Vinko Brešan, predsjednik žirija međunarodne konkurencije na proteklom ZagrebDoxu, u nas je ponajprije poznat kao najuspješniji redatelj hrvatskih filmskih komedija. Čak tri njegova filma, "Kako je počeo rat na mom otoku", "Svećenikova djeca" i "Maršal", nalaze se među top 5 najgledanijih novih hrvatskih filmova.
Međutim, izražena oka za satirične ili humoristične situacije u društvenom životu, svoje prve uspjehe postigao je upravo dokumentarcima "Naša burza" (1987.) i "Hodnik" (1994.), a kasnije je u istom stilu ponovio uspjehe filmom "Domjenak" (2006.).
– Dokumentarni je film od vremena Michaela Moorea u velikoj ekspanziji, i to je nešto što današnju publiku jako zanima. Hollywoodska produkcija svojim je specijalnim efektima zauzela toliki prostor i stvorila preveliko zasićenje tako da ljudi žele gledati istinite priče i autentične prizore – kaže Brešan, ravnatelj Zagreb filma i predsjednik Nadzornog odbora Društva hrvatskih filmskih redatelja.
Što se dogodilo s vama u dokumentarizmu?
Već dugo nisam u dokumentarizmu, ali kada sam se počeo baviti filmom, to se dogodilo zbog dokumentarnog filma. Igrani film mi tada nije bio na pameti. Gledao sam filmove Krste Papića "Mala seoska priredba", "Kad te moja čakija ubode", "Nek se čuje i naš glas" i druge na televiziji i poželio raditi iste takve filmove. To je razlog zašto sam se počeo baviti filmom. A igranim filmom sam se počeo baviti zato što nisam mogao neke probleme riješiti u dokumentarnom filmu. Naime, govorim zašto sam radio "Kako je počeo rat na mom otoku". Kad su bili prosvjedi ispred kasarne JNA u Šibeniku, vidio sam cijeli niz tragikomičnih situacija, ali nisam imao kameru. Kasnije, kada sam želio raditi film o tome, znao sam da, ako počnem rekonstruirati situaciju, što je tko rekao i što se zbivalo – situacije ću zapravo prepričavati i tu ću izgubiti humor svih situacija koje sam vidio. A činilo mi se da je humor jako važan element te priče. I upravo zato što nisam mogao dokumentaristički zabilježiti taj humor, počeo sam raditi igrani film. Inače tko zna što bi bilo, možda ne bih još snimio igrani film.
S izuzetkom dugometražnog dokumentarca "Dan nezavisnosti" o Radiju 101, vaši dokumentarci imaju specifičan humor karaktera i situacija, po čemu se ubrajaju u istu kategoriju s igranima.
Humor je dio moga svjetonazora, nešto meni pripada, način na koji vidim svijet. Manje je važno radim li igrani ili dokumentarni film, ne radim preveliku razliku između njih. To je samo pitanje metode kako postići neku emociju. Možemo je postići igranim ili dokumentarnim načinom, to je samo pitanje izbora načina na koji ćete to ispričati. Držim se Godardove teze da svaki dokumentarni film teži biti igrani i svaki igrani film teži biti dokumentarni. Kada sam to prvi put čuo, mislio sam da Godard trkelja svašta, ali zaista je tako. Svaki igrani film teži biti uvjerljiv, autentičan, da ljudi koji ga gledaju povjeruju u tu priču, a svaki dokumentarni film teži tenziji i napetosti koju imaju igrani filmovi.
Kako tumačite velik iskorak hrvatskog dokumentarnog filma posljednjih godina koji se dogodio izvan televizijske produkcije, gdje bi najviše bilo očekivano?
Dogodio se cijeli niz faktora. Hrvatski audiovizualni centar počeo je sustavno financirati dokumentarne filmove, to je broj jedan. Broj dva, pojavio se festival ZagrebDox u kojem se ti filmovi mogu prikazivati i na dobar način valorizirati. Treće, pojavio se niz novih autora koji vrlo ozbiljno pristupaju dokumentarnom filmu i rade fantastične filmove. Lani je bio film "Gangster te voli" koji funkcionira na svim razinama: na festivalima i u kinodvoranama. Dakle, taj je rast pitanje autora, ali i sustava koji je pogodovao razvoju dokumentarnog filma.
Padne li vam na pamet ideja za neki novi dokumentarac?
Kad-tad sigurno će mi opet doći neka ideja, ali u ovom trenutku razvijam scenarij za igrani film i nisam u toj priči.
U posljednjih je tjedan bilo dosta uzburkane atmosfere zbog Društva hrvatskih filmskih redatelja o smjeni predsjednice Škorić i Upravnog odbora. Kako kao predsjednik Nadzornog odbora gledate na cijelu tu situaciju? I na koji način interni odnosi u DHFR mogu utjecati na kinematografiju?
DHFR je udruga građana, društvo koje se bavi pravima redatelja, da bi zaštitili svoja prava. Naravno, kada govorimo o zaštiti prava redatelja, tada se na određeni način bavimo i uređivanjem odnosa u kinematografiji i njezinim razvojem. Nemojmo zanemariti da je današnji HAVC ideja društva redatelja. Naravno, mi nismo imali moć realizirati tu ideju, realizirali su je ministar kulture Božo Biškupić i njegov tadašnji suradnik Albert Kapović, ali ideja je potekla od nas, kao i mnoge druge inicijative koje su važne za kinematografiju. A sad, jesam li zadovoljan raspletom situacije u DHFK? Ni zadovoljan ni nezadovoljan. Nadzorni je odbor u ovom slučaju morao biti slijep i gluh za ikakve osobne stavove. Bilo je važno samo poštovati Status i raditi ono što on nalaže.
