Paradoksalno, vijesti su zadnjih tjedana, koliko god bile loše zbog koronavirusa, postale bolje, ako govorimo o onome što Amerikanci nazivaju "stanje nacije", a još uvijek s tek malo "policijske racije", za razliku od sudjeda po EU i na Balkanu. Što je najgore, baš zbog koronavirusa, pa potresa, prema istraživanjima i anketama u Hrvatskoj nikad nije vladao veći optimizam.
Čak nije niti da su ljudi zbog projekcija BDP-a pjevali stari hit Novih Fosila "kad moj brod tone, tone…", nije bio potreban niti orkestar s Titanika, tek tu i tamo "Moja domovina" s balkona i lupanje po rajnglama Bandiću. Pod "prinudnim upraviteljstvom" kriznog stožera za civilnu zaštitu odlično se nosimo s koronavirusom; samo je Japan ispred nas po uspješnosti, a u tom dijelu superiorni smo i svuda reklamiranim Šveđanima, bar po broju umrlih na tisuću zaraženih.
Saznali smo i da je Velika Britanija s BBC-jem preuzela model nastave preko javne televizije, par tjedana nakon Hrvatske, pa Blaženka Divjak vjerojatno doma uživa, a još do jučer su je htjeli "maknuti". Čak je i drugi, hrabriji paket vladinih mjera za gospodarstvo dobio palac gore poslovnog svijeta, što daje predah i ostavlja neku nadu za iduće poteze. Vijest da bi se oko 50 tisuća ljudi moglo vratiti u Hrvatsku iz Irske i ostalih obećanih zemalja nove dijaspore došla je kao prijetnja, ali koliko god bila otegotna za domaći zavod za zapošljavanje, pokazuje da se napad virusa i troškovi zdravstva ipak sigurnije po zdravlje podnose kod kuće.
Možda nije bolje, ali je jeftinije, i sigurnije, a to je sad važan faktor na koji bi i u turizmu trebali marketinški zaigrati i kad korona-kriza prođe; "Mala zemlja za veliki korona-free odmor". Upravo je zdravlje, tj. njegova cijena, ovdje ključna riječ i u ovom trenutku važnije nego bolje plaće, manji troškovi, "sve je bolje" ili depolitizacija života u inozemstvu.
Jedino, a to je jako puno, što nam još nedostaje ako smo pametni, bila bi slična depolitizacija života u Hrvatskoj, jer ako išta naučimo nakon koronavirusa, trebalo bi to pretvoriti u opći reset prioriteta, teritorijalnog ustroja i mentalne higijene koja bi nam pomogla da se zalet optimizma u puku nastavi podjednako hrabrim rezovima u javnoj potrošnji, tom bunaru bez dna za koji Vlada sad (ili nikad) ima najveću podršku.
Uglavnom, opet se pokazalo da smo bolji u teškim situacijama, a ovaj put čak vlada i neko teško očekivano razumijevanje između odluka vladajućih i puka, pa je HDZ opet u vodstvu. Logičnim sljedom, ispada da će najveći gubitnici navale koronavirusa i potresa postati Davor Bernardić, čiji je SDP taman krenuo uzlazno i prestigao za tri posto HDZ, Milan Bandić s kompanijom i Donald Trump.
Za Bandića je sve odavno jasno, pokopao se već i prije potresa, ali mnogi to nisu htjeli priznati dok im nije rekao da su si sami krivi radi "neodržavanja imovine". Tek tu su shvatili dramu na vlastitom primjeru, a to najviše boli. Idućim potezima i suludim izjavama nakon potresa samo je nabacao još par cigli na teško održiv lijes bahatosti, pogodovanja i netransparentnosti koji su valjda shvatili baš svi u Zagrebu.
Slično poput SDP-a kojem su samo virus i potres falili da Vlada i Stožer na terenu pokažu da sasvim dobro "upravljaju krizom", tako je i Donald Trump u roku "keksa" izgubio prednosti rastuće američke ekonomije i rekordnog pada nezaposlenosti. Doduše, njemu ankete još uvijek daju prednost, ali pitanje je do kuda će sve to doći nekon djetinjastih poruka i grešaka oko koronavisusa koji hara Amerikom gore nego Kinom, pa se posvađao i sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom tražeči alibi.
I tu dolazimo do našeg Vilija Beroša, ministra zdravstva koji je kao Vili the Kid u vesternu pobijedio njihovog Donalda Ducka. A tu se vraćamo i na svojevrsnu "prinudnu upravu" kriznog stožera, dream teama ili, evo još jedne filmske usporedbe, "fantastic four"; Davora Božinovića koji osvaja titulu "Stjepan 'Jimmy' Stanić" domaće politike, Vilija Beroša, Alemke Markotić i Krunoslava Capaka.
Ne treba od njih stvarati kult ličnosti, ali zamislite kako bi funkcionirali da je kojim slučajem ministar zdravstva ostao nepokretni Milan Kujundžić? Nakon svega izgleda da ljudima kod nas ipak fali neko čvrsto vodstvo, blaga dikatatura, navikli smo u komunizmu, a navike se teško gube. Ali po mogućnosti ako vodstvo može biti stručno. I upravo tu dolazimo do neočekivanog pomirenja prošlosti i sadašnjosti, kroz Zavod za javno zdravstvo, tu slamku spasa koja nam je u ovoj situaciji pokazala da 45 godina komunizma nije bilo uzalud. Zamislite sreće da je još i Imunološki zavod u punom pogonu, a već sad bi se s nama vjerojatno mijenjale i Italija i Francuska i Španjolska i Amerika.
Neki dan na programu HTV4 reprizirana je emisija "Treća povijest" Tvrtka Jakovine u kojoj se temeljito govorilo o legendarnom Andriji Štamparu i osnutku Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija
Štampar, čiji nam profesionalni nasljednici danas pokazuju svjetlo na kraju korona-tunela. Otprilike kao što su i "komunističke" zgrade građene iza 1964. izdržale potres, a oštećene su one iz Austro-Ugarske i, vidi vraga, neke novije, zapravo skroz nove iz divlje gradnje u razdoblju samostalne Hrvatske, tako je i taj Zavod podloga za moguće pomirenje s činjenicom na koju bi bio ponosan i komunist Tuđman; nije baš sve to bilo bez veze. Oprostite vi slabijih živaca, ali nije mišljeno kao uvreda, niti provokacija, samo kao konstatacija na kojoj bi se dalo graditi dalje u ovom trenutku dok nam guzice i živote čuvaju medicinska struka i profesionalci.
Ili, kako u poduljem tekstu na Indexu o Bandiću i potresu kaže arhitektica Martina Petrinjak; "Divite se gospođi Markotić i gospodinu Berošu. Medicina je jedina znanost koja je potpuno prešla na sustavski princip, protokoli i procedure s ugrađenim mehanizmima ispravljanja i dopune su temelj funkcioniranja sustava. Kad pandemija završi, pitajte ih o tome, i razmislite o načinu primjene na sustav zakona, na graditeljstvo i na druga područja".
Stvarno ste super. Komentar koji vam ne odgovara cenzurirate u roku TRI minute. Hahaha, namjerno smo štopali vrijeme.