Može li stožer kojem vjeruju i građani i politika postati model za Hrvatsku

Kad se ne bi radilo o bolesti, Hrvatska bi trebala biti sretna zemlja kad vidi kako funkcioniraju njene strateške službe, suočene neočekivano s opasnostima zaraze koja se dramatično nadvija nad njenim stanovništvom.

A kad je već, nesrećom koja pogađa i druge zemlje, neke i puno teže, nepoznata bolest izbila, još je važnije da je zdravstvo – s timom koji predvodi ministar Vili Beroš, sa svojim jednako briljantnim suradnicima – steklo povjerenje, ako ne i simpatije građana, zbog načina na koji se danonoćno bore za zdravlje građana. Na njihovim se licima ogleda umor, ali oni ga ne pokazuju, ili ga nastoje skriti, da ne bi drugim ljudima davali loši primjer obeshrabrenja. Psihologija je, i u dobru i u zlu, početak svakih promjena. 

Bolest nije politika, ali se politika ne može odvojiti od nje, kad jednom nahrupi, pogotovo u epidemijskim razmjerima. Ni u redovnim, a pogotovo u izvanrednim okolnostima, ništa nije moguće bez čovjeka, a ništa nije trajno bez institucija. Na to se svodi svako dobro upravljanje. Hrvatske su vlasti aktivirale i ljude i institucije; čini se da su to učinile na vrijeme, i u dobroj kombinaciji, što ovoga časa stvara razliku u odnosu na neke druge zemlje koje su povjerovale da cvrčak vrijedi više od mrava. Ljudi se u Hrvatskoj ne osjećaju nezaštićeno, fatalistički prepušteni sudbini, ni sami sebi. Osjeća se, ako se sve ne može vidjeti, da postoji sistem, da postoje planovi i da postoje ljudi koji o njima vode brigu. I da sve funkcionira skladno i uredno, kako bi i ostalo moralo funkcionirati u uređenoj državi. 

Sve i u politici počinje od čovjeka; od glave sve miriše, a ne samo da od nje sve smrdi. Novi čovjek na čelu zdravstvenog sustava funkcionira kao da je tamo starosjedilac a došao je na to mjesto malo prije korona-virusa; djeluje kao da je pod sedativima, mirno i sigurno, kao da ulazi u operacijsku dvoranu, a nikad nije pospan, kao da je u svakom trenu usred operacije (što i jest). U kratkom periodu, ali u pravo vrijeme, Vili Beroš postao je najjača karika jednoga važnog društvenog lanca s kojim se ljudi vežu, u strahu da se zaraza ne proširi i na njih i u nadi da će ih zaobići. Njemu građani jednostavno vjeruju i kad im govori stvari koje ne vole čuti. Njegove desna i lijeva ruka, Alemka Markotić i Krunoslav Capak, u svakoj (ne)prilici demonstriraju vrhunsko stručno znanje i komunikacijsku spretnost, a opet, skrajnju bliskost s ljudima koje štite i koje moraju uvjeriti da je čovjek jači od bolesti.

Politika se, u ovome slučaju, oslonila na struku, što nije uobičajena pojava u zemlji kojom vladaju političari opće prakse, obično udaljeni od struke. Traže li se, ovoga časa, zaslužni i požrtvovni pojedinci, ni Davoru se Božinoviću, van svih stranačkih konsideracija (koje se u ovim okolnostima ni ne eksploatiraju), ne mogu osporiti zasluge što je vrhunske stručnjake uklopio u složni tim koji je ljude uvjerio da u ovome probnome letu imaju pilote u kabini. Poslije svakog njihova nastupa ostaje dojam da su rekli sve što je trebalo reći i da nisu izostavila ništa od onoga što građani hoće znati. Kad bi uvijek tako bilo, Hrvatska bi brže rješavala lakše probleme od korona-virusa. Mogao bi to postati model za upravljanje državom u kojoj politika prečesto ide drumom a struka šumom (ili obrnuto). Obično su političari ti koji ne vide dovoljno da su zajedno moćniji.

Države postoje i za to da štite svoje državljane, pa i od bolesti i od svih drugih zala. Javno zdravstvo ima u Hrvatskoj bogatu tradiciju, ima dobro školovane kadrove, koji se ističu i u zemlji i u inozemstvu, ima i institucije, u kojima liječi građane i razvija medicinu; ponekad se postavljalo pitanje ima li i dobru organizaciju; za novce se uvijek znalo da nedostaju, i da će nedostajati sve dok se osjetno ne podigne BDP i dok se ne promijeni ozbiljnije odnos produktivnog i neproduktivnog stanovništva. Kad je iz Kine preko Italije, a onda i drugih zemalja-izvoznica, novi virus stigao (očekivano) i u Hrvatskoj, teren je bio pripremljen za borbu; država je bila na svome radnom mjestu. Vjerojatno bi mnogi hrvatski državljani – kad bi ih se pitalo – rekli da nisu baš doživjeli da ih država štiti (dovoljno) od kriminala ili od korupcije, koje najčešće ističu kao državno zlo. Ali, kad je zaraza došla pred vrata, država je pokazala da zna što treba, i što mora učiniti, da zaštiti građane i da smanji opasnosti od širenja virusa. Kad bi vlast tako funkcionirala i u drugim (ne)prilikama i ukupno zdravlje nacije bilo bi drukčije.

