Liječnica Marija Šlezinger bila je neizlječivo bolesna i dobro je znala da joj je kraj blizu. Zato je tražila da je se, kad premine, pokopa na ulazu u zemunicu u kojoj su se skrivali ranjenici, odlučna u namjeri da i s one strane života pobijedi agresora i zavara ga svojim tijelom, stvarajući privid kako je ovdje riječ o grobnici, a ne o podzemnoj bolnici.
Doktorica Šlezinger vjerojatno nije bila četnikuša, iako je tada na Petrovoj gori bila 1942. godina, a nacisti i ustaše su tada vjerojatno bili agresori iako je danas 2021. Štošta se promijenilo na poligonima povijesti, a digitalno je doba do te mjere evoluiralo da je kadro mijenjati prošlost. Eto, stari ustaški pozdravi postaju novi hrvatsko-civilizacijski PIN kodovi, ono što nas razlikuje pri uključivanju i isključivanju iz javnog života. Mariju Šlezinger sada bismo vjerojatno i umrlu stavljali na web i društvene mreže da pokažemo gdje su skloništa izranjavanih nepodoba i to je u redu, to je naš determinirani nacionalni PTSP, spoznaja da smo odjednom postali Hrvati točno toliko prekomjerno i neukusno koliko je neminovno da bi se mazohistički uživalo u strahu od sjećanja na uloge koje smo igrali ranije. U ona vremena kada smo bivali uvaženim podanicima raznih režima hrvatstvo nam i nije uvijek bilo prvo na pameti, ali znali smo ga se, ruku na srce, prisjetiti od vremena do vremena, u inat nekome i na našu kolektivnu sramotu.
I to stoga što smo bili neumjereni u njegovoj zloupotrebi, što smo puštali one najgore među nama da nam određuju njegove standarde i da društvo strukturiraju kao kolektivnu umobolnicu iz koje nema prozora u svijet. Da će se intelektualni potencijal naroda koji, ne samo da trpi snažnu oskudicu istog prije svega zbog kukavičluka pametnih nego je i matematički malobrojan, morati trošiti na repliciranje historijskim demonima potvrđuju tezu da je svaki fundamentalizam, nacionalni pogotovo, utemeljen na strahu, a ne na mržnji. Bojati se onoga što smo bili i onoga što ne bismo smjeli postati vuče nas u neoborivi fatalizam i Cioranovu misao kako je povijest lekcija iz nečovječnosti.
I svako malo iz te nečovječnosti pojave se naši „ljudi u crnom“ što doslovno love izvanzemaljske vrste po napaćenom hrvatskom planetu, aliene u vjeri i naciji, što sline i reže po domovinskoj pastorali. Od proslave do proslave, od paradiranja do paradiranja „ljudi u crnom“ pokažu svoja izvanzemaljska oružja i onda netragom nestanu kamuflirani u snošljivost društvene klime koja demokraciju ipak shvaća kao pravo na manifestiranje idiotluka. Štete nisu naizgled velike samo zato što su neizmjerljive i jer nas je glavni tok kršćanske doktrine uspio udresirati kako zlo ne postoji trajno, nego je riječ o tek incidentnoj pojavi, trenutačnom manjku dobrote, koja se uskopizdi s vremena na vrijeme i onda ju valja pobijediti. S druge strane imate idejno poraženo manihejstvo u kojem dobro i zlo predstavljaju paralelne stvarnosti između kojih nema kompromisa.
„Građanin postaje pukim potrošačem, a svoj manjak angažmana prikriva pozivajući se na vrijednosnu neutralnost. Nemoćan i napušten pojedinac i država koja odbacuje i odbija preuzeti odgovornost za obrazovanje i kulturu savršeno odgovaraju idiličnom braku neoliberalima i državne birokracije, koji su odgovornost prebacili na pojedinca, i to ne samo za vlastiti život i vlastite izbore koje donosi u svijetu lišenom svakog izbora, već i za globalna pitanja“, pišu Bauman i Donskis u „Tekućem zlu“. Potpuno je onda jasno zašto je u ovom društvu i ustaševanje prepušteno pojedincu i zašto je Vijeće za suočavanje s prošlošću donijelo odluku u stilu da mogu postojati i posebne prilike u kojima bi se u Jasenovcu opet mogla početi izvoditi Mala Florami.
Jasno, pretjerujem, i to čisto zlonamjerno, još uvijek zgrožen pomanjkanjem intelektualne odlučnosti i odmjeravanjem koliko će nam okrvavljenih političkih izbornih poena donijeti neodređen stav prema zločinu. Na početku 2021. mi se bavimo idejom da se zakonski potpuno zabrani ustaški pozdrav „za dom spremni“. Zar stvarno? Zar je skoro osam desetljeća potraćeno na to da bismo se osmjelili obezakoniti ono što bi naciji s idejom već odavno bilo jasno da joj kataklizmički šteti. Nije iskazivanje hrvatstva urlanje „za dom spremni“, nego je hrvatstvo eliminiranje ustaštva iz bilo kakvog društveno-političkog kondicionala. Kada bismo barem imali kvalitetnog političkog hrvatskog Zoilosa kakav je bio onaj atenski, retor koji je ostao milenijski zapamćen po tome što je u književnim djelima koje je grčka antika držala uzorima, pronalazio slabosti.
Zoilos bi našao hrpu slabosti u našim povijesnim klasicima, u burnim interpretacijama jednog te istog, iscrpljujućeg stupanja u nultoj točci beznačaja, tamo gdje se nebitno množi i podjaruje u ime zaborava stvarnosti. Ne bi nam tu moglo pomoći ni Vijeće za suočavanje s budućnošću, da ga se dosjetimo osnovati, čak i da nepobitno utvrdi kako je korištenje pozdrava za dom spremni poželjno i potrebno u slučaju restauracije NDH. Prošlost ne razumijemo i želimo je prilagoditi „tekućem zlu“, budućnosti se bojimo pogledati u oči jer je puno lakše prepustiti se drugima da nam je serviraju kao imperativ i onda je neminovno da se odreknemo odgovornosti i za svoje živote i za svijet u cijelosti. Povijest nas diskretno uporno uči kako je ponekad nečinjenje najgori mogući oblik kolaboracionizma sa zlom. Manihejci su mi nekako bliži u svom konceptu koji dobro i zlo vidi u paralelnoj utrci za dušu postojanja.
Sve se češće čudimo nad činjenicom postojanja dobrih ljudi, ali njih je i puno više nego što mislimo zato što je dobro šutljivo, ono je samorazumljivo, podrazumijeva se i ne traži vanjski oblik priznanja. Zlo je glasno, vulgarno, razmetljivo, uvredljivo, njemu treba publika jer je bez nje nerealizirano, tek unutrašnji jad i provalija frustracija u kojoj se nakuplja kloaka spremna da se prelije po svakome tko je na vrijeme prozre. Zlo misli da ima pravo na sve, dobro zna da ima pravo na svakoga, na svako živo biće, na život koji jest nešto najveličanstvenije, bez obzira na to u kojoj se formi pojavio. Mariji Šlezinger nije trebalo nikakvo vijeće da bi mogla procijeniti tu razliku i da bi znala kako ostati veličanstveno dobra i nakon smrti. Da se netko osmjeli pa pokrene Vijeće za planiranje budućnosti s njezinim imenom, bila bi to jasna poruka da na ulazu u ove društvene zemunice stoji znak koji potvrđuje kako u njima još uvijek ima inteligentnog i časnog života. I dobrog...