Najiščekivanija knjiga godine u izdanju Večernjeg lista, “Neprijatelji iz čista mira”, paralelna biografija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, od danas je u prodaji na kioscima Tiska. U studiju Večernjeg TV-a razgovarali smo s autorom knjige, novinarom Tomislavom Krasnecom.
Naslov prvog poglavlja zvuči kao početak nekog horor filma. S čime nas uvodiš u knjigu?
Naslov prvog poglavlja je “Znam što si radio na zajedničkom odboru”, kao neka parafraza horor filma “Znam što si radila prošlog ljeta”. Radi se o jednoj sceni iz 2012., kad je Milanović premijer, a Plenković je saborski zastupnik i još uvijek samo promatrač u Europskom parlamentu, gdje vodi neku sjednicu zajedničkog odora, koja je zapravo nebitna. Ali vidimo Milanovića koji je pratio kako je Plenković vodio tu sjednicu i Milanović se na sljedećoj sjednici Vlade žali zašto je zapravo Plenković (čije ime ne izgovara, ali misli na njega) kritizirao u Europi njegovu, Milanovićevu Vladu. U toj otvornoj sceni Milanovića boli to kako nastupa tamo neki Plenković 1500 kilometara daleko, na nekoj sjednici zajedničkog odbora… Nitko to nije možda ni pratio, ali Milanović jest. Hoću reći, u toj jednoj sceni 2012., kad mi svi mislimo da jedan drugom uopće nisu na radaru, da je Milanoviću najbitniji protivnik Karamarko, i da Milanović kao premijer ima hrpu posla, jer voditi vladu usred krize nije mala stvar, on ipak gleda jednim okom što to tamo radi Plenković. I doslovno u jednoj od kasnijih izjava govori: Znam ja što je tko govorio na zajedničkom odboru u Bruxellesu, postoje video snimke.
Tad se možda nama nije činilo ništa bitno, ali u retrospektivi… Sad, kad vidimo koliko je Milanović kao predsjednik u toj tvrdoj kohabitaciji bio fiksiran na Plenkovića kao premijera, vidimo da je ta fiksacija i to neko rivalstvo uvijek postojalo. Nekad je bilo manje vidljivo, a nekad eksplodiralo pred očima svih nas.
Počinje li to tada ili još i prije?
To je uvodna scena u knjizi, ali počinje i prije. Kroz izjave sugovornika u knjizi vidimo da njihovo rivalstvo seže još u dane kad su obojica bili mladi diplomati u Ministarstvu vanjskih poslova. Jedan sugovornik to dobro kaže: “Soba je premala kad su skupa u njoj. Ministarstvo je premalo kad su skupa u njemu. Jer su takvi karakteri”.
Koliko se njih dvojica zapravo dobro poznaju?
Toliko dobro da jednom prilikom, dok je Milanović bio na mandatu u Bruxellesu, Plenković dolazi kod njega doma na ručak. Kasnije su to spominjali u jednoj od svojih svađa. Milanović je rekao da su bili dovoljno dobri da mu je Plenković bio doma, što nije bilo puno ljudi. Plenković je rekao da je to bio samo jedan posjet koji nije ništa značio.
Iako se činilo da su po samoj prirodi tog druženja u dobrim odnosima, a to je jedna obiteljska, prijateljska, normalna atmosfera, bilo je ipak i tenzija u zraku. Nisu oni najbolji prijatelji ni u tom trenutku. Zoran je uvijek bio “alergičan” na te Granićeve diplomate koji su bili percipirani kao lojalni ministru Mati Graniću, a Plenković je svakako bio jedan od takvih.
Kako je išao taj njihov odnos, kad je to kulminiralo?
Zanimljiva je još jedna stvar, kad se Plenković vraća iz Pariza, gdje je bio jer je sa Sanaderom imao tu epizodu, kad je Sanader njemu predložio da on bude tajnik pregovaračkog tima, što je Plenkoviću bilo ispod časti jer je on uvijek sebe zamišljao kao glavnog, nekog tko je broj 1, a ne broj 2 ili broj 3. Plenković pada u nemilost i odlazi u Pariz, koji zapravo nije kazna nego neki zlatni kavez, ali dobro. Kad se Plenković vraća iz Pariza, istoga dana dobiva dvije ponude za posao. Jedna je od ministra Gordana Jandrokovića da dođe na mjesto državnog tajnika u MVEP-u. A druga je od Ive Josipovića da bude savjetnik u Uredu predsjednika. Koliko sam ja od sugovornika doznao, Zoran Milanović je među ljudima s kojima se Plenković konzultira oko toga koju ponudu prihvatiti. Plenković pita Milanovića što misli koju ponudu treba prihvatiti i Milanović mu odgovara da mu je bolje biti državni tajnik. Što govori o još uvijek dobrim odnosima.
VEZANI ČLANCI:
Ali, već 2012., u toj otvornoj sceni knjige, kad ovaj njega gleda iz Banskih dvora, preko nekog video linka, i zamjera mu što ovaj tamo po Bruxellesu govori, već se tu pokazuje da Milanović Plenkovića, nakon njegova ulaska u politiku, onako lagano ne može podnijeti. Što smo kasnije svi vidjeli. Tu neku netrpeljivost.