Velik je problem redateljima i filmašima općenito što nemaju ni približno riješena autorska i druga prava kao glazbenici. Kako to planirate dovesti u ravnotežu?
To je pitanje za predsjednika Društva, kao zainteresirani redatelj mogu reći da je to pitanje rješavanja problema s HRT-om. To je jedan od ključnih odnosa koji se moraju riješiti. Naprosto su se prava redatelja smanjivala tako da smo sada u situaciji da su redatelji kod HRT-a u velikoj mjeri obespravljeni. Mi od repriziranja filmova više nemamo ništa, a nekada smo imali. Honorari HRT-a uvijek su bili i bit će mali, naše pravo na reprize e stimulacija je da se radi bolje. Ne može autor biti prisiljen odreći se baš svih prava koje ima na neko djelo. U tom dijelu DHFR ima jako veliku ulogu i nadam se da će je ispuniti.
Spomenuli ste prethodno da radite novi film. O čemu je riječ?
Radim s Matom Matišićem scenarij, ne bih sad ulazio u detalje jer smo tek u fazi razvoja, nismo još ni približno gotovi. I još je daleko što bi se moglo najaviti sadržajem, ali bit će to neobična komedija o visokoj politici. Ako nešto takvo u Hrvatskoj postoji.
Od pet najgledanijih filmova tri su vaša i svi su komedije. Stavlja li vas ta prestižna pozicija nekada pod pritisak očekivanja komercijalnih rezultata?
Što je to kod nas komercijalni film? To ne postoji. Postoje gledani filmovi, ali u ovako malim zemljama film ne može biti komercijalan jer ne može vratiti ili zaraditi novac. Kada počinjem raditi film, ne kažem sebi da idem raditi komercijalni film, nego si kažem da idem raditi film kako najbolje znam i umijem. Moje umjetničke ambicije uvijek su maksimalne, bez obzira na žanr, uvijek želim napraviti nešto što može biti valorizirano i kao umjetničko djelo. Mi sada govorimo o velikoj gledanosti "Svećenikove djece", ali taj je film bio i u konkurenciji Karlovih Vara, pobijedio je na festivalu Troya u Portugalu, bio je nominiran za nagradu Europske filmske akademije... Je li to sada komercijalno djelo ili nešto drugo, to su druga pitanja. Sigurno je da sa svakim filmom uvijek težim umjetničkoj valorizaciji. I uvijek ću prije termina komercijalan upotrijebiti komunikativan. Očito imam tu prednost što je humor dio moga svjetonazora tako da je većina mojih filmova komunikativna, imaju moć komunikacije sa širokom publikom. Neki filmovi imaju moć privlačenja manje, zahtjevnije publike. Trebaju nam i jedni i drugi. Nisam HAVC, pa ne znam govoriti o omjerima. Ali, sigurno je da hrvatska kinematografija mora imati i filmove koji se gledaju jer se troši javni novac i nije svejedno je li javnost za njega zainteresirana ili nije.
Kako doživljavate da se o hrvatskom filmu piše najčešće u kontekstu loših rezultata gledanosti u kinima iako ni strani nekomercijalni filmovi ne prolaze puno bolje?
Napadi su uvijek jednostrani. Želi li netko reći da hrvatski film nije dobar, upotrijebit će samo kriterij koji mu odgovara u tom trenutku. Za 2013. godinu, kada su hrvatski filmovi bili zaista gledani, kada su bili "Svećenikova djeca", "Sonja i bik", "Šegrt Hlapić", i tada sam čitao članke u kojima se govorilo da hrvatski filmovi nisu gledani. U tome ima zlonamjernosti. I nepravedno je govoriti o gledanosti isključivo u kinodvoranama, postoji gledanost na TV-u, internetu... S druge strane, bili filmovi gledani ili ne, oni pokazuju stanje duha i trenutka. Ako netko za tri stotine godina bude želio znati tko su bili ti ljudi koji su tu živjeli prije njih, puno će više saznati iz filmova nego iz nekih dopisa. Zato je kinematografija jako važna. Krsto Papić je rekao da je danas narod bez kinematografije kao u starom vijeku narod bez pisma.
Rekli ste da vaš novi film govori o visokoj politici. Nadahnjuju li vas neke konkretne situacije i političari?
Ne, nema ništa aktualno.
Kako doživljavate današnji društveno-politički trenutak u Hrvatskoj koja je podijeljena i sukobljena više nego ikad prije u razdoblju od '90. do danas?
Nije problem u podijeljenosti, nismo pleme da svi idemo u jednom smjeru... Pretpostavljam da smo narod. Veći mi je problem dešperacije koja vlada, bezidejnosti, bezvoljnosti, ne vidimo rješenja i izlaze, nema vjere da će se nešto dogoditi. Ova zemlja najviše sliči na Buñuelove filmove, sve je nadrealno.
Razgovaramo u Zagreb filmu pa pitanje za kraj. Što se trenutačno događa s tim nekadašnjim divom animacije?
Uspjeli smo osposobiti studio u Savskoj ulici koji je postao prvi studio za lutka-film, mislim, na ovim prostorima. Božo Trkulja trenutačno radi svoj novi film u tom prostoru. Istodobno smo u koprodukciji s tvrtkom Diedra za dugometražni animirani film "Cvrčak i Mrvica", koji je upravo na početku produkcije. Studio je baš specijaliziran za lutka-filmove, tehnički smo se dobro opskrbili i Zagreb film će se u sljedećem razdoblju fokusirati na takve projekte.