane, Kurde, Togoance. HS Produkt najveći je izvoznik oružja u Hrvatskoj i godišnje izvozi oružja za 80 do 120 milijuna eura. Zbog usporedbe, Hrvatska godišnje izvozi oružja i vojne opreme za oko 220 milijuna eura. Osim HS Produkta, svoje su mjesto pod “vojnim” suncem dugogodišnjim probijanjem pronašli i međimurski proizvođač Sestan-Buch, čija gama vojnih i specijalističkih kaciga štiti glave vojnika i policajaca već desetak svjetskih država.
Tako je i s uniformama i pripadajućom vojnom opremom krovnog hrvatskog proizvođača KROKO-a. Svjetski proizvod ima i naš DOK-ING, čije robotske strojeve za razminiranje i one protupožarne kupuju i u SAD-u. Što se brodogradnje tiče, Hrvatska ovdje nije još ostvarila veće narudžbe, no poneki policijski ili manji vojni ophodni brod uspijevaju prodati privatna brodogradilišta, poput pulskog Tehnomonta.
U Puli je i proizvođač Madlerd, koji je s uspjehom obnovio proizvodnju višecijevnih raketnih bacača RAK-12, a preuzeo je i proizvodnju popularnih ručnih bacača granata RBG-6. Ta su oružja izrazito tražena na području Bliskog istoka. U Puli, ali i u Slavonskom Brodu, u Đuri Đakoviću, mogu se proizvoditi i rakete za VBR-e 107 i 128 mm, no proizvodnja se pokreće ako stigne veća narudžba. U splitskom Brodosplitu već dulje od godinu dana MORH-ovci obavljaju razne testove nad izgrađenim prototipom obalnog ophodnog broda od 43 m, čije se preuzimanje očekuje u rujnu, nakon čega bi trebala početi i serijska proizvodnja još četiri broda.
Proizvodnja isplativa, ali..
Da država postaje zainteresiranija za obnovu dijela vojne proizvodnje, koja može postići dobar izvozni efekt, dokazuje i zadnji primjer pokretanja strateške proizvodnje minobacačkih mina od 60, 82 i 120 mm te granata 155 mm u tvornici u Hrvatskom zagorju. Tvrtku Elmech Sintermak financijski i logistički pomogla je državna agencija Alan, a uz potporu MORH-a i MUP-a ubrzana je papirologija pa Zagorci već proizvode oko 2000 tona mina i granata, a uskoro će proizvodnju udvostručiti.
Hrvatska kao članica NATO-a svu svoju vojnu proizvodnju mora održavati u tim standardima, što znači i prethodno veliko investiranje u nove tehnologije.
Mnogi proizvođači u RH, kažu znalci, sada kalkuliraju krenuti ili ne s vojnom proizvodnjom. Put do uspjeha znatno je teži i skuplji nego u “civilnoj” industriji. S time da se u ovoj proizvodnji mora u startu računati s time da će HV trebati možda tek 10% proizvodnje, a 90% treba izvesti. Interes pak definitivno raste, što je dobro, jer RH sigurno može izvoziti znatno više oružja od sadašnjih 1,5 mlrd. kuna.
Pogledajte i video: Naši reporteri u tajnom pogonu u Zagorju
Prošli tjedan u Sankt Peterburgu je objavljena knjiga ‘Ne pucajte, mi smo vaša braća’ ruskog novinara i sveučilišnog profesora Vladimira Mukuseva, koja otkriva istinu o smrti ruskih novinaraa Viktora Nogina i Genadija Kurinoja, ubijenih kraj Hrvatske Kostajnice 1. rujna 1991. godine. Knjiga ‘Ne pucajte, mi smo vaša braća’ svojevrstan je nastavak njegove prve knjige naziva ‘Crna mapa – priča jedne novinarske istrage’, u kojoj je ruski novinar detaljno istražio sve pojedinosti oko pogibije novinara. U najnovijoj knjizi Mukusev otkriva kako su Nogina i Kurinoja 1. rujna 1991. godine hicima iz automatskog oružja ubili srpski terorsiti nedaleko od Hrvatske Kostajnice. Ruski novinari su putovali automobilom s diplomatskim oznakama tadašnjeg Sovjetskog Saveza od Hrvatske Kostajnice prema Petrinji. Dolaskom do sela Panjani Srbi su počeli su pucati po automobilu s diplomatskim oznakama iako su ruski novinari zavapili da prestanu vičući: ‘Ne pucajte, mi smo Rusi, vaša braća.’ Vapaji nisu pomogli, teroristi su nakon ispucanih rafala opljačakali i zapalili automobil s tijelima ubijenih novinara. Slučaj ubijenih novinara prerastao je u diplomatski rat i optužbe pobunjenih Srba da iza terorističkog čina stoje pripadnici Zbora narodne garde.