Medicinsku struku čekaju još mnoge vidljive, možda i nevidljive prepreke na putu do ozdravljenja; konačna pobjeda nad dosad nepoznatim virusom ne može se proglasiti prije kraja. Ni najveći stručnjaci ne usuđuju se reći dokle se epidemija može širiti, ni kad će završiti, ni kolike žrtve sve može izazvati. Ozdravljenje ni u poznatim slučajevima nije uvijek do kraja u rukama čovjeka; postoje i razlike, manje ili veće, između bolesti i bolesti, između čovjeka i čovjeka, između države i države. U pitanju borbe s virusom, Hrvatska nije na začelju. Hrvatsko je zdravstvo u prva dva mjeseca borbe s korona-virusom potvrdilo sve što je i drugima poznato – da je riječ o agresivnoj pojavi kojoj ne treba otvarati vrata. Hrvatsku su prozivali kad je na samome početku uvela provjere na svojim granicama; Hrvatsku su napadali kad je sve to digla na znatno višu razinu. Bilo bi bolje da su hrvatske vlasti mogle zavesti puni nadzor s blažim mjerama, a da ne ugroze zdravlje svojih građana, ili da mogu imati razumijevanja za potrebe potencijalnih – a izoliranih – pojedinaca da se šeću među zdravim ljudima, a da i njih ne dovedu u pogibelj. Zataji li nekome duh odgovornosti, ili osjećaj solidarnosti, on ugrožava red, a ne država koja se brani od takvoga nereda.

Hrvati znaju i iz iskustva što je to opasnost i da u opasnosti sve nije dopušteno. Nije isti tip opasnosti od koje su se spašavali bijegom u podrume i opasnost zbog koje trebaju ostajati u svojim domovima. Individualna je odgovornost u oba slučaja polazište u svakoj strategiji obrane od većih žrtava koje se, većom disciplinom i savjesnošću, mogu izbjeći. Virus je drukčija bomba, ali i on ubija. Hrvatska još nije dobila bitku dok borba sa zločestim i agresivnim virusom još nije na vrhuncu, kako stručnjaci vide mogući razvoj epidemije. Ali, Hrvatska je dobila prve, možda se pokaže i odlučujuće runde; i nestručnjacima se čini da u Hrvatskoj nije moguća Italija; jedna višestruko siromašnija zemlja, materijalno kudikamo država, smanjila je, zasad barem, štetu jer je na vrijeme primila i dešifrirala signale iz Kine. Nije pitala kome zvona zvone; znala je da i njoj mogu odzvanjati, pogotovo ostale li prekriženih ruku.

Pogledajte zašto je važno ostati kod kuće

Video: VLm

Virus nije iznenadio Hrvatsku, i ne iznenađuje je ni dalje, iako se širi; vlasti, zdravstvene prije svega, drže se dobre strategije da sve ne ovisi samo o virusu, da puno toga ovisi i o ljudima, da mu ne pružaju ruku, i o vlastima, da zaštite i umire građane. Između Beroša i njegove ekipe i građana stvorena je potrebna kemija: ministar funkcionira na tipu javnoga djelovanja, odnosno politike, koji se temelji na povjerenju: ne podcjenjuje nikoga, a najmanje bolest; ne govori previše, iako nastupa mnogo; kaže koliko treba da ne bude uhvaćen u laži, a ne vara ljude.

Umirujuće je što se može vidjeti da postoji vlast, a da ne guši ljude; da postoje ljudi koji doživljavaju da vlasti rade u njihovu interesu i za njihovo dobro, a da, osim nečasnih iznimaka, ne otežavaju posao; da postoje pravila ponašanja, pa i mjere prisile, koje se zaoštravaju sa svakim dokazom o izigravanju, a da se Hrvatska zbog toga ne okreće prema policijskoj državi.

Hrvatska još jednom potvrđuje da se može ujediniti samo kad je izložena velikoj ugrozi. Može li se ujediniti i oko niza manjih ugroza, a da ne naruši svoj pluralni demokratski karakter? Kad prođu opasnosti korona-virusa, mogla bi hrvatska politika izvlačiti pouke iz vlastitih doživljaja. Ne da svi državljani isto misle, nego da država efikasnije djeluje.