Vladimir Vince pripadnik je emigrantskog naraštaja koji je napustio Hrvatsku tijekom Drugog svjetskog rata i više se nikada nije vraćao u domovinu. Vinceov život kronika je o burnim prilikama prošlog stoljeća, ratu, revoluciji, egzilu, i naposljetku njegovoj tragičnoj smrti. Obiteljska klima u duhu vjere u kojoj je odrastao i kasniji obrazovni put već od ranih dana kod mladog Vincea usadili su čvrste principe kojima je naginjao cijeloga života.
Njegova duhovna i intelektualna opredjeljenja nisu ostavljala prostor za mogućnost nagodbe s novim komunističkim režimom, da bi ostvario pravo na povratak nakon 1945. Rodio se u Đakovu, u obitelji sudskog činovnika, nakon Prvog svjetskog rata. Zbog iznimne nadarenosti koju je pokazao u pučkoj školi odlazi u drugoj polovini 30-ih godina nastaviti školovanje kod isusovaca u Travnik, za čiju je gimnaziju Ivo Andrić, krajnje nenaklonjen turskoj ostavštini, govorio da je nakon dugih stoljeća neznanja konačno donijela svjetlo prosvjete u Bosnu.
Nakon travničke životne epizode zaputio se ravno u Zagreb na studij prava koji prekida naredni svjetski rat koji je na području Hrvatske i bivše Jugoslavije izbio u travnju 1941. Nakon proglašenja NDH priključuje se vojnim jedinicama, a malo potom ustaške su ga vlasti poslale u časničku školu u Stockerau, gradić smješten sjeverno od Beča. Po povratku 1943. upućen je opet izvan zemlje, ovaj put u činovničku službu u hrvatskom poslanstvu pri Vatikanu. Usporedo u Rimu nastavlja svoju akademsku karijeru na poznatom Lateranskom sveučilištu, nastavljajući prekinuti zagrebački studij prava. Tijekom rimskih dana priključuje se Opusu Dei i upoznaje njegova osnivača Josemariju Escrivu de Balaguera, čime postaje prvi njihov član izvan Španjolske. Nemogućnost povratka u Hrvatsku i strah od uhićenja savezničke policije u Italiji nagnala su sada već svršenog doktora prava da se skloni u Frankovu Španjolsku odmah po isteku rata. Ova južna europska zemlja primila je čitavu jednu manju koloniju hrvatske emigracije, a uglavnom se radilo o pripadnicima inteligencije koji su se nastanili u Madridu i drugim krajevima španjolske zemlje. Nemali broj istaknutih jugoslavenskih komunista sudjelovao je u sastavu internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.).
Oštro neprijateljstvo Frankova i Titova režima koje je bilo obilježeno ne samo ideološkim oprekama nego i teškim osobnim iskustvima Titovih sljedbenika iz ratne Španjolske učinilo je odnose između dviju zemalja toliko zategnutima da su diplomatski odnosi uspostavljeni tek koju godinu nakon Frankove smrti. Osim apostolskog rada u Opusu Dei Vince je održavao bliske veze s pripadnicima krugova hrvatske političke emigracije u Španjolskoj okupljenih oko revije Osoba i duh. Tako između ostalih surađuje s Pavlom Tijanom, Antonom Wursterom i Lukom Brajnovićem, javnim radnicima iza kojih je ostao opipljivi trag u španjolskom akademskom i kulturnom životu. Ni na trenutak ne odustaje od ustrajnog intelektualnog rada, nego se predano posvećuje studijima filozofije i teologije u Španjolskoj i Švicarskoj tijekom 50-ih godina. Vrhunac svega toga predstavljalo je njegovo ređenje za svećenika Opusa Dei 1958. Nakon toga se kratkotrajno povlači iz svih doticaja s hrvatskom emigracijom, provodi dane u Kölnu, Milanu i Zürichu gdje obavlja duhovničku službu u studentskim domovima Opusa Dei. Sve do preuzimanja nove službe koja će ga dočekati 1966. Vince se nije ubrajao u viđenije ličnosti hrvatske emigracije.