Ali trenutak potpunog zamrzavanja odnosa je onaj kad je Milanović Plenkovićevu majku opisao kao vojnu lekarku. Plenković to nikad nije zaboravio. Nikad nije mogao prijeći preko toga. Nije samo to što je Milanović spomenuo njegovu majku takvim izrazom koji je uvredljiv za Plenkovića, nego što je Plenković u tome vidio aktivan pokušaj Milanovića da ga diskreditira, ogadi kod birača HDZ-a i desnice. Od tad je taj rivalski odnos postao… Neću reći: na život ili smrt. Ali: na politički život ili političku smrt. Ulozi su postali toliko veliki, barem s Plenkovićeve strane.
Pričao si s 50 ljudi. Tko su ti sugovornici u knjizi? Njihovi najbliži suradnici ili?
Da, to su ljudi koji su surađivali s jednim, drugim, ili s obojicom. Svjedočili razvoju nekih ključnih trenutaka u karijerama obojice. Svi govore “off the record”. Nikoga ne imenujem od sugovornika. Zato što je je jedino na takav način bilo moguće doći do neke dublje istine ili slobodnijih analiza o dvojici ljudi koji su još uvijek na vlasti. Ja sam od sugovornika tražio da podijele sa mnom neke scene, događaje, dijaloge koji ocrtavaju dobro ili jednog ili drugog, ili njihov odnos. I da to čine dok su ti ljudi na poziciji moći. Da su to bili razgovori “on the record”, ljudi bi vjerojatno hladno rekli: oni su vrlo profesionalni ljudi i dobro rade svoj posao. I tu bi stalo. Ali kad dobiju mogućnost slobodnije razgovarati, a to je “off the record”, onda detaljnije i bolje prepričaju neke scene i dijaloge nego što bismo čuli u toj jednoj suhoparnoj rečenici koju bi morali reći. Zato što većina ljudi i dalje radi taj posao koji radi. Većina tih ljudi se ne želi zamjerati ili je u strahu nekad.
Ti ljudi, sugovornici, polazili su od toga da tu postoji i zanimljivost ovakvog pristupa, paralelne biografije u kojoj postoji puno epizoda koje su skoro pa filmske, a postoji i javni interes. Njihova tvrda kohabitacija nije takva da je jednom bljesnula neka svađa, pa je zaboravljena i život je išao dalje. Taj dojam, da je nešto divlje u zraku među njima dvojicom, bio je u redovnim intervalima serviran cijeloj javnosti “na izvol’te”. Praktički dnevno, ili u tjednim intervalima, ili mjesečnim, ali uvijek je to bilo nešto konstantno što smo vidjeli kod njih dvojice, možda od Milanovića više nego od Plenkovića, i uvijek je ostajao mnogim ljudima nekakav upitnik nad glavama: što se tu događa, kako, zašto?
Na taj upitnik ova knjiga pokušava dati neke odgovore. Ne onako da kaže: ovo je zato, ovo je zato. Nego tako da prepriča neke epizode koje nešto nam nešto govore i o ovome što vidimo danas.
Kad se rodila ideja o knjizi? U kojem trenutku si odlučio krenuti u pisanje knjige?
Trenutak je bio negdje u jesen. Logika je bila: ok, slijedi superizborna godina, a ovdje imamo jedan vrlo neobičan odnos između dvije velike figure hrvatske politike. O kojima su napisane biografije, ali u vrijeme kad su dolazili na vlast, kad su postajali premijeri, ili kad su otišli s vlasti pa je bilo post festum. Ali su napisane biografije o jednom, ili biografije o drugom. A ovdje je najzanimljivije baš to kako njih dvojica zajedno funkcioniraju. I kako država s njima funkcionira. I kako je taj njihov međusobni odnos nastao.
Taj pristup, da baš idemo na paralelnu biografiju, da tražimo i sličnosti i razlike, i ono od čega je sazdan njihov odnos, to je nastalo kao ideja negdje u jesen 2023. godine. Počeo sam s intenzivnim intervjuiranjima, radio na tome, prikupljao materijal. Uvijek nam je bila ambicija da izdamo knjigu prije svih ovih izbornih ciklusa. I onda se dogodilo to da je 15. ožujka Milanović zapravo potvrdio kut gledanja ove knjige. A kut je da su njih dvojica vječiti rivali. Na potpuno iznenađenje svih, Milanović se odlučio uključiti u ovu kampanju za parlamentarne izbore, pokušati ponovo postati premijer, s pozicije predsjednika Republike, bez davanja ostavke. Takav razvoj događaja učinio je pisanje knjige bitnijim i hitnijim. I drago mi je da smo je uspjeli otisnuti i da je u prodaji, evo, i prije parlamentarnih izbora.
