Ono što je danas loše u hrvatskim medijima trebala bi korigirati jedna nova institucija, sastavljena od predstavnika novinarskog ceha, nevladinih udruga, ali i medijskih izdavača, dakle onih za koje se smatra da su jureći za profitom posredno oblikovali današnji žurnalizam. Iza te inicijative stoje i Međunarodni centar za obrazovanje novinara u Opatiji, Zaklada Konrad Adenauer, a najavljuje se da bi novac za financiranje toga samoregulacijskog tijela mogao doći i iz fondova Europske unije. Simptomi stanja u hrvatskom novinarstvu očito su takvi da za promjene ima dovoljno zainteresiranih na svim stranama i ovdje i izvan granica Hrvatske, gdje su uostalom sjedišta najvećih ovdašnjih medijskih izdavača.
Prema dosad objavljenim informacijama, to novo tijelo, Vijeće za medije, trebalo bi u tako proširenom sastavu iz novinarstva potiskivati senzacionalizam bez pokrića. Trebalo bi učvršćivati kriterij istine i vjerodostojnost. Štititi čitateljstvo od manipulacija lažima i objedama. Sve su to teški izrazi, ali gotovo da nema medija u Hrvatskoj koji im katkad ne nudi povod, pa se zato uvriježio dojam da je žutilo postalo dominantna boja hrvatskog novinstva.
Prodor žutila počeo je ranih 90-ih, ali sve do potkraj prošle dekade tabloidne forme postojale su na tržišnoj margini. Žutilu su vrata šire odškrinuta kad je pojačana međusobna konkurencija dnevnih novina, a pogotovu kad su se ove našle jače nego ikad pritisnute naraslom konkurencijom elektroničkih medija. Moto je postao biti brži i zanimljiviji, pri čemu se nije uvijek pitalo za cijenu i broj "žrtava". Ako se hoćeš baviti ozbiljnim novinarstvom, idi na Treći program Hrvatskog radija, dobrohotno mi je jednom preporučio znanac, dok ga i samog nije opekla žarnjača medijskog senzacionalizma.
U međuvremenu, broj opečenih rapidno je rastao na svim stranama, u vlasti, opoziciji, državnim institucijama, poduzetničkom sektoru, među običnim građanima koji bi se katkad našli bez vlastite krivnje u medijskom žrvnju. Sasvim predvidivo, rasla je kritična masa nezadovoljnika takvim stanjem, što je, uza sve češće posezanje za sudskim tužbama, dovelo i do spomenute inicijative o osnivanju Vijeća za medije, koje podupiru i medijski izdavači.
Iako ta inicijativa zapravo svjedoči da žuti štih preko hrvatskih medija nije neko trajno stanje te da će se na medijskoj sceni ponovno u ravnopravnijoj poziciji naći kriterij istine, novu instituciju ne vidim kao svemoguću. Prvo, uvijek postoji opasnost da će se ona odmetnuti u nečije sinekure, a da etičnost novinarske profesije neće biti istinski u prvom planu. Drugo, takav forum, sazdan od predstavnika novinarskog ceha, nevladinih udruga i učitelja novinarstva, mogao bi se pretvoriti u neku vrstu "roditeljskog sastanka" s izdavačima, na kojem svatko uljudno kaže svoje, a onda se svi raziđu i rade po starom.
Treće, moguće je da će izdavači preko tog foruma nastojati u svoj biznis uvući i državu, otprilike sa stavom hoćete li pristojnije medije i ako niste za to da informacija bude obična tržišna roba, nemojte je ni porezima ni drugim nametima tako tretirati.
Osnivanje Vijeća za medije moglo bi se zato pretvoriti u dugi proces promjena u kojem će samoregulacijska metoda biti u utrci s onom sirovom, tržišnom. Pitanje je hoće li svojim dometima u praksi biti brža jedna takva nova institucija ili pak neki novi izdavač koji će se spretno ubaciti u onaj segment tržišta što je ostao prazan nakon množenja tabloida. Stvar je samo u tome tko će prije podsjetiti da su novine kao banke, kuće koje žive od tuđeg povjerenja. Jednom kad to povjerenje izgubiš, teško ga je vratiti.