Za boravka u Švicarskoj 1966. zatekao ga je poziv pape Pavla VI. da bude glavni ravnatelj dušobrižničke službe za Hrvate izvan domovine. Vince je isprva odbijao prihvatiti službu, ali je na izravno inzistiranje Josemarije Escrive, osnivača Opusa Dei, preuzeo povjerenu mu zadaću. Njegovo imenovanje dogodilo se odmah nakon 25. lipnja 1966. kada je potpisan tzv. Protokol između Svete Stolice i Titove Jugoslavije. Sklapanjem takvog sporazuma obnovljeni su diplomatski odnosi prekinuti još 1952. u vrijeme kada je pritvoreni Alojzije Stepinac zadobio čast kardinala što je isprovociralo oštru reakciju jugoslavenskog režima. Velika većina hrvatske emigracije, a osobito svećenstva, bila je izuzetno nezadovoljna potpisivanjem protokola o poboljšanju odnosa na liniji Beograd – Vatikan.
Vjerovali su da je obnova odnosa kontraproduktivna za daljnju emigrantsku borbu protiv režima u zemlji. Vatikanska politika dijaloga s istočnoeuropskim komunistima doživljena je u najvećem dijelu hrvatske političke emigracije kao čin potpore Titovoj Jugoslaviji i ustupak njezinoj konsolidaciji i opstanku. Ni većina svećenika emigranata nije mogla pristati na takav zaokret od beskompromisne borbe protiv komunizma u vrijeme pontifikata Pija XII.
Osobito su se obrušili na jednu od točaka Protokola u kojem se Sveta Stolica ogradila od zloupotrebe vjerskih i crkvenih funkcija u političke svrhe i u kojem je osudila svaki oblik političkog terorizma. Smatrali su skandaloznim dovođenje hrvatskog svećenstva u emigraciji i terorističke djelatnosti u isti kontekst. Vince se kao svećenik i politički emigrant također intimno protivio takvom sporazumu što se može vidjeti iz njegove korespondencije kada se povjeravao najbližim prijateljima, ali na kraju je ipak prihvatio poziv pape Pavla VI. Samo imenovanje provela je Konzistorijalna kongregacija (danas Kongregacija za kler i biskupe) kojom je tada predsjedao kardinal Carlo Confalonieri koji ga je uostalom i promovirao u ovu službu. Vince se privatno žalio svojem prijatelju Pavlu Tijanu da je u najnezgodnijem trenutku postao ravnatelj: "Ja sam bio kao gotovo svi s kojima sam do sada razgovarao, neugodno pogodjen čudnim izrazima upotrijebljenim u Protokolu izmedju Vatikana i Jugoslavije, pa sam i sam mislio da će reakcija preći u ogorčenje. Nije našem svijetu bilo lahko razumjeti razloge, koji su na to sklonuli sv. Stolicu, pa ni dijelu inteligencije, a kamo li "malom svijetu".
Jugoslavenske vlasti tada su zahtijevale od papinske diplomacije da se imenuje svećenik koji nije djelatno uključen u bilo kakav rad hrvatske emigracije, a kako Vince doista nije poput drugih hrvatskih svećenika radio u hrvatskim župama po svijetu, činio se kao idealan kandidat za izbor na mjesto ravnatelja dušobrižničke službe. U arhivima jugoslavenskih obavještajnih službi nisam pronašao Vinceov dosje, što ne znači da on nije postojao. Pozicija glavnog ravnatelja za dušobrižništvo u hrvatskoj emigraciji nije bila nimalo politički bezazleno pitanje. Jugoslavenski veleposlanik s adresom u Bernu sigurno je morao dostaviti svoja saznanja saveznom Beogradu o liku i djelu Vladimira Vincea. Prigovora od službenog Beograda nije moglo ni biti jer je Sveta Stolica zaista ponudila osobu koja nije bila involvirana u rad hrvatske političke emigracije tako da je osnovni uvjet jugoslavenskih vlasti bio zadovoljen. Naravno da usprkos tome one nisu blagonaklone gledale na Vincea s obzirom na njegov svjetonazor, djelovanje u NDH i brojne kontakte s drugim hrvatskim emigrantima.