Taj žanr, ta vrsta žurnalističke publicistike u koju smo se upustili, je nešto što postoji, i što je standard, u Americi ili Velikoj Britaniji, dakle u medijski i demokratski razvijenijim zemljama od naše. U Americi se redovito knjige objavljuju o predsjednicima dok traje njihov mandat. U glavi su mi bila dva temeljna pitanja. O čemu ako ne o tome, i kad ako ne sad? Tema je užasno bitna. Nevjerojatan odnos između premijera i predsjednika koji se reflektira na funkcioniranje cijele države i društva. Kad, ako ne dok to sve traje? I prije nego što birači izlaze na birališta i imaju priliku odlučiti. A najbolje je odlučiti na temelju informirane odluke i shvaćanja što se događa.
Tu vrstu novinarske tehnike Bob Woodward je u Americi nazvao “best obtainable version of the truth”. Najbolja verzija istine koja se može dobiti, koja se može izvući. A to je kad novinar ide od sugovornika do sugovornika, koji je upućen ili je svjedok nečega, i dobiva od svakog nešto što je na kraju najbolja verzija istine koja se može izvući. To je ono čime sam se vodio u pisanju ove knjige.
VEZANI ČLANCI:
Možeš li nam neke nepoznate detalje otkriti?
Neke sam već spomenuo, ali ima ih puno. Dosta opisujem i to Plenkovićevo “ne” Sanaderu. Koje nije nikad do kraja objašnjeno. Zašto je Plenković uopće odbio takvu ponudu da bude tajnik pregovaračkog tima? Jedan od odgovora koji se nudi je da je Plenković do tada već razvio nekakav odnos sa Sanaderom koji on smatra dovoljno prijateljskim da si može dopustiti reći premijeru “ne”, pa će, kao, premijer njemu izaći ususret i korigirat će svoju ponudu. Što je bilo malo nerealno za očekivati, prekuražno od Plenkovića, ali govori o njegovoj ambiciji. Koja je već tad, a to je 2004., golema. On mora biti broj 1. A ne može biti broj 1. To su opet dva karaktera, dva Dalmatinca, Sanader i Plenković. Reći “ne” premijeru Sanaderu na takvu jedinstvenu ponudu je u najmanju ruku neobično. A i ne vjerujem da bi Plenković danas reagirao benevolentno da njemu netko kaže “ne” na njegovu ponudu. On je postao takva vrsta premijera kod kojeg onaj mladi Plenković ne bi uopće preživio takvu epizodu. Što je zanimljivo.
A kod Milanovića je jedna zanimljiva stvar, koja se u knjizi opisuje, postojanje dvaju dokumenata unutar SDP-a koja analiziraju tko je taj Zoran Milanović. Jedan dokument nastaje u unutarstranačkoj utrci nakon što je Račan umro i to je neki pokušaj psiho-profila u kojem se opisuje praktički sve što danas vidimo, što se kasnije na račun Milanovićeva karaktera spominjalo: da je konfliktan, da je neka narcisoidnost u pitanju, da ne zna baš slušati ljude u razgovoru…
A drugi dokument je netko donio Račanu, dok je još bio živ, gdje se Milanovića pokušava prezentirati kao nekog tko je ubačen u SDP, a tu ne pripada, i tko ima neke desničarske poveznice. Što iz današnje perspektive, kad Milanović ima neke desničarske izjave i politike i postupke, također potiče čovjeka na pitanje je li taj dokument pogriješio ili je bio točan. Račan je u svakom slučaju uzeo tjedan dana da to ispita i vidi ima li kakve istine u tome. I zaključio je da je to neka podvala neke od frakcija, ili unutar stranke, ili unutar sigurnosnih službi. Račan je to odbacio kao neistinito. Čak je to bilo i u medijima, Milanović je to komentirao 2007., u jednom od intervjua. Netko ga je pitao za to, on je isto to smatrao podvalom. Teza tog dokumenta je bila da je on možda desničar, a iz današnje perspektive 2024. to je zanimljivo sagledati. I svatko može vidjeti sâm.
Za kraj, da se dotaknemo tima koji je radio na knjizi. Tko je sve bio uključen?
Pa, to je najbolji tim koji postoji u hrvatskom izdavaštvu! Večernji List je takva redakcija, takva medijska kuća, koja je u stanju ovakve projekte odraditi stvarno najbolje što sam ja ikad vidio, ne samo iskusio. I ja sam sretan zbog toga. Glavni urednik Dražen Klarić, koji zna prepoznati dobru ideju i zna je ostvariti. Urednik knjige je Žarko Ivković koji je genijalan urednik i užitak je s njim raditi. Niz knjiga je uredio. Iza sebe ima stvarno respektabilnu karijeru i novinskog urednika, a i ovog dijela u izdavaštvu. Zoran Birman je art direktor i dizajner, koji je grafički uredio knjigu. Siniša Hančić je urednik fotografije. Knjiga ima dva bloka fotografija. Jedan iz arhive Pixsella, koja je stvarno fascinantna. I ova slika na naslovnici je jedan nevjerojatan trenutak, povijesna slika. Drugi blok je iz privatnih albuma koji su obojica podijelili s medijima.