O stradanju Vukovara, pokolju na Ovčari, zvjerstvima u Veleprometu, a onda i u srbijanskim logorima mnogo smo slušali i čitali. Ali teško da se ijedno dosadašnje svjedočanstvo može mjeriti s onime što je preživio Vilim Karlović i što je opisao u svojoj knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” koju je izdao Večernji list.
Nikada nisam javno govorio
– Želja da napokon sve napišem pojavila se zbog toga što nikada nisam uspio na pravi način ispričati što se sa mnom događalo i na koji sam način sve to preživio. A i kada sam pričao, znao sam da ne mogu ukratko reći sve što bih trebao kako bi onaj kome pričam mogao to shvatiti. Nije problem u tome da sam želio svima dosađivati i pričati o tome. Ali uz mene su uvijek vezani Vukovar i Ovčara. I kada netko čuje da si preživio Ovčaru, normalno je da će te pitati kako je to bilo. I onda počinju problemi. Jer previše je toga, pa cijela priča postaje konfuzna, a možda i nerazumljiva. I moji najbliži neke će stvari u knjizi prvi put čitati. Dosad nikome nisam o tome javno govorio, nisam dao niti jedan intervju jer sam se bojao i pazio da ne ispadne kako se stradanjem svojih ljudi koristim za samoreklamu. A sada sam javnost želio upoznati s tim događajima zato što kao hrvatski domoljub i vojnik imam dužnost povijesti i narodu ostaviti trag na koji je način plaćena nezavisnost – kaže Karlović.
On je u knjizi priču o događajima iz Vukovara i Ovčare isprepleo s ubojstvom otprije tri godine.
– To što mi se događalo u Vukovaru ratnih godina i poslije, kada sam ubio čovjeka, za mene je pad na samo životno dno. Ujedno je i gubitak nade i osjećaj da potpuno gubiš život. Pišući u pritvoru prvi dio knjige i analizirajući svoj život koji me doveo do životnog dna, shvatio sam koliko ima sličnosti u ta dva događaja. Borba za opstanak, patnja i bol, izgubljena nada, oduzeta sloboda i vjera u izlaz iz ponora obilježili su oba slučaja. S druge strane, Ovčara i Vukovar bili su mi nada i utjeha u novoj životnoj kalvariji kada sam sam sebi često govori kako se trebam prisjetiti Ovčare i Vukovara i koliko je onda teško bilo, a izdržao sam. Koliko god može čudno zvučati, teže sam psihički podnosio pritvaranje zbog ubojstva nego sve one torture koje sam prolazio u Vukovaru. Jer, bez obzira na sve okolnosti koje su me dovele u situaciju da se to dogodi, oduzeo sam čovjeku život i zbog toga nikada neću moći biti ponosan. Oba pada na samo životno dno čvrsto su me vezala uz Boga i vjeru te me vratila tamo gdje iskreno u dubini svoje duše i svog bića pripadam – otvoreno će Karlović.
Mare i Kinez dali su mi život
Ima ljudi koji će se pitati zašto je išao svjedočiti u obranu Mareta i Kineza.
– Da, bit će i takvih pitanja, iako ih je već bilo i prije ove knjige. Na njih je svaki komentar suvišan! Poručujem svima koji imaju takva pitanja neka pročitaju knjigu. Točno je da sam išao svjedočiti u njihovu obranu, ali je mnogo važnije i ispravnije reći da sam išao svjedočiti istinu. Mnogi nikada neće biti ni u približno sličnoj situaciji kao što sam bio ja. I hvala Bogu da neće. Ali neće moći shvatiti što to znači kada ti u trenucima najveće muke i poniženja netko pruži nadu i izbavi te. Kao što su mi otac i majka dali život, tako su mi ga dali Marko Ljuboja Mare i Predrag Milojević Kinez, ali i tu postoji razlika – njih dvojica riskirali su svoje živote da meni, neprijatelju, spase glavu. Ne može se čovjek koji je jučer hladnokrvno strijeljao danas životom boriti da spasi neprijatelja. Moja je čvrsta vjera bila da su obojica nevini, što je poslije i dokazano – odlučno će Karlović.
I što drugo nego uzeti njegovu knjigu i čitati je! A Karlović svake godine proživljava isto. Jer on od 30. rujna pa do 22. studenog vrijeme mjeri, ravna i uspoređuje s ratnim događajima iz Vukovara, svaki dan u tom razdoblju podsjeti ga na neki događaj iz Vukovara koji je proživio.
Pardon, Arsenijevic.