Sve se ovo odvijalo u kontekstu Drugog Vatikanskog sabora koji je tražio dijalog s marksizmom i komunističkim režimima na Istoku Europe. Najagilniji provoditelj te nove tzv. istočne vatikanske politike bio je diplomat i kardinal Agostino Casaroli. Da je riječ o široj vatikanskoj strategiji, pokazuje i dovođenje novih svećenika zaduženih za poljsku i mađarsku emigraciju koji su trebali omekšati suviše tvrd stav njihovih emigranata prema režimima u svojim zemljama. Dotadašnji šef za duhovnu brigu nad hrvatskom emigracijom, šibenski svećenik Krešimir Zorić, pripadao je emigrantskoj skupini svećenika oko Krunoslava Draganovića, Ivana Tomasa i Fabijana Veraje u Rimu, koja nije prihvaćala kompromis s Titovom Jugoslavijom i ukupan smjer zacrtan novom vatikanskom politikom prema komunističkom pitanju. To su bili glavni razlozi zašto se i sam Vince dugo protivio prihvaćanju takve službe jer mu nije bilo ugodno ulaziti u konflikt s drugim svećenicima, budući da je od tog trenutka u njihovim očima predstavljao čovjeka lojalnog sporazumu s Jugoslavijom. Zato je u audijenciju kod pape Pavla VI. poveo Vilima Cecelju, starog emigrantskog svećenika, htijući tim činom poručiti da će njegovo ravnateljstvo nad hrvatskom emigracijom predstavljati kontinuitet, a nikako diskontinuitet u donosu na prošla nastojanja koja je ostvarivao spomenuti Zorić. Cecelja ga je potom predstavio hrvatskoj emigraciji. Pokušavao je smiriti rastuće tenzije oko vatikansko-jugoslavenskog Protokola i smjene njegova prethodnika. Nastojao je dokazati da se s Vinceovim imenovanjem neće ništa dramatično promijeniti, pa je uputio ove riječi preporuke i podrške: "Hrvatskoj emigraciji nije poznata osoba dr. Vincea. Ona još nema njegovo ime upisano na svojim stranicama vjerskog ili narodnog djelovanja.
Ali kraj svega toga, novi ravnatelj hrv. dušobrižništva pozna sve probleme svoga naroda, budući i sam Hrvat, koji od god. 1943. uz svoj tudji radi i za Hrvatsku. Iza god. 1945. on ostaje u tudjini, postaje svećenik i do danas je član Opus Dei, to je jedna katolička organizacija, koja se sastoji u promicanju života kršć. savršenosti medju osobama svih socijalnih klasa, posebno medju intelektualcima, prateći teški život Hrvata rasijanih po cijelom svijetu. Imenovani glavni ravnatelj je čovjek visoke kulture, svršio je pravo, filozofiju i bogosloviju, govori mnogo evropskih jezika, snažan duhom, taktičan u riječima i vladanju, uzor svećenik i vrli Hrvat." Zbog velikog priljeva nove radničke emigracije nakon što je Tito otvorio granice od 1963. Vince je razmatrao dugoročni plan. Sada se osim političke emigracije stala pojavljivati na obzoru i nova radnička emigracija.
Htio je prebaciti ured iz Rima u Zapadnu Njemačku kako bi olakšao pristup novim vjerskim zajednicama, jer u Italiji tada nisu postojale veće zajednice hrvatskih emigranata, budući da su krajem 40-ih godina svi otišli prema Sjevernoj i Južnoj Americi. Tako je odlučio sve napore i resurse preusmjeriti na Zapadnu Njemačku jer je uočio da postoji golema potreba za radom s hrvatskim radnicima koji su svakog dana bili sve brojniji. U svakoj je prilici nastojao suzbiti sumnje emigrantskih svećenika prema svećenicima koji su dolazili iz Hrvatske, a nazivalo ih se "pasošarima"i sumnjalo da su tobože suradnici komunističkih tajnih službi. Međutim, izričito je odbijao uzimati u emigraciju svećenike za koje bi doznao da su bili članovi svećeničkih udruženja organiziranih pod paskom države. Angažirao se posebno oko toga da osigura svećenika za hrvatske radnike u Švedskoj kamo se tih godina masovnije dolazi. Poseban problem predstavljao mu je općeniti nedostatak katoličkog svećenstva u dominantno protestantskoj zemlji. Tako je preko đakovačkog biskupa uspio dobiti svećenika koji je morao pokriti tako veliku zemlju u kojoj su radnici bili raspršeni po čitavom njezinu velikom teritoriju.
Među njegovim ambicioznim planovima bilo je i otvaranje bogoslovije u Rimu gdje bi se odgajali svećenički kandidati iz hrvatske emigracije. Bavio se k tome i mišlju da se osnuje i kulturni centar za hrvatsku emigraciju gdje bi se pohranjivao njezin stvaralački rad prikupljanjem knjiga, novina, časopisa i brošura. Posebnu brigu posvetio je studentima te je osnovao fondaciju za stipendiranje mladih ljudi iz emigracije i domovine. Pad Aleksandra Rankovića 1966. doveo je do stanovitog popuštanja Titova režima. Unatoč tome, nije se zbog političkih razloga i osjetljivosti svoje službe mogao zaputiti u posjet Hrvatskoj. Ali je zato pripomogao članovima Opusa Dei da iskoriste povoljne prilike nastale nastupanjem Hrvatskog proljeća. Tako je sljedeće godine, kada je objelodanjena i čuvena Deklaracija o položaju hrvatskog jezika, Vince mogao pripremiti prvi apostolski put dvojici članova Opusa Dei koji su iz Beča tada stigli u Hrvatsku. Johannes B. Torello i Robert Beck iskoristili su tu prigodu za teološku konferenciju u Vinceovom rodnom Đakovu. Njih dvojica su tada prošla Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, u ljeto 1967. Vince ih je poveo s biskupima i svećenicima na proputovanje po hrvatskim krajevima.
