Još tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja, snage HVO-a zauzele su dominantne pozicije oko Vitoroga i drugih vrhova naspram Šipova. No problem je predstavljala okolnost da se s tih vrhova trebalo spustiti u udolinu i osvojiti plato iznad, na kojem su bile utvrđene neprijateljske snage, u čijem rasporedu bila je vrlo snažna protuoklopna obrana uz minska polja.
– Konfiguracija terena bila je takva da nama nije odgovarala, a maksimalno je odgovarala neprijatelju – rekao je pukovnik Rade Lasić.
Probojem prema Šipovu, uz proboj kod Mliništa, srušila bi se prva i jedina crta obrane neprijatelja koji je u nju uložio sav svoj ljudski i materijalni potencijal. S druge strane, 4. gardijska brigada dobila je zadatak probiti ovu liniju. I ovdje je jutarnja magla, uz prethodne pripreme artiljerijskih ciljeva, odigrala svoju ulogu.
– Nisam vidio bolje utvrđene neprijateljske položaje, to je bilo točno školski odrađeno – kazao je satnik Miljenko Modrić.
Satnik Dragan Maretić prisjetio se kako se na sastanku razgovaralo o tome hoće li se ići u napad zbog magle te da se odlučilo da se ipak ide u napad.
– Magla nam je došla iznimno dobro, pogotovo nama, tenkovskom vodu, jer smo mi trebali prići najmanje kilometar do njihovih uzvišenja – rekao je poručnik Mario Beneta.
Nakon Oluje, 4. gardijska brigada prvi put imala je neograničenu količinu artiljerijske municije, koju je obilato iskoristila najjačim artiljerijskim udarom do tada na smjeru prodora brigade, koristeći se maglom za prilaženje pješaštva i oklopnih formacija što bliže neprijateljskim položajima.
Svjedoci iz drugih postrojbi hrvatskih snaga doslovno su svjedočili kako gori nebo i zemlja kada 4. gardijska brigada krene. Silina udara, brzina djelovanja po zadanim ciljevima u iznimno kratkom roku potpuno je "otpuhala" neprijatelja koji se i na ovim položajima u rasulu počeo povlačiti.
– Kada smo mi došli na taj plato, kada smo izvršili napad, kada smo ušli u okršaj s neprijateljem, neprijatelj je imao enormne gubitke – rekao je Beneta.
Dakle, tek nakon Oluje i sloma tzv. "krajine", najelitnije postrojbe Hrvatske vojske prvi puta imale su dovoljno topničkog streljiva na raspolaganju.. A agresori su sve to imali još 1991., jedino nisu imali niti hrabrosti, niti pameti, a na kraju se pokazalo - niti nikakve budućnosti.