Vođa sindikata znanosti Vilim Ribić izrazio je spremnost da s novom vladom pregovara o realizaciji sporazuma iz 2009., po kojemu plaće u javnom sektoru trebaju u ovoj godini rasti dva puta po 6%, te u razgovoru otkriva stavove sindikata i očekivanja od novog premijera.
– Zasad možemo govoriti samo o tome što u sporazumu piše, što je ugovoreno. Ugovor ima veliku financijsku težinu, on je ozbiljna stvar za bilo kakvu ekonomsku politiku. Očekujemo razgovor s najodgovornijim ljudima u zemlji kako bismo premostili nastalu situaciju. Što će na kraju ispasti ovisi o tome kako će se postaviti novi mandatar, koja je njegova politika, kakav je njegov odnos prema poštovanju ugovora, vladavini prava, javnim službama, sindikatima, dijalogu i demokratskim vrijednostima. Bude li silom kršio prava, kao prethodna vlast, stupanj razumijevanja za Vladinu poziciju bit će bitno sužen kod naših članova, a time i naš manevarski prostor za dogovore. Smatramo da taj problem treba rješavati zajednički, ne batinom, ne pravnim nasiljem, i ako se respektiraju potpisani ugovori, ako postoje civilizirani standardi, ići ćemo u smjeru dogovora, tj. na cjelovitu ili djelomičnu odgodu rokova na koje ugovor obvezuje.
Ako sam dobro shvatila, vi biste ugovorenu povišicu rastegnuli kroz dulje vrijeme. Biste li pristali na manji rast plaća?
Ne znam danas na što bismo mogli pristati. Međutim, izuzetno je važno da za svaki naš pristanak postoje jako dobri razlozi, jer kao što Vlada odgovara Saboru, tako i mi odgovaramo svojim članovima. Oni će prihvatiti dogovor koji uvažava njihova prava, a istovremeno balansira sa situacijom u državi. Jedno je rast plaća u ovim okolnostima, a sasvim nešto drugo pad. Novo rezanje plaća apsolutno je neprihvatljiva mjera jer je protivna ugovorima, ekonomska je glupost i nije ljudski održiva. No o trenutku povećanja plaća možemo razgovarati. Valja naći ravnotežu, to je smisao socijalnog dijaloga.
Nudite li odustajanje od sporazuma u zamjenu za zadržavanje sadašnjih plaća?
Odustajanje od sporazuma nikako nije opcija. Međutim, mislim da možemo čekati ako osjetimo s druge strane odgovornu skupinu ljudi koja respektira naša prava, želi ih ispuniti i treba im vremena. Bude li se ponovio brutalan odnos prema ljudima – nema dogovora. Vidimo se na sudovima. Ljude treba poštovati, pa i voljeti, što je Zoranu Milanoviću nemoguće. Vlada mora svoje zaposlenike braniti kada ih napadaju u medijima kao uhljebe i parazite, a to prethodnici nikad nisu činili. Liječnici, znanstvenici, učitelji nisu uhljebi, a i činovnici rade svoj posao. Za ono što u javnim službama nije dobro, a puno toga i nije, ne odgovaraju zaposlenici, već organizatori radnog procesa.
Na stolu su i otkazi, kojih je javni sektor bio pošteđen.
Prema analizi Instituta za javne financije iz 2010., u javnom sektoru generalno nema viška zaposlenika u odnosu na europski prosjek. Međutim, broj potrebnih radnika svuda je stvar poslodavca, a ne sindikata. Dobiju li medicinske sestre, doktori, učitelji ili policajci otkaze, Vlada mora građanima reći koje će im javne usluge uskratiti. Otkazi u javnim službama ne pogađaju samo tamo zaposlene ljude nego i građane. Kad bi to bilo tako lako, već bi to vlade učinile.
Prezaduženi smo i država mora smanjivati troškove.
Rezanja u uvjetima stagnacije ili krize notorna su glupost, o čemu svjedoči sedam dosadašnjih godina, a i ozbiljna ekonomska teorija. Zar se nije dovoljno rezalo dosad? Plaće u javnim i državnim službama tijekom krize realno su pale više od pada BDP-a. BDP je pao oko 13%, a naše plaće od najmanje 11 do najviše 29% za najranjivije skupine zaposlenih pred mirovinom i one s najmanjim plaćama. Ostavili smo državi 14 milijardi kuna naših prava (7 peljeških mostova), a niti se povećala proizvodnja niti se povećao broj radnih mjesta. Plaće su pale, a javni se dug nije smanjio, već se udvostručio iako je propaganda trubila, i danas isto trubi, da je smanjenje plaća potrebno radi smanjenja javnog duga.
Kakva su vaša očekivanja od nove vlade?
Sve ovisi o mandataru. Imamo predsjednika Vlade koji je došao iz visokocivilizirane, socijalno razvijene i napredne zemlje. Istodobno dolazi iz farmaceutske industrije koja nije na dobru glasu. Ta dva njegova prostora pravi su kontrapunkt, a što će prevladati ovisi koliko se interesirao za stvari više od onoga čime se bavio, koliko poznaje zemlju i čije će interese zastupati. Za ovo potonje odgovorni su Božo Petrov i Tomislav Karamarko. Dobro je da obojica znaju da puno toga ne znaju, to je važna osobina – znati što ne znaš. Imenovali su stručnjaka kao pokriće za to osviješteno neznanje. Oni ne znaju pa vjeruju da stručnjak zna, ali je problem što ni on ne zna mnogo toga.
Ono što on zna je mikroekonomija, ali čini mi se da ne zna puno o makroekonomiji ni o društveno-političkim aspektima hrvatske stvarnosti. A baš to što ne zna ključno je za premijera. Naučit će ako je sposoban i pametan čovjek, samo što ćemo opet izgubiti puno vremena. Nade mi daje što dolazi iz Kanade, gdje je mogao upoznati kako funkcionira uspješna država, socijalni život, gdje su sindikati moćni i utjecajni.
Ma radnicima je potrebna zaštita i od vas sindikalaca. Reketirate radnike sa sindikalnom članarinom od 1% plaće mjesečno što je previše pa si vi sindikalni čelnici zbog toga (sami sebi) dajete plaće kao da ste ministri. Jedan od načina pomoći radnicima je i da se smanje sindikalne članarine !!