Glede političkih pitanja prihvaćao je tadašnju ideju koja je nastala u atmosferi Hrvatskog proljeća da se pod hitno mora poraditi na principima nacionalnog pomirenja hrvatskog naroda, iseljene i domovinske Hrvatske. Odbijao je radikalan stav određenih emigrantskih skupina da ne treba podržavati Hrvatsko proljeće jer je ono plod unutarkomunističkih previranja. Na kraju se u jednom od posljednjih pisama povjerava don Vilimu Cecelji govoreći da emigracija mora bezuvjetno podržati proljećarski pokret, premda se on kretao s lijevih marksističkih pozicija. Jer "da je imperativna dužnost hrvatske emigrantske elite, da nadje zajednički jezik i put s hrvatskim komunistima, bez kojeg mi ni oni nemamo budućnosti, jer se u sadašnjosti oni (hrv. komunisti) nalaze u prvoj liniji za obranu historijske Hrvatske. Svi Hrvati koji žele osigurati budućnost hrvatskog naroda, na tlu historijske Hrvatske, dužni su im osigurati ledja, bez obzira na prošle obostrane zablude i pogreške, jer će se samo tako biti moguće obnoviti staru i historijsku hrvatsku državu. Svaki drugi put je nerealan i nesiguran! Samo oni koji znadu opraštati, mogu graditi daleku i sigurnu budućnost za sve koji se tiče!" Tijekom kratke službe od ljeta 1966. do zime 1967. Vince je posjetio gotovo sve hrvatske župe na širokom prostoru zapadne Europe.
Od samog početka pokrenuo je veliku aktivnost, terenski rad, putovanja i dopisivanja s mnogim osobama iz crkvenog i emigrantskog života, tako da je mogao već u rano proljeće 1967. reći da je obišao dobar dio hrvatskih misija po Europi. Dopisivao se s mnogim svećenicima i redovnicima u emigraciji prirodom svojeg posla, ali i naravno s hrvatskim i stranim biskupima i kardinalima, najvećim dijelom njemačkim i španjolskim episkopatom (F. Šeper, F. Franić, S. Bäuerlain, M. Alaupović, F. Kuharić, J. Frings, J. Döpfner, C. Bafile, C. Confalonieri, J. Guerra Campos). Vrlo pomno je pripremao svoje putovanje po Sjevernoj i Južnoj Americi u suradnji s don Dragom Kamberom jer je nakon Europe imao plan upoznati djelovanje hrvatskih svećenika i vjernika i na tim udaljenim kontinentima. Nakon puta u Ameriku i Kanadu u prosincu 1967. otisnuo se u Južnu Ameriku gdje je boravio u veljači 1968. Na povratku iz Južne Amerike u Rim 6. ožujka 1968. smrtno je stradao u zrakoplovnoj nesreći, kada se avion kojim je putovao srušio kod otoka Guadalupe u francuskim Antilima.
Vijest o njegovoj tragičnoj pogibiji izazvala je šok među hrvatskom emigracijom. Vince je ostavio snažan dojam na mnoge ljude u hrvatskoj emigraciji, a posebno biranim riječima o njemu je govorio Bogdan Radica, jedna od najistaknutijih ličnosti hrvatske emigracije prilikom Vinceova posjeta hrvatskoj zajednici u New Yorku u prosincu 1967. Nakon što je osobno upoznao Vincea, pripovijedao je da je riječ o čovjeku široke kulture i vrsne intelektualne naobrazbe koji posjeduje velike organizatorske sposobnosti. Smatrao je da je takva ličnost na tako važnom mjestu golem dobitak za budući rad hrvatske emigracije. Zbog toga se u emigrantskim krugovima počela javljati pomisao da je kao takav predstavljao opasnu prijetnju jugoslavenskom režimu, pa se nagađalo da je bio meta atentata jugoslavenskih obavještajnih službi što ipak nije bilo dokazano.